Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1165/10 (O. S.)
Odluka donesena 13. 05. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1165/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 05. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. svibnja 2010. godine, u predmetu broj AP-1165/10, rješavajući zahtjev Ostoje Savića za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev Ostoje Savića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ostoja Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupaju Jasminka Jovišević i Milica Cvijanović, odvjetnice iz Banjaluke, podnio je 1. travnja 2010. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 11 0 K 000147 09 Kžk 2 od 26. siječnja 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 11 0 K 000 147 08 K od 8. prosinca 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio da se ne izvršava Presuda Vrhovnog suda, broj 11 0 K 000147 09 Kžk 2 od 26. siječnja 2010. godine, jer bi njenim izvršenjem bio na izdržavanju kazne pet mjeseci.
2. Presudom Okružnog suda, broj 11 0 K 000 147 08 K od 8. prosinca 2008. godine, apelant je oglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo pomoć učinitelju poslije izvršenog kaznenog djela iz članka 363. stavak 2. Kaznenog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZ RS-a). Apelanta je Okružni sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, te ga obvezao na naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da apelantova odgovornost za predmetno kazneno djelo, prvenstveno, proizilazi iz iskaza svjedoka L.R. koji poznaje apelanta od djetinstva, koji je izjavio da ga je apelant pozvao telefonom, da su dogovorili sastanak, da ga je na tom sastanku apelant obavijestio da je R.S. otuđio novac iz banke, da se negdje skriva, da mu treba pronaći „nešto sigurnije“, dok se ne steknu uvjeti da se preda policiji, te da kada je on odlučio da će pomoći, da je apelant organizirao prebacivanja R.S. u Sanski Most. S tim u svezi Okružni sud je naveo da je apelant počinio predmetno kazneno djelo sa izravnim umišljajem jer je bio svjestan da pomaže osobi koja je počinila kazneno djelo, tj. da joj pomaže da ne bude otkrivena.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Vrhovni sud donio je Rješenje, broj 11 0 K 000147 09 Kž, od 24. ožujka 2009. godine, kojim je žalbu uvažio i ukinuo presudu Okružnog suda i odredio održavanje pretresa.
4. Presudom Vrhovnog suda, broj 11 0 K 000 147 09 Kžk od 26. svibnja 2009. godine, apelant je oslobođen od optužbe.
5. Odlučujući o žalbi Republičkog tužitelja Republike Srpske, Vrhovni sud donio je Rješenje, broj 11 0 K 000147 09 Kžž od 12. studenog 2009. godine, kojom je žalbu uvažio i ukinuo navedenu Presudu Vrhovnog suda.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj 11 0 K 000147 09 Kžk 2 od 26. siječnja 2010. godine, apelant je oglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo pomoć učinitelju poslije izvršenog kaznenog djela iz članka 363. stavak 2. KZ RS-a. Apelanta je Vrhovni sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, te ga obvezao na naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da kako je prvostupanjska presuda pobijana samo apelantovom žalbom, odnosno da je žalba podnesena u korist apelanta, te kako se u tom slučaju ne može donijeti za njega nepovoljnija odluka od one koja se pobija, to da je razmatrao da li je izmijenjenom optužnicom apelant doveden u teži položaj. S tim u svezi Vrhovni sud je istakao da su po izmijenjenoj optužnici predmet optuženja iste radnje, samo potpunije i preciznije opisane, te da apelant nije doveden u teži položaj, tj. da nije došlo do povrede principa zabrane preinačenja na gore. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su u ponovnom postupku prihvaćeni svi dokazi koji su izvedeni pred prvostupanjskim sudom, te da je apelanta oglasio krivim za predmetno kazneno djelo, počinjeno na način opisan u izmijenjenoj optužnici, odnosno da su se u radnjama apelanta stekla obilježja predmetnog kaznenog djela.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da je u predmetnom postupku Vrhovni sud proveo glavni pretres postupajući po izmijenjenoj optužnici, da je prihvatio sve dokaze koje je izveo Okružni sud, te da je donio potpuno nezakonitu presudu kršeći princip „reformacio in peius“. Apelant dalje navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe KZ RS-a, odnosno da izreka presude ne sadrži podatak pred kojim sudom, u kojem postupku i za koje djelo je R.S. oglašen krivim, te s tim u svezi kazneno djelo pružanje pomoći učinitelju poslije izvršenja kaznenog djela ne može egzistirati, ukoliko nema osnovnog djela. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant obrazlaže tako što navodi da bi izvršenjem kazne zatvora po presudi Vrhovnog suda pretrpio ogromnu štetu, da bi izgubio posao, da bi bio na izdržavanju kazne pet mjeseci čime bi ugrozio egzistenciju svoje obitelji kojoj je on jedini hranitelj.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tijekom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U svezi sa postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju kaznenih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 44/98, 42/99 i 12/09) regulira i postupak prekida izdržavanja kazne zatvora (članak 57.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema odredbama navedenog Zakona, niti je obrazložio zbog čega smatra da postoje razlozi koji bi opravdali ovakav njegov zahtjev.
11. Budući da apelant, osim navoda u svezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neutemeljen.
12. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović