Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-97/08 (M. R.-G.)
Odluka donesena 15. 06. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 35
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-97/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 06. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 15. juna 2010. godine, u predmetu broj AP-97/08, rješavajući apelaciju Maje Redžić-Galić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maje Redžić-Galić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-225/04 od 26. septembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-353/03 od 13. novembra 2003. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3230/03 od 7. jula 2003. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-849/99 od 22. maja 2003. godine, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maje Redžić-Galić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-225/04 od 26. septembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-353/03 od 13. novembra 2003. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3230/03 od 7. jula 2003. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-849/99 od 22. maja 2003. godine, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Maja Redžić-Galić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Ferida Hadžimuratović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-225/04 od 26. septembra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-353/03 od 13. novembra 2003. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova) broj 27/02-23-3230/03 od 7. jula 2003. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 23/6-372-P-849/99 od 22. maja 2003. godine.
2. Apelantica je 31. marta 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u ulici Grbavička broj 127/A, u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), navodeći da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da se u isti želi vratiti. U toku postupka je izvršen uvid u priloženu dokumentaciju u spisu predmeta, te saslušan podnosilac zahtjeva i privremeni korisnik stana. Provodeći postupak, Uprava za stambena pitanja je nesporno zaključila da je nosilac stanarskog prava bila apelantičina majka Redžić Stana, što je utvrđeno uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 05/1-12-741/73, kao i ostalu dokumentaciju u spisu. Cijeneći provedene dokaze, Uprava za stambena pitanja je je donijela rješenje broj 23/6-372-P-849/99 od 27. decembra 2001. godine kojim je potvrđeno da je Redžić Stana bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, pa je dozvoljeno vraćanje u posjed predmetnog stana apelantici, u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i saglasno sa članom 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Takođe, u toku postupka je utvrđeno da predmetni stan bez pravnog osnova koristi Bogućanin Dženita, te da stan izdaje podstanarima, pa joj je naloženo da napusti stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja ovog rješenja, bez prava na smještaj.
3. Ovo rješenje je poništeno rješenjem Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-P-849/99 od 22. maja 2003. godine, pa je zahtjev apelantice za vraćanje u posjed predmetnog stana odbačen zbog nenadležnosti ovog organa. Naime, u obnovljenom postupku održana je usmena rasprava 16. aprila 2003. godine na kojoj je izjavu dala punomoćnik apelantice, izvršen je uvid u podnesak punomoćnika apelantice od 21. aprila 2003. godine, te izvršen uvid u ugovor o kupoprodaji stana zaključen između Redžić Stane kao kupca i Arhitektonskog fakulteta iz Sarajeva kao prodavca. Osim toga, izvršen je i uvid u Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda II u Sarajevu broj 0-594/03 od 26. marta 2003. godine i uvid u podnesak suvlasnika stana Kuštrić Une od 22. maja 2003. godine. U ovom postupku je utvrđeno da predmetni stan nije proglašen napuštenim i da je nosilac stanarskog prava Redžić Stana bila u posjedu predmetnog stana i isti otkupila 14. septembra 1998. godine po ugovoru o kupoprodaji stana na kome postoji stanarsko pravo. Navedeno rješenje o poništenju Rješenja Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-P-849/99 od 27. decembra 2001. godine i odbacivanju zahtjeva apelantice za povrat predmetnog stana zbog nenadležnosti organa je doneseno u skladu sa članom 225. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 2/98 i 43/99; u daljnjem tekstu: ZUP FBiH) i članom 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Naime, članom 255. ZUP- a FBiH je utvrđeno da «na osnovu podataka pribavljenih u prijašnjem i u obnovljenom upravnom postupku, nadležni organ donosi rješenje o stvari koja je bila predmet obnove postupka i njime može prijašnje rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem. U ovom drugom slučaju, a s obzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, organ može prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti». Nadalje, članom 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene je utvrđeno da «nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. [Takođe], lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini».
4. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova, broj 27/02-23-3230/03 od 7. jula 2003. godine žalba apelantice na navedeno rješenje je odbijena. Drugostepeni upravni organ je, iz podataka spisa i navoda žalbe zaključio da predmetni stan nije bio ni trajno ni privremeno proglašen napuštenim i da je isti korišten od strane nosioca stanarskog prava Redžić Stane sve do njene smrti 24. septembra 1998. godine. Imenovana je zaključila ugovor o kupoprodaji stana sa Arhitektonskim fakultetom kao prodavcem. Osim toga, Rješenjem o nasleđivanju Općinskog suda II u Sarajevu broj 0-594/03 od 26. marta 2003. godine su kao sunasljednice proglašene apelantica sa dijelom ½ i unuka Kuštrić Une sa dijelom ½, pa su zbog tih razloga stranke upućene da svoja prava ostvaruju putem nadležnog suda. Kod ovakvog činjeničnog stanja Ministarstvo stambenih poslova je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno postupio u konkretnoj pravnoj stvari kada je u obnovi postupka poništilo rješenje Uprave za stambena pitanja broj 23/6-372-P-849/99 od 27. decembra 2001. godine te odbacilo zahtjev apelantice za vraćanje predmetnog stana u posjed zbog nenadležnosti.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj U-353/03 od 13. novembra 2003. godine tužba apelantice radi poništenja Rješenja Ministarstva stambenih poslova, broj 27/02-23-3230/03 od 7. jula 2003. godine je odbijena. Kantonalni sud je zakonitost osporenog rješenja cijenio u granicama zahtjeva iz tužbe saglasno odredbi člana 35. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 2/98 i 8/00; u daljnjem tekstu: ZUS FBiH) i odlučio kao u izreci ove presude. Na osnovu činjenica koje su utvrđene u prethodnom postupku, Kantonalni sud je utvrdio da predmetni stan nije proglašen napuštenim i u njegovom posjedu je do svoje smrti bila Redžić Stana kao nosilac stanarskog prava, koja je 14. septembra 1998. godine otkupila stan. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda II broj O:594/03 od 26. marta 2003. godine zakonskim nasljednicama su proglašene apelantica sa dijelom ½ i unuka Kuštrić Una sa dijelom ½. Po punomoći ovjerenoj kod Općinskog suda broj Ov.1905/03 od 20. maja 2003. godine, unuka Kuštrić Una, u svojstvu suvlasnika predmetnog stana, ovlastila je Fazlić Hidajeta da može koristiti stan uz plaćanje svih režijskih troškova koji proističu iz osnova korištenja stana. Slijedom navedenog, Ministarstvo stambenih poslova je, kako je naveo Kantonalni sud, pravilno zaključilo da za rješavanje zahtjeva nije nadležan organ uprave i na osnovu toga zahtjev apelantice za povrat stana odbacilo zbog nenadležnosti. Kako je zaključio Kantonalni sud, oba upravna organa su rješavala zahtjev za povrat u posjed stana, ali svoju odluku nisu mogli zasnovati na činjenici da je zahtjev podnesen od neovlaštene osobe, jer ta činjenica i nije utvrđivana u toku postupka jer je stranka saznala za nove činjenice, što je bio razlog za ponavljanje postupka. Kantonalni sud je zaključio da apelantica, u svakom slučaju, ima mogućnost da kao nasljednik predmetnog stana kod nadležnog suda preduzme pravne radnje u odnosu na korisnika stana.
6. Presudom Vrhovnog suda broj Už-225/04 od 26. septembra 2007. godine, koju je punomoćnik apelantice primila 3. decembra 2007. godine, žalba apelantice protiv drugostepene presude je odbijena. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno odlučio kada je tužbu apelantice odbio kao neosnovanu i na taj način potvrdio osporeno rješenje Ministarstva stambenih poslova kao pravilno i zakonito. Apelantica je i u žalbi na prvostepeno rješenje i u tužbi kao i u žalbi na presudu tvrdila da nikad nije podnijela zahtjev za povrat navedenog stana i da je to na temelju lažne punomoći podnio u njeno ime Fazlić Hidajet. Njen osnovni zahtjev je bio da se Fazlić Hidajetu naloži da predmetni stan isprazni od ljudi i stvari i preda ga njoj kao jedinom preostalom članu porodičnog domaćinstva umrle Ređžić Stane. S obzirom na činjenice koje su utvrđene u postupku, Vrhovni sud je zaključio da su upravni organi u obnovi postupka po službenoj dužnosti pravilno odlučili da oni nisu nadležni da rješavaju o daljnjim zahtjevima apelantice, za šta su upravni organi i prvostepeni sud dali potpune i valjane razloge za svoje odluke. Prvostepeni sud je, i po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno zaključio da apelantica kao nasljednik predmetnog stana kod nadležnog suda može preduzimati pravne radnje u odnosu na korisnika stana. Kako je Vrhovni sud zaključio, pobijanom sudskom presudom nije povrijeđen zakon na štetu apelantice, pa je primjenom člana 43. stav 2. ZUS-a FBiH, žalba odbijena kao neosnovana.
7. Apelantica smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njenog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da je do 1992. godine bila član porodičnog domaćinstva svoje majke Redžić Stane koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a nakon toga je zbog ratnih dejstava sa porodicom izbjegla u Holandiju. Za vrijeme života svoje majke, koja je umrla 24. septembra 1998. godine, apelantica je dolazila u Sarajevo i u predmetni stan, a nakon majčine smrti u stan, kako je navela u apelaciji, «nije mogla ući jer su ga koristila druga lica». Apelantica je utvrdila da predmetni stan koristi Fazlić Hidajet koji je u njeno ime podnio zahtjev za povrat stana te izdejstvovao rješenje od Uprave za stambena pitanja o vraćanju u posjed predmetnog stana. Pošto je cjeli postupak vođen bez znanja i ovlašćenja apelantice, ona se lično i preko punomoćnika obratila Upravi za stambena pitanja, te je utvrđeno da su apelanticu u predmetu povrata stana neovlašćeno i sa falsifikovanim punomoćima zastupali Fazlić Hidajet i Sokolović Semina. Nakon toga, apelantica je tražila obnovu postupka i poništenje rješenja o dodjeli stana, poništenje svih pravnih radnji u postupku preduzetih nakon donošenja spornog rješenja i dovođenja pravne situacije u prvobitno stanje na način da se stan preda apelantici. Apelantica je nakon toga izložila hronologiju svojih zahtjeva i podnesaka na način iznesen u činjeničnom dijelu ove odluke, žaleći se da su joj osporenim odlukama povređena navedena ustavna prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav. 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
9. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud smatra da predmetni stan u konkretnom slučaju predstavlja i apelantičin «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije i njenu «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se odluke koje apelantica osporava odnose na postupak u kojem je apelantica podnijela zahtjev za povrat stana, koji je odbačen iz formalnih razloga zbog nenadležnosti upravnog organa. Kako upravni organi i sudovi u upravnom sporu nisu donosili meritorne odluke koje bi se na bilo koji način ticale apelantičinog pravu na poštivanje doma ili prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do miješanja u navedena prava. Naime, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama samo utvrđeno da upravni organi i sudovi nisu nenadležni za odlučivanje, a apelantica je upućena da svoja prava ostvaruje putem nadležnog suda u odgovarajućem, parničnom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na dom, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da apelantica ima opravdan zahtjev u odnosu na navode o kršenju ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ili člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Stoga Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
Dopustivost ratione materiae
11. Apelantica se također žali da osporenim odlukama došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja «građanskih prava i obaveza» apelantice u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom predmetu zahtjev apelantice za povrat predmetnog stana je odbačen iz formalnih razloga zbog nenadležnosti organa za odlučivanje, a ona upućena da svoje pravo ostvaruje sudskim putem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da, u predmetnom postupku, nisu utvrđivana bilo kakva apelantičina «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije već je njen zahtjev za povrat stan odbačen iz formalnih razloga i upućena je da prava ostvaruje pred nadležnim sudom u odgovarajućem postupku. Budući da garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na predmetni postupak Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice u vezi povrede prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9 član Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović