Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-368/08 (S. B.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-368/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 368/08, rješavajući apelaciju Slavka Batinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Batinića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Kž-07-000 136 od 13. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Travniku broj K. 99/05 od 8. februara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Batinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika kojeg zastupa Marinko Brkić advokat iz Banja Luke, podnio je 1. februara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Kž-07-000136 od 13. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K. 99/05 od 8. februara 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora izrečene presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Kž-07-000136 od 13. novembra 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 22. marta 2008. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 368/08 od 14, februara 2008. godine, kojom je odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda broj K. 99/05 od 8. februara 2007. godine, apelant je oglašen krivim za produženo krivično djelo «krivotvorenje isprave» iz člana 351. stav 3. u vezi stava 1. istog člana Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 43/98, 2/99 i 15/99, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), na način opisan pod tačkom 1. alineja a, b, i c. dispozitiva presude i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. Na osnovu člana 68. stav 1. KZ FBiH, od apelanta je trajno oduzet procesor sa kućištem «Filips» Gold Adler, te je određeno da se isti ima uništiti u skladu sa članom 194. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09, u daljnjem tekstu: ZKP), dok su ostali privremeno oduzeti predmeti vraćani apelantu, u skladu sa članom 88. ZKP. Na osnovu člana 110. KZ FBiH od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 10.800,00 KM a na osnovu člana 202. stav 1. ZKP apelant je obavezan da naknadi troškove sudu u iznosu od 300,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je poštujući načelo kontradiktornosti izveo veliki broj dokaza, saslušao veliki broj svjedoka, proveo niz vještačenja te izvršio uvid u obimnu dokumentaciju koja se nalazila u spisu pa je nakon ocjene provedenih dokaza pojedinačno kao i u njihovoj uzajamnoj vezi na nesumnjiv način utvrdio da je apelant u vremenskom periodu od 1. maja 2001. godine do 28. maja 2001. godine, u svom stanu u Novom Travniku, u ulici Fra Marijana Šunjića broj 30, na svom PC računaru radio na izradi lažnog pečata Mašinskog fakulteta u Zenici, koji je konačno izradio u programu Corel Draw 9, te navedenim lažnim pečatom izradio lažne isprave i bjanko obrasce pobliže opisane u dispozitivu ove presude. Nakon tega je po prethodnom dogovoru sa Baković Zdravkom i drugim NN osobama, koje se bave uvozom vozila, ubacivao podatke o vozilima i licima u navedene obrasce i na taj način izradio lažne isprave uz novčanu naknadu u iznosu od po 220,00 KM po uvezenom vozilu, na koji način je apelant za sebe pribavio protivpravnu imovinsku korist od 10.800,00 KM. Općinski sud je istakao da je vrijeme i mjesto događanja utvrđeno i potvrdom o privremeno oduzetim predmetima iz koje je vidljivo da je računar bio lociran u stanu apelanta a što potvrđuju i saslušani svjedoci O.F, S.Đ, i A.T. koji su bili u stanu kada su oduzeti predmeti. Općinski sud je istakao da je u spisu uložena potvrda o privremeno oduzetim predmetima PU Travnik sa protokolom broj 36/03 od 3. jula 2003. godine iz kojeg je vidljivo koji su predmeti oduzeti i u čijem potpisu su pored apelanta i potpisi svjedoka A.T. i S.Đ.

5. Općinski sud je također naveo da je iskaz svjedoka Baković Zdravka prihvatio kao potpuno vjerodostojan jer je upravo po prijedlogu odbrane od Općinskog suda Bugojno zatražen predmet K-308/04 u kojem je svjedok Baković Zdravko pravosnažno oglašen krivim zbog krivičnog djela «krivotvorenje isprave» a sve što je svjedok kao optuženi isticao u toku postupka koji je vođen protiv njega, potvrdio je kao svjedok u ovom predmetu a što su potvrdili i iskazi svjedoka V.M. i M.P. Dakle, zaključio je sud, nije sporno da je svjedok Baković Zdravko u kritično vrijeme počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret ali je i potpuno jasno da ga je počinio i zahvaljujući pomoći apelanta. Naime, Općinski sud je zaključio da je apelant, nakon što je prethodno obavio atest za svoje vozilo «Ford Fiesta» na Mašinskom fakultetu u Zenici dobio potrebne dokumente i svoje vozilo registrirao, a nakon toga na svom računaru, u toku maja 2001. godine, kreirao pečat Mašinskog fakulteta u Zenici u okruglom obliku. Općinski sud je kao nesporno utvrdio da je isto učinio i sa potvrdom o rezultatima ispitivanja, kao i obrascima ugovora, dok je knjigu «nalog blagajni» nabavio u knjižari i nakon toga ostvarujući saradnju sa Baković Zdravkom naplaćivao 220,00 KM po izvršenom atestu od osoba koje su trebale atest, i to na način da vozilo od osoba koje su trebale atest nije pregledavano, izdavao je potvrde o rezultatima ispitivanja, ovjeravao ih pečatom koji je sačinio te ispunjavao i «nalog blagajni» kako je to vještak Božo Tomas i utvrdio. Općinski sud je istakao da su članovi komisije i blagajnica Mašinskog fakulteta u Zenici a koji su saslušani kao svjedoci, saglasno potvrdili da sporne potvrde nisu iz njihove ustanove, da pečat nije njihov, da potpisi nisu njihovi te čak da su nalozi blagajni izdavani pod istim brojem koji je već korišten pred Mašinskim fakultetom ali drugim osobama, te da sporne naloge nisu popunili niti potpisali.

6. Općinski sud je na kraju istakao da je našao utvrđenim da je apelant na navedeni način počinio krivično djelo «krivotvorenje isprave» iz člana 351. stav 3. KZ FBiH jer je našao utvrđenim da je napravio lažnu ispravu tj. potvrdu o rezultatima ispitivanja, ugovore za ispitivanje vozila i naloge blagajni koje inače izdaje Mašinski fakultet u Zenici, a Zdravko Baković i druge osobe su takve isprave upotrijebili kao prave jer su ih predali nadležnim organima i pomoću njih registrirali vozila. Sud je našao da su se ispunila sva bitna obilježja navedenog krivičnog djela jer potvrde o rezultatima ispitivanja, ugovori za ispitivanje vozila i nalozi blagajni jesu javne isprave i one se kao takve izdaju od strane nadležnog državnog organa koje se na osnovu evidencije i potrebne dokumentacije izdaju za svako pojedinačno motorno vozilo nakon obavljenog pregleda. Općinski sud je istakao da je navedeno djelo apelant počinio sa direktnim umišljajem jer ga je isplanirao, uložio trud da sačini pečat, da sačini falsifikat isprave a kao osoba koja je radila kao carinski službenik sasvim sigurno je znao da su ove radnje zabranjene. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije sud je smatrao da je kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci adekvatna težini počinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovornosti. Od olakšavajućih okolnosti sud je cijenio da je apelant porodičan, otac dvoje djece i da ranije nije osuđivan a cijenio je i činjenicu da je svojim radnjama apelant omogućio i drugim osobama činjenje nelegalnih radnji odnosno upotrebu krivotvorenih javnih isprava kao pravih.

7. Odlučujući o žalbama apelanta i Kantonalnog tužioca Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni tužilac) Kantonalni sud je presudom, broj 006-0-Kž-07-000 136 od 13. novembra 2007. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, a uvažio žalbu Kantonalnog tužioca tako što je preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni i osudio apelanta za navedeno krivično djelo na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na osnovu iskaza većeg broja svjedoka, te navoda vještaka grafološke struke i vještaka za telekomunikaciju, kao i brojnih materijalnih dokaza u spisu, izveo zaključke da je apelant preduzeo radnje opisane u izreci prvostepene presude. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazloženju presude opisao pojedinačnu i međusobnu ocjenu izvedenih dokaza, pa je tek onda izveo zaključak o dokazanosti određenih činjenica uključujući i one da je apelant preduzeo radnje činjenja krivičnog djela za koje je oglašen krivim. U odnosu na žalbene navode apelanta da je prvostepena presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, Kantonalni sud je istakao da je radnja ulaska u stan apelanta, poduzeta od strane ovlaštenih policijskih službenika, bila u skladu sa njihovim ovlaštenjima što je vidljivo iz dokumenata koji se nalaze u spisu, a što su potvrdili i svjedoci koji su saslušani u prvostepenom postupku. Kantonalni sud je istakao da se prethodni postupak odvijao u skladu sa procesnim odredbama tada važećeg ZKP te suštinski prigovor iz žalbe da apelant nije dozvolio ulazak policije u stan i da su nezakonito privremeno oduzete određene stvari nisu tačne i suprotne su stanju spisa. Iz potvrde o ulaženju u stan i druge prostorije od 3. jula 2003. godine koja se nalazi u spisu vidljivo je da je apelant to želio što je on i potpisao bez bilo kakvih primjedbi, zbog čega se zaključuje da je ova procesna radnja od strane ovlaštenih službenika obavljena u skladu sa odredbama člana 199. st. 1. i 2. ZKP koji je važio u vrijeme poduzimanja procesne radnje. O zakonitosti ovog dokaza prvostepeni sud je dao jasne i precizne razloge koje je prihvatio i taj sud. Također je Kantonalni sud istakao da su privremeno oduzeti predmeti oduzeti u skladu sa odredbama člana 200. st. 1, 4. i 5. primijenjenog ZKP o čemu su sačinjene potvrde i potpisane od apelanta bez bilo kakvih primjedbi. Kantonalni sud je istakao da prigovori o načinu na koji su ti oduzeti predmeti čuvani i mjesto gdje su čuvani nisu od odlučnog značaja za zakonitost poduzetih radnji a pogotovo su neosnovani prigovori što je predmetni procesor odvezen u Sarajevo a što je bilo nužno radi obavljanja vještačenja. Isto važi i za ostale pribavljene materijalne dokaze (ugovor za ispitivanje vozila, nalozi blagajni, potvrde o rezultatima ispitivanja vozila i dr.) jer su također pribavljeni na zakonit način od strane nadležnog organa a provjeravani su i pravilno cijenjeni od strane prvostepenog suda. Kantonalni sud je također smatrao neosnovanim žalbene prigovore koji su se odnosili na vještačenje od strane vještaka grafologa Muamera Kavazovića i vještaka za telekomunikaciju i radijsku komunikaciju Bože Tomasa, obzirom da su navedeni vještaci angažovani po nalogu nadležnog tužilaštva u skladu sa procesnim zakonom i neposredno saslušani i ispitani tokom glavnog pretresa. Kantonalni sud je zaključio da su nadležni organi u prethodnom postupku postupali u skladu sa procesnim zakonima te smatra netačnim tvrdnje da su dokazi na kojima se zasniva prvostepena presuda pribavljeni na nezakonit način.

9. Kantonalni sud je dalje istakao da su netačne tvrdnje da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu jer je iz stanja spisa evidentno da je znatan broj dokaza koje su predlagali apelant i njegov branilac od strane prvostepenog suda prihvaćeni i izvođeni bez obzira što se izvođenju tih dokaza nadležni tužilac protivio. Prvostepeni sud je sa jednakom pažnjom cijenio kako dokaze koje je predlagala i izvodila optužba tako i one koje je predlagala odbrana te je sa jednakom pažnjom utvrđivao kako činjenice koje terete apelanta tako i one koje mu idu u korist. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom odbijanja pojedinih prijedloga za dopunu dokaznog postupka, na glavnom pretresu odmah na zapisnik dao obrazloženje zbog čega ne prihvata takve prijedloge za izvođenje dokaza, a u obrazloženju presude detaljno je obrazložio razloge odbijanja provođenja pojedinih dokaza. Izvođenjem predloženih dokaza, koje je odbio prvostepeni sud, po uvjerenju Kantonalnog suda ne bi došlo do drugačije ocijene već izvedenih dokaza odnosno nepotrebno bi odugovlačilo postupak. Kantonalni sud je naveo da nisu prihvatljivi argumenti iz žalbe da se radi o montiranom procesu jer su obrazloženja i argumenti iz žalbe paušalni, proizvoljni nelogični i neprihvatljivi obzirom da su u suprotnosti sa mnogobrojnim dokazima na osnovu kojih se zasniva zaključak o odgovornosti apelanta. Ispitavši odluku o kazni, Kantonalni sud je našao da su osnovani žalbeni navodi tužioca da je apelantu izrečena preblaga kazna. Naime, Kantonalni sud je naveo da određene otežavajuće okolnosti, kao što su način izvršenja djela, broj poduzetih pojedinačnih radnji izvršenja, jačina povrede zaštićenog dobra, društvenu opasnost ovog djela, njegove štetne posljedice kao i određena doza upornosti i istrajnosti ispoljena pri izvršenju, te pribavljena protivpravna imovinska korist, nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja, zbog čega se kazna koja mu je izrečena, ukazuje nedovoljnom za postizanje svrhe kažnjavanja. Zbog toga je ovaj sud na osnovu ovlaštenja iz člana 329. stav 1. ZKP preinačio pobijanu presudu u dijelu odluke o kazni, te optuženom izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je nezadovoljan analizom izvedenih dokaza i smatra da je prvostepena presuda zasnovana na nepouzdanim dokazima i dokazima optužbe koji su pribavljeni na nezakonit način te nalazu vještaka Bože Tomasa koji je apsolutno pogrešno, nestručno i nepouzdano sačinjen a što se moglo utvrditi iz naknadno pribavljenog mišljenja vještaka Miroslava Bače. Apelant je istakao da su njegovi dokazi u potpunosti i međusobno saglasni sa bitnim zaključkom iz nalaza vještaka Daneta Brankovića od 15. decembra 2006. godine a koji nalaz upućuje na osnovu sumnje o zloupotrebu službenog položaja i falsifikovanja isprava od strane pripadnika policije te moguće istrage o organizovanom kriminalu. Apelant je istakao da mu je povrijeđeno i načelo presumpcije nevinosti kao i ravnopravnost strana u postupku jer prvostepeni sud nije prihvatio izvođenje dokaza koji su se nalazili u tužilačkom spisu broj KT-3130/04 u postupku protiv Zdravka Bakovića koji je lažno svjedočio protiv njega. Apelant također smatra da je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je postupak trajao više od četiri godine. Apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer su mu privremeno oduzete diskete, rokovnici, procesor itd.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

13. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

14. U pogledu dijela apelacije koji se odnosi na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer je krivični postupak trajao više od četiri godine. Razmatrajući ove navode apelacije Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Općinskog suda broj K.99/05 u kojem je vođen krivični postupak protiv apelanta radi krivičnog djelo «krivotvorenje isprave» iz člana 351. stav 3. u vezi stava 1. istog člana KZ FBiH.

15. Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak trajao nešto više od tri godine. Naime, postupak pred Općinskim sudom trajao je od 13. septembra 2004. godine (kada je Kantonalno tužilaštvo optužilo apelanta za navedeno krivično djelo) do 8. februara 2007. godine kada je donesena prvostepena presuda, dakle dvije godine i pet mjeseci. Iz spisa predmeta proizlazi da se radilo o vrlo složenom predmetu, u kojem je Općinski sud saslušao veliki broj svjedoka (36) da je u nekoliko slučajeva, zbog toga što se svjedoci nisu odazvali pozivu da svjedoče, sud izdavao naredbe za dovođenje tih svjedoka. Također Ustavni sud zapaža da je u toku postupka vršeno više vrsta vještačenja po vještaku grafologu i vještaku za telekomunikacije, te da su nastavci glavnog pretresa, kojih je bilo 22, zakazivani odnosno održavani u vrlo kratkim vremenskim razmacima. Također što se tiče postupka pred Kantonalnim sudom koji je žalbe apelanta i Kantonalnog tužilaštva rješavao nešto više od pet mjeseci, Ustavni sud ne nalazi da dužina istog prelazi granice «razumnosti» u smislu člana 6 stav 1. Evropske konvencije. Iako apelant svojim ponašanjem nije doprinjeo dužini predmetnog postupka, prilikom ocjene da li se zaista radilo o periodu koji je trajao nerazumno dugo a imajući u vidu naprijed navedeno, kao i trajanje postupka kao cjeline, Ustavni sud zaključuje da činjenice u odnosu na koje je podnesena apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u odnosu na ove navode apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

17. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

18. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo i da je krivično odgovoran za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao veliki broj svjedoka, proveo vještačenje po vještaku grafološke struke, vještaku za telekomunikacije te izvršio uvid u obimnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelant na način i u vrijeme pobliže opisano u dispozitivu presude počinio produženo krivično djelo «krivotvorenje isprave» iz člana 351. stav 3. u vezi stava 1. istog člana KZ FBiH. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu-«krivotvorenje isprave».

19. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, prihvatio nalaze vještaka grafologa i vještaka za telekomunikacije Bože Tomasa koji su dati u svemu sa pravilima struke te obavljeni na način kako to propisuje procesni zakon te sa jedne strane iznio iscrpne i ubjedljive razloge zašto prihvata te dokaze i zbog čega oni po svom sadržaju upućuju na izvođenje takvih činjeničnih zaključaka, a sa druge strane je naveo jednako ubjedljive razloge radi čega nije uvažio kao vjerodostojnu iznesenu apelantovu odbranu te iskaze svjedoka J.M, B.V, B.B, kao i vještaka grafologa Daneta Brankovića koga je odbrana apelanta angažovala. Općinski sud je jasno obrazložio da iskazi velikog broja svjedoka te nalazi vještaka Muamera Kavazovića i Bože Tomasa te posebno brojni materijalni dokazi upućuju na zaključak o postupanju apelanta na način opisan u izreci presude. Također, a u vezi navoda apelanta da je prvostepena presuda zasnovana i na nezakonitim dokazima pribavljenim u prethodnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno obrazložio da se prethodni postupak odvijao u skladu s važećim procesnim odredbama odnosno da su dokazi pribavljeni u prethodnom postupku, pribavljeni na zakonit način na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku ali i u vezi sa ostalim dokazima provedenim u toku postupka. Naime, Općinski sud je obrazložio da je iz potvrde o ulaženju u stan od 3. jula 2003. godine utvrđeno da je apelant to želio što je i potpisao bez primjedbe, te da su ove procesne radnje obavljene od strane policijskih službenika u skladu sa odredbom člana 199. st. 1. i 2. ranije važećeg ZKP, a privremeno oduzeti predmeti oduzeti su u od strane policijskih službenika u skladu sa odredbama člana 200. st. 1, 4. i 5. važećeg zakona u vrijeme preduzimanja o čemu je sačinjena potvrda koja je potpisana od apelanta bez primjedbi. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana i u ovom dijelu koji se odnosi na navodno kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

20. U vezi sa navodima apelanta da nije poštovano načelo presumpcije nevinosti niti načelo in dubio pro reo Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

21. S obzirom na prethodnu elaboraciju u ovoj odluci Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizilazi da nije postojala sumnja u krivicu apelanta i da su redovni sudovi za svoje zaključke o krivici apelanta dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata da osporene presude ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U odnosu na prigovor apelanta da je u konkretnom krivičnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku, jer je sud odbio njegove prijedloge za izvođenje određenih dokaza, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je u bliskoj vezi sa tim pravom, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, da mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju.

23. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da je redovni sud imao razumno opravdanje što je odbio zahtjev apelanta za provođenjem određenih dokaza (izuzimanje dokaza iz tužilačkog spisa broj KT-3130/04 u predmetu protiv Zdravka Bakovića). Odbijanje suda da provodi neke od predloženih dokaza, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tih dokaza, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). U konkretnom slučaju redovni sud je opširno i detaljno obrazložio da je već pribavio krivični spis Općinskog suda Bugojno u predmetu Zdravka Bakovića, a da je odbio prijedlog za pribavljanje tužilačkog spisa broj KT-3130/04, jer se taj spis odnosi na drugi predmet a ne na predmet Zdravka Bakovića i predloženi dokaz ne bi doprinio razrješavanju stvari u ovom predmetu.

24. Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa nedvojbeno proizilazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i putem advokata, da je imao mogućnost ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć braniocate predložiti dokaze u pogledu odbrane. Prema navedenom Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku, koji se protiv njega vodio, narušen odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na imovinu

26. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvenciju jer su mu privremeno oduzeti diskete, rokovnici, procesor itd. Ustavni sud primjećuje da je od strane ovlaštenih osoba a u smislu člana 199. stav 1. ZKP obavljena istražna radnja pretresanja apelantovog stana kojom prilikom su od apelanta oduzeti predmeti u skladu sa članom 200. st. 1, 4. i 5. ZKP o čemu je sačinjena potvrda koju je apelant potpisao bez primjedbi. Navedenom odredbom člana 200. stav 1 ZKP propisano je da predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i predati na čuvanje sudu ili na drugi način osigurati njihovo čuvanje. U konkretnom slučaju predmeti koji su oduzeti od apelanta poslužili su kao dokaz u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta i kojim je apelant oglašen krivim za produženo krivično djelo «krivotvorenja isprave» iz člana 351. stav 3. u vezi stava 1. istog člana KZ FBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Osuđujućom presudom od apelanta je na osnovu člana 68. stav 1. KZ FBiH trajno oduzet procesor sa kućištem «Philips» Gold Adler te je istovremeno određeno da se isti ima uništiti u skladu sa članom 194. stav 3. ZKP dok se ostali privremeno oduzeti predmeti u skladu sa članom 88. ZKP apelantu vraćaju. Dakle, relevantnim zakonom propisano je privremeno oduzimanje predmeta za potrebe dokaznog postupka, a u tom su pogledu redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na slobodu i sigurnost

27. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da se apelant samo paušalno pozvao na ovo pravo, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povreda navedenog prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

28. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović