Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3285/07 (R. Đ.)

Odluka donesena 29. 06. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3285/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2010. godine, u predmetu broj AP 3285/07, rješavajući apelaciju Radmile Đukanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Đukanović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001199 od 11. oktobra 2007. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1880/05 od 19. juna 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj RI-262/04 od 16. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Đukanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Krtova, Općina Lukavac, koju zastupa Nisad Omerović, advokat iz Lukavca, podnijela je 4. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001199 od 11. oktobra 2007. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-

1880/05 od 19. juna 2006. godine i Rješenja Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u Tuzli broj RI-262/04 od 16. novembra 2005. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj RI-262/04 od 16. novembra 2005. godine određena je naknada apelantici za nekretnine ekspoprisane pravosnažnim rješenjem Opštinskog sekretarijata za urbanizam, stambeno-komunalne i imovinsko pravne poslove Lukavac (u daljnjem tekstu: Opštinski sekretarijat) broj 07/2-473-6/90 od 6. marta 1992. godine, koje su pobliže označene u stavu 1. dispozitiva prvostepenog rješenja (u daljnjem tekstu: eksproprisane nekretnine), u iznosu od 32.130,00 KM, te naknada na ime izgubljene koristi u iznosu od 1.999,20 KM. Stavom drugim navedenog rješenja je utvrđeno da ukupna naknada za ekspoprisane nekretnine iznosi 34.129,20 KM koju je je protivnik predlagača Rudnici «Kreka» d.o.o Tuzla iz Tuzle (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) dužan platiti apelantici i to u iznosu koji ne osporava žalbom u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja ili da ga u daljnjem roku od 10 dana položi u sudski depozit ako apelantica odbije prijem, a preostali iznos u roku od 15 dana po pravosnažnosti ovog rješenja. Zatim, istim rješenjem je utvrđeno da ako protivnik predlagača u određenom roku ne isplati utvrđeni odnosno nesporni iznos naknade, dužan je na iznos neisplaćene naknade platiti kamatu koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana i to od dana isteka roka za isplatu naknade. I konačno, protivnik predlagača je dužan apelantici naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.426,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema prepisa rješenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Apelantica je putem punomoćnika Općinskom sudu podnijela prijedlog radi određivanja naknade za ekspoprisane nekretnine. U toku postupka je tražila naknadu za eksproprisane nekretnine i naknadu za izgubljenu korist od dana donošenja rješenja pa do donošenja odluke o naknadi, tj. za period od trinaest godina i šest mjeseci. Općinski sud je proveo postupak izvršivši uvid u Rješenje Opštinskog sekretarijata o ekspoprijaciji broj 07/2-473-6/90 od 6. marta 1992. godine, nalaz vještaka geometra od 27. augusta 2005. godine, zatim nalaz vještaka poljoprivredne struke od 15. septembra 2005. godine, dopis Opštinske komisije za procjenu vrijednosti nekretnina, saslušanje svjedoka, te izvođenjem drugih dokaza, pa je nakon ocjene izvedenih dokaza donio odluku kao u izreci rješenja. Donoseći odluku, Općinski sud se pozvao na član 49. Zakona o ekspoprijaciji Federacije Bosne i Hercegovine («Službeni list SRBiH», br. 12/87 i 38/89 i «Službeni list R BiH», broj 15/94; u daljnjem tekstu: Zakon o ekspoprijaciji) kojim je propisano da će se pri određivanju naknade za ekspoprisano poljoprivredno zemljište cijeniti korist koju može dati to zemljište redovnim iskorištavanjem, korist koju je raniji vlasnik imao od tog zemljišta, a naročito tržišna cijena odgovarajućeg poljoprivrednog zemljišta. Nadalje, članom 70. istog zakona je propisano da raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprisane nekretnine za vrijeme od dana predaje te nepokretnosti u posjed korisniku ekspoprijacije do dana prijema u posjed nepokretnosti date mu u zamjenu ili do isteka rokova određenih za isplatu odnosno deponovanje novčane naknade.

4. Općinski sud je naknadu za ekspoprisanu nekretninu odredio prema podacima o tržišnoj cijeni za navedenu parcelu cijeneći da je ista najpovoljnija za apelanticu, a u odnosu na nalaz vješaka. Sud je, također, naknadu za izgubljenu korist utvrdio za period od jedne godine i četri mjeseca iz razloga što je prema podacima nadležnog organa uprave Općine Lukavac, koji je proveo postupak ekspoprijacije, rješenje o ekspoprijaciji postalo pravosnažno 21. jula 2004. godine, pa je sud smatrao da predlagateljici naknada po osnovu izgubljene koristi pripada za period od pravosnažnosti rješenja pa do donošenja odluke o naknadi, tim prije što protivnik predlagača i nije mogao ući u posjed predmetne parcele prije rješenja o ekspoprijaciji.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1880/05 od 19. juna 2006. godine žalba apelantice je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno u dijelu dosuđene naknade za izgubljenu korist, dok je u ostalom dijelu prvostepeno rješenje ostalo neizmijenjeno. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio kada je naknadu za izgubljenu korist zbog spriječenosti obrađivanja ekspoprisane parcele apelantici utvrdio od dana pravosnažnosti rješenja o ekspoprijaciji (21. juli 2004. godine), pa do dana donošenja prvostepenog rješenja (16. novembra 2005. godine), tj. za jednu godinu i četiri mjeseca. Kantonalni sud nije prihvatio žalbenu tvrdnju da je prvostepeni sud pogrešno i nepravilno utvrdio datum pravosnažnosti rješenja o ekspoprijaciji sa 17. aprilom 1992. godine, a ne 21. julom 2004. godine, kako to proizilazi iz podneska organa uprave od 24. marta 2005. godine. Zatim, Kantonalni sud je naveo da, prema odredbi člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH) u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznjeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. U konkretnom slučaju, apelantica nije pružila dokaz da bez svoje krivnje, a do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom, nije mogla dokazati odnosno pribaviti podatak o tačnom datumu pravosnažnosti rješenja o ekspoprijaciji. Osim toga, naknadu za izgubljenu korist apelantica nije ni potraživala od pravosnažnosti rješenja o ekspoprijaciji, niti je tokom prvostepenog postupka iznosila činjenice vezane za datum ulaska u posjed u ekspoprisanu nekretninu protivnika predlagača.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-001199 od 11. oktobra 2007. godine, koje je apelantica primila 1. novembra 2007. godine, odbijena je revizija apelantice. U konkretnom predmetu apelantica je, uz naknadu za eksproprisano zemljište, tražila i naknadu za izgubljenu korist zbog nekorištenja zemljišta od kada zemljište nije u njenom posjedu počev od 6. marta 1992. godine za period od trinaest i po godina, kako je i precizirala svoj tužbeni zahtjev na ročištu za glavnu raspravu 18. oktobra 2005. godine pred prvostepenim sudom. Međutim, prema odredbama člana 31. st. 1. i 3. Zakona o ekspoprijaciji, korisnik ekspoprijacije stiče pravo na posjed ekspoprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o ekspoprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može biti prije pravosnažnosti rješenja o ekspoprijaciji. Izuzetno, nadležni organ može na zahtjev korisnika ekspoprijacije riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed prije pravosnažnosti odnosno konačnosti rješenja o ekspoprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se otklonila znatnija šteta. Apelantica je tvdila da je rješenje o ekspoprijaciji kojim su ekspoprisane njene nekretnine postalo pravosnažno već 6. marta 1992. godine, što je i prije navodila u žalbi na prvostepeno rješenje. Od tada, prema odredbama člana 31. Zakona o ekspoprijaciji, apelantica više nema pravo na naknadu izgubljene koristi, jer se ova naknada po odredbama člana 70. Zakona o ekspoprijaciji dosuđuje ranijem vlasniku samo kad korisnik ekspoprijacije, izuzetno, uđe u posjed nekretnina prije pravosnažnosti rješenja o ekspoprijaciji. Stoga je apelantici naknada za izgubljenu korist pripala samo do pravosnažnosti rješenja o ekspoprijaciji, a ona u ovom predmetu ne potražuje tu naknadu, već naknadu upravo od pravosnažnosti rješenja pa nadalje, kad je korisnik ekspoprijacije po članu 31. stav 1. Zakona o ekspoprijaciji imao pravo da uđe u posjed ekspoprisanog zemljišta.

7. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu pravilno primjenili materijalno pravo kad su apelantici dosudili naknadu za izgubljenu korist za period od jedne godine i četiri mjeseca prije donošenja prvostepenog rješenja, što znači za 2004. godinu i 2005. godinu, kada je protivnik predlagača više od 10 godina bio u posjedu eksproprisanog zemljišta. Iako se protivnik predlagača nije žalio na prvostepeno rješenje, ono je za njega postalo pravosnažno i izvršno. Protiv drugostepenog rješenja reviziju je izjavila samo predlagateljica, ali njena revizija, kako zaključuje Vrhovni sud, zbog navedenih razloga nije osnovana. Pri tome nije bitno što korisnik ekspoprijacije naknadu za zemljište nije platio dobrovoljno i u rokovima predviđenim Zakonom o ekspoprijaciji. Naknadu za ekspoprisano zemljište apelantica je tražila pred sudom tek od 23. augusta 2004. godine, prijedlogom u ovom sporu u kome je sa zahtjevom za naknadu za zemljište i uspjela, dok njen zahtjev za naknadu izgubljene koristi nije osnovan iz razloga navedenih u ovom rješenju. Stoga je njenu reviziju primjenom odredbe člana 248. u vezi sa članom 254. stav 1. ZPP FBiH, te članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 2/98, 39/04) Vrhovni sud odbio bez obzira na ostale revizione prigovore kao i razloge nižestepenih rješenja.

8. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski prigovor koji se odnosi na kršenje navedenih prava je pogrešno i nepotpuno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava. Naime, apelantica je pred Općinskim sudom tražila da sud utvrdi pravičnu naknadu kao i naknadu za izgubljenu dobit zbog izvršene ekspoprijacije njenih nekretnina. Taj sud je, kako navodi apelantica, pogrešno i nepravilno utvrdio datum kad je rješenje o ekspoprijaciji postalo pravosnažno. Zbog toga je pogrešno odredio i vrijeme od kojeg vlasniku nekretnine-apelantici teče pravo na naknadu izgubljene dobiti. Drugostepeni sud je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje obrazlažuči to odredbom iz člana 207. stav 1. ZPP FBiH, tvrdeći da se u žalbi nisu mogli iznjeti novi dokazi jer apelantica nije pružila dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogla iznijeti do zaključenja glavne rasprave. Općina Lukavac je, smatra apelantica, dala potvrdu pravosnažnosti tako što je odredila potpuno pogrešan datum za pravosnažnost rješenja i to 21. juli 2004. godine umjesto stvarnog datuma 6. marta 1992. godine. Nadalje, Kantonalni sud je propustio da cijeni činjenično stanje onakvim kakvo ono jeste, a istovremeno nije uočio sve pogreške prvostepenog suda učinjene u postupku provođenja dokaza. I Vrhovni sud je pogrešno izveo zaključak da raniji vlasnik (apelantica) ima pravo na naknadu izgubljene dobiti samo od ulaska korisnika ekspoprijacije u posjed ekspoprisane nekretnine do pravosnažnosti rješenja o ekspoprijaciji. Apelantica predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će njena ustavna prava biti adekvatno poštovana i zaštićena.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3285/07 (R. Đ.) | Sudska praksa | Aktio