Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1489/08 (M. M., N. M. i D. M.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1489/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. srpnja 2010. godine, u predmetu broj AP-1489/08, rješavajući apelaciju Muharema Mujčinovića, Nijaza Mujčinovića i Džemaila Musića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Mujčinovića, Nijaza Mujčinovića i Džemaila Musića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-07-000340 od 25. siječnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 033-0-K-06-

000221 od 27. ožujka 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Mujčinović, Nijaz Mujčinović i Džemail Musić (u daljnjem tekstu: apelanti) koje zastupa Almir Selimović odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su, 23. svibnja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-07-000340 od 25. siječnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-K-06-

000221 od 27. ožujka 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 033-0-K-06-000221 od 27. ožujka 2007. godine apelanti su oglašeni krivim zato što su, u vrijeme i način koji su detaljnije navedeni u izreci presude, počinili kazneno djelo nasilničko ponašanje iz članka 339. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. ranijeg Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02, u daljnjem tekstu: KZ F BiH). Općinski sud je apelantima izrekao uvjetnu osudu, kojom im je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od po sedam mjeseci, koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelanti u roku od dvije godine ne počine novo kazneno djelo.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je proveo dokaze koji su predloženi u optužnici tj. da je saslušao svjedoka-oštećenog Z.H. (u daljnjem tekstu: oštećeni) i svjedoke F.F., A. F., zatim dokaze koje je predložila obrana tj. da je saslušao H.M., M.I., I. S. i S.A., te da je ocjenom ovih dokaza pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, donio odluku kao u izreci presude. Obrazlažući na koji način je utvrdio krivnju apelanata za predmetno kazneno djelo, Općinski sud je istakao da iz iskaza oštećenog proizilazi da je on taj dan vozio kamion kroz selo Kovači, da je s njim u kamionu bio A. K. i njegov sin, da je uočio iza sebe vozilo mercedes kojim je upravljao jedan od apelanata i koji ga je pretekao nakon čega je zakočio i stao ispred njega, da je on stao sa kamionom, nakon čega su apelanti izašli iz svog vozila, te počeli prijetiti i psovati, da mu je prišao apelant koji je vozio mercedes i povišenim tonom rekao da je ubio čovjeka i naredio mu da se vrati unazad 1 do 1,5 km do zaustavljenog jednog vozila (vozilo oca jednog od apalanata), nakon čega mu je naredio da stane i da mu da ključeve od kamiona, rekavši mu da njegov kamion može platiti odštetu njegovom ocu za odvaljeni retrovizor, da kako je očevidac rekao da oštećeni nije udario u to vozilo, vratio mu je ključeve, te mu rekao da se može udaljiti svojim kamionom. Ovaj svjedok je izjavio da je navedeno postupanje apelanata izazvalo veliki strah kod njega i kod A. K. i njegovog sina. Obrazlažući zašto je iskaz oštećenog prihvatio u cijelosti, odnosno zašto je objektivan i istinit, Općinski sud je istakao da je oštećeni bio vidno uznemiren, da je detaljno i logično opisao predmetni događaj prilikom izravnog i unakrsnog ispitivanja, tim prije što je ovaj iskaz potvrdio i iskaz svjedoka A.K. koji se sa oštećenim nalazio u kamionu.

4. Nadalje, Općinski sud je istakao da iz iskaza svjedoka F.F. (otac svjedoka A.F. koji je udario vozilo oca jednog od apelanata) slijedi da su apelanti došli u njegovo dvorište, da su galamili i povišenim tonom tražili njegovog sina, da iz iskaza svjedoka A.F. slijedi da je on taj dan imao prometnu nezgodu, da se nije zaustavio na licu mjesta, da je stigao kući i da su apelanti galameći od njega tražili da se s njima vrati na lice mjesta, što nije dopustio njegov otac koji je tražio od apelanata da poduzmu mjere sukladne zakonu. Ove iskaze je Općinski sud ocijenio kao objektivne i istinite, kao i iskaz svjedoka H.M. (osoba koja stanuje u blizini predmetnog događaja) koji je prihvatio u dijelu kojim je taj svjedok potvrdio da je jedan od apelanata izašao iz vozila i prišao zustavljenom kamionu.

5. Nadalje, obrazlažući zašto odluku nije temeljio na iskazu svjedoka I.S. i iskazu svjedoka M.I. (iako je iskaz ovog svjedoka u jednom dijelu prihvatio) Općinski sud je naveo da se ovi svjedoci nisu izjašnjavali o načinu komunikacije između oštećenog i apelanata, pravdajući se da osim što su vidjeli da je zaustavljeno vozilo oštećenog i vozilo apelanata, dalje nisu ništa čuli niti vidjeli.

6. Općinski sud je zaključio da su apelanti ovakvim drskim i bezobzirnim ponašenjem preuzimajući na sebe ulogu da rješavaju stvari koje su u nadležnosti institucija, ugrozili spokoj oštećenog i osoba koje su se nalazile s njim u kamionu, odnosno da su počinili kazneno djelo koje im je stavljeno na teret.

7. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-07-000340 od 25. siječnja 2008. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju Presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge o svim zaključcima koje je izveo analizom svih izvedenih dokaza, na temelju kojih je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona, tj. da je pravilno zaključio da su se u ponašanju apelanata, stekla sva obilježja kaznenog djela nasilničko ponašanje iz članka 339. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ F BiH.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Europska konvencija), te pravo na kažnjavanje samo na temelju zakona iz članka 7. Europske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti nalaze u zaključku sudova koji su ovo njihovo ponašanje okarakterizirali kao nasilničko ponašanje jer se radilo o običnoj prepirci i svađi, koje ponašanje je trebalo okarakterizirati kao prekršaj, koje tumačenje je uostalom dao i Vrhovni sud tj. „kazneno djelo nasilničkog ponašanja po svojoj sadržini predstavlja nemotivirano nasilje, koje se ogleda u njegovoj bezrazložnosti i činjenici da je ono bez objektivne povezanosti sa ponašanjem oštećenog, pa je kao takvo rezultat obijesti i iživljavanja počinitelja, odnosno samo je sebi cilj“. Apelanti ističu da su oni taj dan, a nakon što se dogodila prometna nezgoda u kojoj je nastala šteta na vozilu oca jednog od apelanata, imali namjeru sustići vozilo za koje su smatrali da je prouzrokovalo prometnu nezgodu. S tim u svezi apelanti ističu da iako bi se moglo govoriti da je postojao određeni stupanj nasilja, da nikako nema elementa nemotiviranosti nasilja kao elementa bića kaznenog djela nasilničkog ponašanja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelanti se pozivaju i na povredu odredaba članka 7. Europske konvencije, budući da se u njihovim radnjama nisu stekla obilježja kaznenog djela nasilničko ponašanje. Ustavni sud nalazi da pomenuti članak Europske konvencije pruža zaštitu osobama koje se ne mogu smatrati krivim za djela koja u vrijeme izvršenja ne predstavljaju kaznena djela prema nacionalnom ili međunarodnom pravu, te da je cilj članka 7. Europske konvencije da ponudi «suštinske garancije» protiv samovoljnog gonjenja, presuđivanja i kažnjavanja. S tim u svezi pozivanje apelanata na povredu ovog prava zato što se u njihovim radnjama nisu stekla obilježja kaznenog djela nasilničkog ponašanja koje je nesporno bilo propisano KZ F BiH-a i trenutačno je propisano novim KZ F BiH-a, ne ukazuje da postoji povreda prava apelanata na kažnjavanje samo na temelju zakona, koje je garantirano navedenom odredbom. Uostalom, navodi o kršenju prava na kažnjavanje samo na temelju zakona zasnivaju se na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim točkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na kažnjavanje samo na temelju zakona iz članka 7. Europske konvencije, također očito (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1489/08 (M. M., N. M. i D. M.) | Sudska praksa | Aktio