Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1025/08 (T. B.)

Odluka donesena 21. 07. 2010.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Azil
  • Deportacija
  • Izručenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1025/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP-1025/08, rješavajući apelaciju Tahira Bricorija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tahira Bricorija podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-276/08 od 26. marta 2008. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Sektor za azil broj UP-1-08/1-41-1-517-3/07 od 3. januara 2008. godine, u odnosu na član II. stav 3. tač. d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tahira Bricorija podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-276/08 od 26. marta 2008. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Sektor za azil broj UP-1-08/1-41-1-517-3/07 od 3. januara 2008. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tahir Bricori (u daljnjem tekstu: apelant) iz Peći, državljanin Republike Srbije, podnio je 30. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-276/08 od 26. marta 2008. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine –Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-08/1-41-1-517-3/07 od 3. januara 2008. godine.

2. Ministarstvo pravde Savezne Republike Njemačke je putem Ministarstava pravde Bosne i Hercegovine Sudu BiH dostavilo zahtjev za izručenje apelanta pravosudnim organima Republike Njemačke.

3. Sud BiH je odlučujući u postupku izručenja apelanta donio rješenje broj KV-154/07 od 16. oktobra 2007. godine kojim je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima Republike Njemačke. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je naveo da je postupajući po zahtjevu za izručenje apelant 18. jula 2007. godine priveden u Sud BiH gdje ga je sudija za prethodni postupak saslušao, nakon čega mu je određen ekstradicioni pritvor rješenjem broj EX-38/07 od 19. jula 2007. godine. U toku ekstradicionog postupka sudija za prethodni postupak je proveo izviđajne radnje u cilju utvrđivanja državljanstva apelanta. Iz stanja u spisu, kako je dalje naveo Sud BiH, proizilazi da apelant nije državljanin BiH već državljanin Republike Srbije. Nedvojbeno je utvrđeno da je apelant optužen za krivično djelo iz čl. 95. i 96. njemačkog Zakona o boravku i krivično djelo krađe pokretne stvari iz člana 7. stav 1. broj 1. i člana 246. stav 1. Krivičnog zakona SR Njemačke, da krivično djelo zbog kojeg se traži izručenje nije počinjeno na teritoriji BiH, protiv nje ili njenog državljanina. Dalje je navedeno da predmetno krivično djelo po svojoj prirodi nije političko ili vojno krivično djelo a stanje u spisu jasno ukazuje da se izručenje apelanta ne traži radi njegovog krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, pola, nacionalnog ili etničkog porijekla, religijskih uvjerenja i političkih stavova, niti se radi o krivičnom djelu sa propisanom smrtnom kaznom. Budući da apelant, kako je dalje obrazloženo, ne uživa pravo azila u BiH ili da je u postupku traženja azila, Sud BiH je zaključio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima SR Njemačke u smislu člana 415. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Heregovine.

4. Sud BiH je odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješeja o njegovom izručenju, rješenjem broj Kž-65/07 od 30. oktobra 2007. godine, žalbu odbio. Sud BiH je ocijenio da je pravilan zaključak iz pobijanog rješenja prema kojem su ispunjene sve pretpostavke iz člana 415. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine za izručenje apelanta pravosudnim organima SR Njemačke. Razlozi navedeni u prvostepenom rješenju u cijelosti su prihvaćeni kao pravilni i zakoniti i da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje apelanta.

5. Rješenjem broj UP-1-08/1-41-1-517-3/07 od 3. januara 2008. godine Ministarstvo je odbilo apelantov zahtjev za azil i naložio mu napuštanje teritorije BiH u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da se apelant 29. oktobra 2007. godine zahtjevom za azil obratio Ministarstvu, nakon čega je s njim obavljen intervju na jeziku koji razumije, te da za navode koje je ponudio tokom intervjua nije priložio dokaze. Ministarstvo je obrazlažući razloge odbijanja azila navelo da, iz odredbe člana 72. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» br. 29/03 i 4/04), jasno proizilazi da se u postupku o zahtjevu za azil utvrđuje postojanje opravdanog straha od progona iz taksativno navedenih razloga i to u odnosu na zemlju čije državljanstvo podnosilac zahtjeva posjeduje. Zaključeno je da u konkretnom slučaju nije ispunjen elementarni uslov za ispitivanje osnovanosti podnesenog zahtjeva za azil, jer je apelant u postupku istakao svoje probleme sa pravosudnim organima Njemačke kao države u kojoj je dugo godina boravio a nije istakao bilo kakve probleme u vezi sa Republikom Srbijom kao zemljom njegovog državljanstva. Utvrđeno je nadalje da apelant u zemlji porijekla, čije državljanstvo ima, nije bio uključen u neke zabranjene aktivnosti, nikada u toj zemlji nije bio pritvoren, ispitivan ili privođen na informativne razgovore. Pored toga, Ministarstvo je po službenoj dužnosti ispitalo postojanje uslova za dodjeljivanje boravka iz humanitarnih razloga. S tim u vezi, Ministarstvo je utvrdilo da apelant u slučaju povratka u Srbiju nije u opasnosti da bude podvrgnut mučenju ili drugom nehumanom i ponižavajućem tertmanu ili kažnjavanju, kao ni povredama ljudskih prava. U vezi s ovim i razlozima koje je apelant naveo, njegovom strahu da bi izručenjem u SR Njemačku bio u opasnosti da bude podvrgnut mučenju, Ministarsvo je navelo da je ispitalo situaciju i u SR Njemačkoj i utvrdilo, na osnovu Izvještaja i saopštenja Human Rights Watch-a, da nisu evidentirani slučajevi mučenja i drugog okrutnog ponašanja, da je pravosuđe nezavisno i da se u postupcima koje provode njemački sudovi poštuju sve procesne garancije koje osiguravaju donošenje pravedne i zakonite odluke. Zaključeno je da u slučaju izručenja u SR Njemačku apelant nije u opasnosti da bude podvrgnut mučenju ili drugom ponižavajućem ili nehumanom postupanju ili kažnjavanju, te da nema opravdanja za dodjeljivanje boravka iz humanitarnih razloga.

6. Apelant je protiv rješenja Ministarstva, kojim je odbijen njegov zahtjev za azil, pred Sudom BiH pokrenuo upravni spor. Sud BiH je presudom broj U-276/08 od 26. marta 2008. godine apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je rješenjem Ministarstva konačno odbijen apelantov zahtjev za azil iz razloga što je u postupku donošenja osporenog rješenja utvrđeno da apelant ima državljanstvo Republike Srbije i da ne traži zaštitu od države čije državljanstvo ima nego iz razloga što u SR Njemačkoj „doživljava diskriminaciju“. Sud BiH je ocijenio da je zaključak Ministarstva pravilan jer se azil odobrava strancu koji se zbog opravdanog straha od proganjanja nađe izvan zemlje čije državljanstvo ima, a koji ne može ili zbog straha neće da traži zaštitu te zemlje. U konkretnom slučaju, apelant je zatražio azil zbog toga što je, kako tvrdi, proganjan u državi čije državljanstvo nema, pa ne postoji valjan razlog da se ne stavi pod zaštitu zemlje čiji je državljanin (Republika Srbija). Osim toga, apelant u postupku donošenja pobijanog rješenja, nije ponudio bilo kakav dokaz o njegovoj diskriminaciji ili dokaz u pogledu opravdanog straha od proganajnja zbog rase ili religije u SR Njemačkoj u kojoj boravi od 1974. godine. Naprotiiv, kako je dalje navedeno, prema navodima apelanta proizilazi da je njegov motiv za traženje azila da izbjegne pravdu, iz kog razloga se azil ne može tražiti, jer se izbjeglicom može smatrati žrtva ili potencijalna žrtva nepravde a ne bjegunac od pravde. U osporenom rješenju, kako je dalje istakao Sud BiH, detaljno su obrazloženi razlozi zbog kojih apelantu nije odobren azil, a takve razloge je u cijelosti kao valjane i pravilne prihvatio Sud BiH.

7. Apelant se žali na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, prava na pravično suđenje i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz čl. II. stav 3. tač. d), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 6. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu svih navedenih prava bazira na tvrdnji da ne postoji pravni osnov za njegovo izručenje u SR Njemačku jer «zakoni SR Njemačke ne predviđaju takvu mogućnost». Apelant posebno ne obrazlaže svoje navode u vezi sa kršenjem bilo kojeg od navedenih prava, već ističe da se tražilac njegovog izručenja nije precizno izjasnio zbog kojih krivičnih djela se traži izručenje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelant se žali da mu je osporenom presudom Suda BiH i rješenjem Ministarstva povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz čl. II. stav 3. tač. d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. Apelant međutim ne obrazlaže u čemu vidi kršenje ovih prava, osim što ističe da ne postoji pravni osnov za njegovo izručenje u SR Njemačku.

11. Međutim, osim paušalnih navoda o kršenju navedenih prava, apelant nije Ustavnom sudu predočio bilo kakve razloge, niti dostavio dokaze kojima bi potkrijepio ove svoje tvrdnje i iz kojih bi bilo moguće zaključiti da bi zbog odluka sudskih organa Bosne i Hercegovine o izručenju moglo doći do kršenja navedenih ustavnih prava u odnosu na apelanta. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je apelant po prijemu odluka kojima je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo izručenje pravosudnim organima Republike Njemačke podnio zahtjev za azil o kojem je odlučivalo Ministarstvo i Sud BiH na način da je apelantov zahtjev konačno odbijen i naloženo napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine, jer je tokom postupka utvrđeno da apelant ima državljanstvo Republike Srbije i da ne traži zaštitu od države čije državljanstvo ima, nego traži azil u Bosni i Hrercegovini iz razloga što bi u SR Njemačkoj bio proganjan. U takvim okolnostima, Ministarstvo i Sud BiH su jasno naveli iz kojih taksativno navedenih razloga se strancu može odobriti azil u Bosni i Hercegovini (član 72. Zakona o kretanju i boravku stranaca), a kako apelant ne ispunjava niti jedan od tih razloga donesena je odluka kojom se njegov zahtjev za azil odbija.

12. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice, kako u pogledu procedure za izručenje pravosudnim organima Njemačke tako i u pogledu odbijanja zahtjeva za azil, ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava iz čl. II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju, zbog čega je apelacija u odnosu na ta prava očigledno (prima faciae) neosnovana.

Dopustivost ratione materiae

13. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na kršenje prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku u kojem se odlučivalo o tome da li postoje zakonski uslovi za njegovo izručenje u drugu zemlju i kojim je njegov zahtjev za azil odbijen.

14. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član

6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o «krivičnoj optužbi» protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam «odlučivanje o krivičnoj optužbi» odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi, bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. (1990.)).

15. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja izričito zastupa stav da, općenito, pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjerano iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela kao i pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ubraja u djelokrug javno-pravnih ovlaštenja određene države a, analogno tome, i odluka o protjerivanju stranca iz Bosne i Hercegovine isključiva je nadležnost državnih organa i ne može se podvesti pod koncept «građanskih prava i obaveza» zaštićenih članom 6. Evropske konvencije. To dakle nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije čak ni za građane zemlje koja o tom odlučuje. Prema tome, ni odluka kojom se dopušta ili odbija ulazak, kao ni postupak u kome je ta odluka donesena nisu obuhvaćeni odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavku broj 3325/67 X, Y, Z, V. i W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968)).

16. Isto tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava V. P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva se kaže da «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem da odluče da li treba strancu biti dopušteno da ostane u zemlji, ili mu to pravo treba da bude uskraćeno, ima diskrecionu, administrativnu prirodu i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije (vidi presudu V. P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).

17. Ustavni sud smatra da je navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se tiče odlučivanja o izručenju apelanta pravosudnim organima Njemačke i jer je tokom postupka pred Ministarstvom i Sudom BiH utvrđeno da apelant nema uslove za azil, zbog čega je njegov zahtjev odbijen. Dakle, osporene odluke su donesene diskrecionom ocjenom organa države na osnovu Zakona o krivičnom postupku BiH i Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, zbog čega su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1025/08 (T. B.) | Sudska praksa | Aktio