Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1483/08 (K. I.)
Odluka donesena 21. 07. 2010.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Habeas corpus – postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 166
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 166
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 166
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1483/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine, u predmetu broj AP 1483/08, rješavajući apelaciju Kerima Izmirlije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kerima Izmirlije podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000192 od 22. aprila 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Kv-08-000129 od 16. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kerim Izmirlija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000192 od 22. aprila 2008. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Kv-08- 000129 od 16. aprila 2008. godine.
2. Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) protiv apelanta je podnijelo Optužnicu broj KT-378/07 od 11. aprila 2008. godine zbog postojanja osnovane sumnje da je izvršio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 43/98, 2/99, 15/99 i 36/03; u daljnjem tekstu: KZFBiH).
3. Rješenjem broj 009-0-Kv-08-000129 od 16. aprila 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda od 22. maja 2008. godine, Kantonalni sud je apelantu produžio pritvor za dva mjeseca, koji prema navedenom rješenju može trajati do 16. juna 2008. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je istakao da je sudija za prethodno saslušanje potvrdio optužnicu 14. aprila 2008. godine, a nakon toga je spis dostavljen vanraspravnom vijeću Kantonalnog suda da odluči o produženju mjere pritvora apelantu. Vijeće Kantonalnog suda je, postupajući prema prijedlogu Kantonalnog tužilaštva za produženje mjere pritvora, zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH, zakazalo sjednicu vijeća za 16. april 2008. godine. Tom prilikom su se, kako je dalje navedeno, na navode iz prijedloga očitovali apelant i njegov branilac i istakli da se protive ovoj mjeri zbog nepostojanja razloga za produženje pritvora kao i zbog povrede člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
4. Kantonalni sud je usvojio prijedlog Kantonalnog tužilaštva za produženje mjere pritvora jer, kako je obrazložio Kantonalni sud, iz potvrđene optužnice i podataka u spisu proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistva, koje je počinjeno nakon apelantovog fizičkog sukoba sa oštećenim, kada je i upotrijebljeno vatreno oružje iz kojeg je ispaljen jedan metak u potiljak glave K. P. koji je tom prilikom zadobio teške povrede uslijed kojih je preminuo. Kantonalni sud je, obrazlažući dalje rješenje o produženju pritvora, istakao da je u pitanju krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen jedan od kumulativnih uvjeta za pritvor, koji je propisan u odredbi člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. S obzirom na način izvršenja krivičnog djela i njegove posljedice (fizički obračun, pucnjava iz vatrenog oružja na javnom mjestu), vijeće Kantonalnog suda je ocijenilo da je produženje pritvora neophodno radi sigurnosti građana i da su, stoga, ispunjeni razlozi iz osnova člana 146. stav 1. tačka
d) ZKPFBiH.
5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Kž-08-000192 od 22. aprila 2008. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio rješenje Kantonalnog suda. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da je prema izreci i obrazloženju osporenog rješenja apelantu produžen pritvor zbog načina počinjenja djela i prouzrokovane posljedice, zbog čega je produženje pritvora bilo neophodno za sigurnost građana. Apelant je žalbom Vrhovnom sudu ukazao na nedostatak valjanih razloga za produženje pritvora i na nepravilno obrazloženje Kantonalnog suda u osporenom rješenju. Vrhovni sud je ocijenio da apelantovi žalbeni prigovori nisu osnovani jer iz potvrđene optužnice apelantu proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Imajući u vidu, kako je dalje navedeno, način na koji je krivično djelo počinjeno, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je apelantu, u smislu odredbe iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, produžio pritvor. Činjenice i okolnosti konkretnog predmeta i prema ocjeni Vrhovnog suda upućuju na neophodnost produženja pritvora zbog sigurnosti građana i članova porodice oštećenog K. P. Vrhovni sud je zaključio da rješenje Kantonalnog suda o produženju mjere pritvora apelantu nije suprotno odredbi člana 5. Evropske konvencije budući da ga je donio nadležni sud i to u propisanom sudskom postupku na osnovu postojanja općih i posebnih razloga.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pritvor produžen bez postojanja relevantnih razloga koji opravdavaju odluku za produženje pritvora. Istakao je da je, uz ozbiljnost i težinu optužbi, kao inicijalnog rizika koji nadležni organi mogu da uzmu u obzir prilikom određivanja ili produženja pritvora, neophodno utvrditi da li postoje i drugi razlozi koji opravdavaju odluku o pritvoru. U tom smislu, kako ističe, nije dovoljno navoditi samo činjenice koje bi ukazivale na postojanje zakonskog razloga za određivanje pritvora, već ti razlozi moraju biti jasno konkretizirani. Također, ukazuje na okolnost da se težina krivičnog djela procjenjuje u odnosu na stanje spisa a u osporenom rješenju to nije učinjeno. Smatra da ne postoji niti jedna objektivna okolnost koja ukazuje na to da bi njegovo puštanje na slobodu bilo prijetnja sigurnosti građana, te da sudovi nisu konkretizirali stvarnu opasnost da će apelant ako bude pušten na slobodu svojim postupcima ugroziti sigurnost građana. Apelant, također, ukazuje na kršenje člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije i to u kontekstu izvedenih zaključaka redovnih sudova koji su donijeli osporena rješenja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
10. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
11. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni i dovoljni razlozi da mu pritvor bude produžen, odnosno navodi da sud u odluci o pritvoru nije te razloge konkretizirao. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor zbog razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, prema kojem se pritvor može odrediti «ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine». Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno visina zaprijećene kazne, način izvršenja (pucanje iz vatrenog oružja na javnom mjestu i posljedica koja je nastupila-smrt jednog lica), za koje se apelant sumnjiči, ukazuju na takvu težinu djela da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo prijetnjom za sigurnost građana, prije svega članova porodice oštećenog i svih drugih koji bi na bilo koji način bili dovedeni u vezu sa krivičnim postupkom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na činjenicu da je krivično djelo počinjeno nakon apelantovog fizičkog sukoba sa oštećenim K. P., kada je i upotrijebljeno vatreno oružje, zbog čega je jedno lice smrtno stradalo.
12. Analizirajući obrazloženje osporenog rješenja, Ustavni sud je utvrdio da je vijeće Kantonalnog suda prilikom odlučivanja o produženju mjere pritvora apelantu detaljno i jasno obrazložilo svoju odluku o tome na način koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o produženju mjere pritvora protiv apelanta, o čemu je odlučeno u postupku propisanim zakonom, jer postoji osnovana sumnja da je izvršio krivično djelo, kako to propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, na osnovu razloga koji su navedeni u osporenom rješenju. Ovakva situacija nije inkompatibilna sa članom 5. stav 1. tačka c.) Evropske konvencije jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu kojom se nalaže određivanje i produženje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo i koje je uslijed načina učinjenja neophodno radi sigurnosti građana.
13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, koji u relevantnom dijelu glasi: «Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje».
14. U konkretnom slučaju, apelant je protiv rješenja o produženju pritvora izjavio žalbu o kojoj je odlučio sud više instance, na način što je prvostepeno rješenje potvrđeno. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju preispitivanje odluke o produženju pritvora u cijelosti zadovoljava zahtjeve iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije i da ne postoji ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je pritvor protiv apelanta odredio i produžio organ sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, tj. da «svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast». Dalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zbog čega se pritvor apelantu produžava, te da okolnosti konkretnog slučaja, s obzirom na način učinjenja krivičnog djela i posljedicu, upućuju na neophodnost pritvora zbog sigurnosti građana, koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Osim toga, protiv odluke o produženju pritvora u žalbenom postupku odlučivao je sud više instance. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović