Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-939/08 (J. M.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se ne smatra imovinom
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 52
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-939/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 939/08, rješavajući apelaciju Janka Mićanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Janka Mićanovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-U-06-
000625 od 28. januara 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 02/1-1101548799 od 14. novembra 2006. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba Tuzla broj 110-15487-99 od 22. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Janko Mićanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tinje, podnio je, 26. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-U-06-000625 od 28. januara 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 02/1-1101548799 od 14. novembra 2006. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 110-15487-99 od 22. augusta 2006. godine.
2. Apelant je 13. jula 2005. godine Kantonalnoj službi podnio zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju. Kantonalna služba je nakon provedenog postupka rješenjem broj 110-15487-99 od 22. augusta 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda broj 02/1-1101548799 od 14. novembra 2006. godine, zahtjev apelanta za priznavanje prava na invalidsku penziju odbila kao neosnovan.
3. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je utvrdio da prema konačnom nalazu, ocjeni i mišljenju Sektora za ocjenu radne sposobnosti broj ORS-1978/05 od 10. oktobra 2005. godine kod apelanta postoji I (prva) kategorija invalidnosti počev od 10. oktobra 2005. godine zbog bolesti, da je rođen 11. januara 1935 godine, da je na dan invalidnosti imao 70 godina života, da njegov radni vijek iznosi 50 godina i da ukupan penzijski staž iznosi šest godina i šest dana. Kantonalna agencija se pozvala na odredbe člana 52. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH», br. 29/98, 32/01 i 73/05) prema kojim se pravo na invalidsku penziju stiče pod uslovom da osiguranik prije invalidnosti ima navršen penzijski staž koji pokriva najmanje 1/3 razdoblja od navršenih 20 godina života do dana nastanka invalidnosti (radni vijek) računajući radni vijek na pune godine. Obzirom da apelant ne ispunjava zakonom propisane uslove jer ima šest godina i šest dana penzijskog staža a 1/3 radnog vijeka za apelanta iznosi 16. godine i 8 mjeseci, Kantonalna agencija je zaključila da je zahtjev neosnovan.
4. U obrazloženju rješenja Federalni zavod je istakao da apelant nije ni u žalbi priložio valjane dokaze o penzijskom stažu u dužem periodu od utvrđenih šest godina i šest dana, te zaključio da je pravilna odluka prvostepenog organa jer je apelant razvrstan u I (prvu) kategoriju invalidnosti počev od 10. oktobra 2005. godine zbog bolesti, prije kojeg dana nema penzijski staž koji mu pokriva najmanje 1/3 radnog vijeka.
5. Protiv rješenja Federalnog zavoda broj 02/1-1101548799 od 14. novembra 2006. godine apelant je pokrenuo upravni spor. Odlučujući o tužbi Kantonalni sud je presudom broj 003-0-U-06-
000625 od 28. januara 2008. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da su odluke organa uprave pravilne i zakonite jer su zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da je apelant u toku postupka a i u tužbi isticao da je bio registrovan kao vlasnik samostalne zidarske radnje od 1975 godine do 1984 godine te da je bio poreski obveznik i plaćao uredno sve obaveze a koje činjenice su u suprotnosti sa podacima u spisu. Apelant nije ni u tužbi ponudio nove dokaze kojim bi se dovelo u sumnju utvrđeno činjenično stanje koje proizilazi iz matične evidencije organa uprave. Na kraju je Kantonalni sud pojasnio da i u slučaju da apelant dokaže da je njegov penzijski staž veći od registrovanih podataka, odnosno da se prihvate njegovi navodi iz tužbe o penzijskom stažu od 1975 godine do 1984 godine kao tačni, ta činjenica ne bi mogla uticati na donošenje drugačije odluke jer bi penzijski staž apelanta za taj period iznosio devet godina a to znači da taj staž ne pokriva 1/3 razdoblja od navršenih 20 godina života do nastanka invalidnosti odnosno radni vijek od 16 godina i 8 mjeseci kako su to pravilno izračunali organi uprave.
7. Apelant smatra da mu je navedenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da ispunjava uslove za invalidsku penziju jer ima oko 18 godina radnog staža međutim organi uprave i sud nisu utvrđivali njegov radni staž kao samostalnog zidara o čemu postoje rješenja općinske službe i radni staž kao autoprevoznika o čemu postoje dokazi i svjedoci. Da je pravilno i potpuno utvrđen radni staž i odluka bi bila pravilna te je predložio da se apelacija usvoji i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelant ne obrazlaže kršenje prava na imovinu već svoje navode zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
11. U konkretnom slučaju radi se o postupku koji se tiče zahtjeva apelanta da ostvari pravo na invalidsku penziju. U odgovoru na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj «imovini» koju štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije , presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su pozitivnim propisima regulisani uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi određena osoba stekla pravo na invalidsku penziju. Ovo znači da je apelant kao osiguranik kojem je rješenjem Sektora za ocjenu radne sposobnosti utvrđena I (prva) kategorija invalidnosti počev od 10. oktobra 2005. godine zbog bolesti, imao «ostvariv zahtjev» za priznavanje prava na invalidsku penziju ali je morao dokazati da su ispunjeni propisani uslovi. Dakle, konkretni upravni postupak i spor se nije ticao apelantove postojeće imovine, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev za priznavanje prava na invalidsku penziju biti riješen u njegovu korist.
13. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da su organi uprave i redovni sud naveli jasne razloge zbog kojih su zahtjev apelanta odbili kao neosnovan, ističući pri tome da apelant nije ispunio uslove propisane članom 52. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju za priznavanje prava na invalidsku penziju. Naime, u postupku je utvrđeno da je apelant razvrstan u prvu kategoriju invalidnosti počev od 10. oktobra 2005. godine zbog bolesti, a prije kojeg dana nije ostvario penzijski staž koji mu pokriva najmanje 1/3 radnog vijeka a što je jedan od zakonskih uslova za priznavanje prava na invalidsku penziju. U takvoj situaciji, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će ovakvom njegovom zahtjevu za priznavanje prava na invalidsku penziju biti udovoljeno, budući da očigledno nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu, jer nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na invalidsku penziju prema važećim propisima, jer za to očigledno nisu bili ispunjeni uslovi. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, budući da nema «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, odluka AP 2463/05 od 9. maja 2006. godine).
15. U skalu sa navedenim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović