Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3377/10 (R. D.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Izbori
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine · čl. 6
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3377/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 3377/10, rješavajući apelaciju Rifata Dolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rifata Dolića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Siž-11710 od 8. juna 2010. godine i rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 05-2-07-8-49/10 od 4. maja 2010. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te član 3. Konvencije o pravima djeteta zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rifata Dolića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Siž-11710 od 8. juna 2010. godine i rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 05-2-07-8-49/10 od 4. maja 2010. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Rifat Dolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, podnio je, 6. augusta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Siž-11710 od 8. juna 2010. godine i rješenja Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 05-2-07-8-49/10 od 4. maja 2010. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje odluke CIK do okončanja postupka o apelaciji.
2. Odlukom CIK broj 05-2-07-8-49/10 od 4. maja 2010. godine utvrđeno je da je apelant istovremeno obavljao funkciju poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom) i funkciju člana Nadzornog odbora i člana Skupštine privatnog preduzeća «Saniteks» d.d. Velika Kladuša, koje je u 2008. godini sklapalo ugovore i na drugi način poslovalo sa institucijama koje se finansiraju iz budžeta na bilo kojem nivou vlasti u iznosu većem od 5.000,00 KM godišnje, čime je izvršio povredu odredaba člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 16/02 do 63/08, u daljnjem tekstu: Zakon), pa mu je na osnovu navedenog propisa i člana 20. stav 1. Zakona izrečena sankcija-nepodobnost za kandidovanje na bilo koju funkciju izabranog zvaničnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri (4) godine nakon počinjenog prekršaja tj. od 31. decembra 2008. godine. Apelantu je izrečena i novčana kazna u visini od 2.000,00 KM
3. U navedenoj odluci je istaknuto da je u postupku pred CIK-om utvrđeno da je apelant osvojio mandat poslanika u Predstavničkom domu na Opštim izborima održanim 2006. godine te da je dioničar odnosno vlasnik 10602 dionica preduzeća «Saniteks» d.d. Velika Kladuša i da je po tom osnovu u skladu sa Statutom preduzeća i Zakonom o privrednim društvima («Službene novine Federacije BiH», br. 23/99 do 88/88) istovremeno i član Skupštine preduzeća. U obrazloženju rješenja je također navedeno da je apelant u periodu od 1. januara 2007. godine do podnošenja ostavke odnosno do 10. juna 2009. godine obavljao funkciju člana Nadzornog odbora navedenog preduzeća koje je privatno preduzeće kako je to definisano članom 3. stav 1. tačka k) Zakona. Dalje je istaknuto da je preduzeće «Saniteks» d.d. Velika Kladuša u 2008. godini poslovalo u iznosu većem od 5.000,00 KM godišnje sa institucijama koje se finansiraju iz budžeta (Ministarstvo finansija i trezora BiH, Općina Velika Kladuša, Ministarstvo obrazovanja nauke i kulture i sporta) odnosno u ukupnom iznosu od 44.506,50 KM i da je navedena poslovna saradnja ostvarena nakon 13. augusta 2008. godine kada su stupile na snagu izmjene i dopune Zakona.
4. U obrazloženju odluke CIK je istakao da nije saslušao predložene svjedoke jer njihovo saslušanje ni u čemu ne bi promijenilo pravno relevantne činjenice koje su bitne za pravilno donošenje odluke a koje su kao takve već utvrđene tokom postupka. CIK je citirao član 6. stav 2. Zakon prema kojem izabrani zvaničnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici ne mogu biti članovi skupštine, nadzornog odbora uprave ili menadžmenta niti biti u svojstvu ovlaštene osobe bilo kojeg privatnog preduzeća koje sklapa ugovor ili na drugi način posluje s institucijama koje se finansiraju iz budžeta na bilo kojem nivou. Ova odredba, pojasnio je CIK, primjenjuje se samo na privatna preduzeća koja su sklopila ugovor ili posluju sa institucijama koje se finansiraju iz budžeta dok je izabrani zvaničnik, nosilac izvršne funkcije ili savjetnik vršio funkciju i to samo onda kada je vrijednost ugovora ili poslova sa institucijama koje se finansiraju iz budžeta veća od 5.000,00 KM godišnje. Članom 4. stav 4 navedenog Zakona, istakao je dalje CIK, propisano je da izabrani zvaničnici nosioci izvršne funkcije i savjetnici moraju podnijeti ostavku na svaku od nespojivih dužnosti u roku od tri dana nakon preuzimanja javne funkcije. Kako je apelant kao poslanik u skupštini izabrani zvaničnik u skladu sa članom 3. stav 1. tačka e) Zakona i kako je obavljao navedene funkcije sa istovremenim obavljanjem funkcije člana skupštine i člana nadzornog odbora privatnog preduzeća koje sklapa ugovore ili posluje sa institucijama koje se finansiraju iz budžeta na bilo kojem nivou vlasti u vrijednosti većoj od 5.000,00 KM godišnje a što je kažnjivo po članu 6. stav 2. Zakona, CIK je zaključio da su se u radnjama apelanta stekla obilježja kršenja navedenog zakonskog propisa.
5. Odlučujući o sankciji CIK je apelantu izreko obaveznu sankciju nepodobnosti kandidovanje za bilo koju funkciju izabranog zvaničnika, nosioca izvršne funkcije ili savjetnika u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja. Kao dan počinjenog prekršaja uzet je posljednji dan kalendarske godine u kojoj je privatno preduzeće zaključivalo ugovore a odlučujući o novčanoj sankciji CIK se rukovodio vremenskim periodom u kojem se apelant nalazio u sukobu interesa kao i visini poslovanja te mu je izrekao sankciju kao u dispozitivu rješenja smatrajući da je visina izrečene novčane sankcije srazmjerna učinjenom prekršaju te da izrečenom novčanom sankcijom neće biti dovedena u pitanje egzistencija apelanta i njegove porodice.
6. Odlučujući o žalbi koju je protiv navedene odluke izjavio apelant Sud BiH je rješenjem broj Siž-11/10 od 8. juna 2010. godine žalbu odbio.
7. U obrazloženju rješenja Sud BiH je istakao da je CIK pravilno utvrdio da je apelant izvršio povredu člana 6. stav 2. Zakona jer je pravilno utvrdio da je apelant član skupštine preduzeća «Saniteks» d.d. Velika Kladuša što proizilazi iz Statuta navedenog preduzeća i člana 240. Zakona o privrednim društvima u kojem je propisano da skupštinu dioničarskog društva čine dioničari navedenog preduzeća. Sud BIH je dalje istakao da je pravilno utvrđeno da je apelant vlasnik dionica navedenog preduzeća i da je član skupštine preduzeća a navodi apelanta da nije učestvovao u radu skupštine preduzeća nisu od značaja jer i samo postojanje činjenice istovremenog obavljanja funkcije izabranog zvaničnika i funkcije članstva u skupštini privatnog preduzeća od odlučne je važnosti a ne konzumiranje obaveza i prava proisteklih iz članstva u skupštini dioničarskog društva. Također Sud BiH smatra neosnovanim navode žalbe da apelant nije ovlašteno lice u preduzeću «Saniteks» d.d. Velika Kladuša obzirom da je na osnovu činjeničnog stanja koje proizilazi iz spisa predmeta nesporno da je apelant obavljao funkciju člana skupštine i člana nadzornog odbora navedenog preduzeća a što je u suprotnosti sa članom 6. stav 2. Zakona. Na kraju je Sud BiH istakao da je CIK prilikom donošenja osporene odluke tretirao isključivo ugovore i druge načine poslovanja koji su sklopljeni odnosno realizovani nakon stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona kao i da je dao apelantu mišljenje u kojem je bio upozoren pod kojim uslovom i na koji način kao poslanik u zastupničkom domu Parlamentarne skupštine i član nadzornog odbora odnosno član skupštine privatnog preduzeća može doći u sukob interesa.
8. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo iz člana 3. Konvencije o pravima djeteta. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da se sud nije upustio u utvrđenje činjenica niti je brižljivo cijenio sve dokaze ponaosob posebno one koje mu idu u prilog već je prihvatajući paušalnu ocjenu prvostepenog organa zaključio da vrijednost sklopljenih ugovora prelazi 5.000,00 KM i da su ti poslovi sklopljeni poslije 13. augusta 2008. godine. Apelant je dalje naveo da je pogrešan zaključa da su poslovi zaključivani između «Saniteksa» d.d. Velika Kladuša i Općine Velika Kladuša jer je Općina Velika Kladuša samo pronašla izvođača radova i platila radove a sve zbog brige o djeci i nesmetanom odvijanju nastave u školama. Također je istakao da je naknadu koju je primao kao član nadzornog odbora uplaćivao kao stipendije studentima u ukupnom iznosu od 7.000,00 KM. Apelant je naveo da nije imao istu mogućnost u pogledu pozivanja svjedoka a odluke smatra nedovoljno obrazložene. Dalje je naveo da je po saznanju da je «Saniteks» d.d. Velika Kladuša imao poslovni odnos sa školama u Velikoj Kladuši odmah podnio ostavku na mjesto člana Nadzornog odbora pa obzirom da je nastojao uskladiti svoje ponašanje prema Zakonu, kazne smatra prekomjernim i preoštrim pa smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu.
9. U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje apelant je istakao da je diskriminisan u ovoj upravnoj stvari jer su izborni zvaničnici koji su odbili dostaviti ispunjene osobne obrasce bili i ostali u povoljnijem položaju u odnosu na njegov položaj jer je on dostavio popunjen obrazac nakon čega je uslijedio postupak protiv njega. Na kraju je apelant istakao da je samo radi zaštite života djece-đaka i njihovih nastavnika «Saniteks» d.d. Velika Kladuša u dogovoru sa direktorom škola i načelnikom općine izvršio radove na popravci elektroinstalacija a da je Općina Velika Kladuša platila račune za izvedene radove pa osporene odluke nisu usklađene sa članom 3. Konvencije o pravima djeteta. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporena rješenja i predmet vrati Sudu BiH na ponovni postupak.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glase:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se žali i na kršenje prava djeteta iz člana 3. Konvencije o pravima djeteta. Međutim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama utvrđeno da je apelant istovremeno obavljao funkciju poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine i funkciju člana Nadzornog odbora i člana Skupštine privatnog preduzeće «Saniteks» d.d. Velika Kladuša koje je u 2008. godine sklapao ugovore u vrijednosti većoj od 5000,00 KM godišnje sa organima koji se finansiraju iz budžeta čime je izvršio povredu odredaba člana 6. stav 2. Zakona zbog čega mu je izrečena sankcija-nepodobnosti za kandidovanje za bilo koju funkciju izabranog dužnosnika, nosioca izvršen funkcije ili savjetnika na period od 4 godine te novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM. Dakle, nesporno je da predmetni postupak uopće ne pokreće pitanje prava djeteta u smislu odredaba navedene Konvencije, te stoga Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Dopustivost ratione materiae
14. Apelant se također žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije .
15. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci AP 2418/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 18. decembra 2008. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba).
16. Ustavni sud se u navedenoj odluci pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), koji je u pogledu rješavanja izbornih sporova koji se odnose na izabrane zvaničnike izričito naglasio da ovi sporovi izlaze iz građanskih i krivičnih okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u skladu sa njegovom dosadašnjom praksom izraženom u predmetu Pierre-
Bloch protiv Francuske, (presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI).
17. Ustavni sud primjećuje da se i u predmetnom slučaju radi o relevantno istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u predmetu AP 2418/06, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije a sve u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Dakle apelant se poziva na povredu navedenog prava u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno prava. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminacija po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju navodi apelanta o povredi prava pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno kada je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović