Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1454/08 (M. A.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1454/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1454/08, rješavajući apelaciju Mate Andrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mate Andrića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0P 900965 07 Rev od 11. marta 2008. godine, Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 924 od 11. januara 2007. godine i Općinskog suda u Mostaru broj P-1945/04 od 6. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mato Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, koga zastupa Jozo Leko advokat iz Širokog Brijega, podnio je, 19. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0P 900965 07 Rev od 11. marta 2008. godine, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 924 od 11. januara 2007. godine i Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1945/04 od 6. jula 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1945/04 od 6. jula 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000924 od 11. januara 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Hypo Alpe Adria banka d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 76.559,09 KM počev od 2. avgusta 2000. godine do 13. januara 2004. godine, uz naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među parničnim strankama nesporno da je apelant imao štedni ulog kod Glumina banke d.d. Mostar, da je nad navedenom bankom vođen likvidacioni postupak, da je apelant prijavio svoje potraživanje nakon otvaranja likvidacionog postupka, te da mu je isplaćen štedni ulog sa ugovorenom kamatom u iznosu od 76.559,09 KM 13. januara 2004. godine. Likvidacioni postupak je zaključen 12. maja 2003. godine, što proizlazi iz iskaza apelanta kao parnične stranke, ugovora o deviznom štednom ulogu-depozitu, prijave potraživanja apelanta štednog uloga sa obračunatim ugovorenim kamatama u ukupnom iznosu od 76.559,09 KM i dopisa Agencije za bankarstvo FBiH od 11. maja 2006. godine. Iz navedenog dopisa proizlazi da je likvidacijski postupak okončan preuzimanjem aktive i obaveza od strane tužene a ne pripajanjem banaka.
4. Istaknuto je da je među parničnim strankama sporan osnov tužbenog zahtjeva, prigovor nedostaka pasivne legitimacije na strani tuženog, neblagovremenost tužbe i zastare potraživanja.
5. Općinski sud je našao da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog iz razloga što je tužena banka pravni sljednik Glumina banke d.d. Mostar i preuzela je i aktivu i obaveze, isplatila glavnicu apelantu nakon preuzimanja čime je priznala pasivnu legitimaciju u odnosu na obaveze Glumina banke d.d. Mostar.
6. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 66. Zakona o stečaju i likvidaciji („Službene novine FBiH“ broj 23/98), koji zakon je bio na snazi u vrijeme provođenja likvidacionog postupka Glumina banke d.d., a navedenom odredbom je propisano da danom otvaranja stečajnog postupka prestaje teći zatezna kamata na potraživanja od dužnika koja se izmiruju iz stečajne mase. Nadalje je navedeno da prema odredbi člana 139. navedenog zakona, odredbe navedenog zakona koje se odnose na stečajni postupak primjenjuju se i na postupak likvidacije.
7. Istaknuto je da u konkretnom slučaju nije sporno da je proveden likvidacioni postupak Glumina banke d.d. Mostar i da je isti počeo imenovanjem likvidacionog upravnika 22. jula 2000. godine što je utvrđeno i na osnovu podataka Agencije za bankarstvo.
8. Uzimajući u obzir navedene odredbe Općinski sud je naveo da apelant nema pravo na potraživanje zateznih kamata obzirom da iste ne teku nakon otvaranja likvidacionog postupka.
9. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom za isplatu zatezne kamate. Uzimajući u obzir da je postupak redovne likvidacije Glumina banke d.d. Mostar započet i dovršen za vrijeme važenja ranijeg Zakona o stečaju i likvidaciji po ocjeni Kantonalnog suda svi apelantovi žalbeni prigovori koji ukazuju da je prvostepeni sud bio dužan primjeniti odredbe novog Zakona o stečaju odnosno odredbe drugih propisa tj. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) su neosnovani. Također po mišljenju Kantonalnog suda neosnovano je pozivanje apelanta na drugačije rješenje slične situacije u predmetu Kantonalnog suda Gž-951/03 od 14. oktobra 2004. godine, te da isto ne može imati uticaja na pravilnost utvrđenja u predmetnom postupku niti odliuka donesena u tom predmetu može biti obvezujuća za sud.
10. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 58 0P 900965 07 Rev od 11. marta 2008. godine odbio kao neosnovanu.
11. U obrazloženju revizione presude se navodi da nije osnovan prigovor apelanta zbog pogrešne primjene materijalnog prava pozivom na odredbu člana 72 stav 1. Zakona o stečaju i likvidaciji o tome da su stranke imale zaključen dvostrano teretni ugovor prije otvaranja likvidacionog postupka i da je taj ugovor po otvaranju likvidacionog postupka ostao na snazi.
12. Istaknuto je da je pomenutom odredbom propisano da stečajni upravnik uz odobrenje stečajnog vijeća može odustati od ugovora a prema stavu 2. istog člana druga ugovorna strana može tražiti da se stečajni upravnik u primjerenom roku izjasni da li ugovor održava na snazi ili od njega odustaje. Ako stečajni upravnik to ne učini smatrat će se da je odustao od ugovora. Po nalaženju Vrhovnog suda nije bilo mjesta primjeni člana 72. stav 1. i stav 2. Zakona o stečaju i likvidaciji jer apelant nije dokazao da je preuzeo radnje propisane navedenom zakonskom odredbom. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su donijeli zakonite i pravilne odluke primjenom člana 66. Zakona o stečaju i likvidaciji jer apelantu nije pripadalo pravo da potražuje zateznu kamatu nakon što je otpočeo likvidacioni postupak nad tuženim (dužnikom).
13. Vrhovni sud nije prihvatio ni prigovor apelanta da je Zakon o stečaju i likvidaciji („Službene novine FBiH“ broj 23/98) stavljen van snage donošenjem Zakona o stečajnom postupku objavljenom u „Službenim novinama FBiH“ broj 29 od 30. juna 2003. godine iz razloga što je likvidacioni postupak nad tuženim okončan 12. maja 2003. godine tj. prije stupanja na snagu Zakona o stečajnom postupku, pa su po nalaženju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi pravilno primjenili član 66. Zakona o stečaju i likvidaciji koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme pokretanja i okončanja likvidacionog postupka.
14. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evrospke konvencije. Ističe da su redovni sudovi zaštitili pravo tuženog koje on nije ni imao jer, nisu prestale teći zatezne kamate na potraživanja koja je tuženi preuzeo već su samo prestale teći kamate na potraživanja koja se namiruju iz stečajne mase, a apelantu je uskraćena zaštita prava na zakonsku zateznu kamatu koju ima u skladu sa ZOO. S druge strane apelant navodi da je u istovjetnom slučaju Kantonalni sud presudom broj GŽ-951/03 od 14. oktobra 2004. godine preinačio presudu Općinskog suda, kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu zakonske zatezne kamate i odlučeno da je tuženi dužan tužitelju isplatiti zakonsku zateznu kamatu počev od 2. avgusta 2000. godine do 15. oktobra 2004. godine, iz razloga što je postupak likvidacije priveden kraju na način da je cjelokupna aktiva i pasiva predana tuženom, a ne isplatom potraživanja iz stečajne mase. Smatra da su u konkretnom slučaju sudovi trebali primjeniti odredbe ZOO a ne Zakon o stečajnom postupku. Smatra da je ovakvim postupanjem sudova povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije, jer se u istoj pravnoj situaciji, sa istim parničnim strankama, primjenjuju različiti pravni standardi i različito se tumače zakonske norme.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U odnosu na pozivanje apelanta na drugačije rješavanje predmeta od strane Kantonalnog suda Ustavni sud podsjeća da ovaj sud razmatra apelacije prema okolnostima konkretnog slučaja koji je predmetom apelacije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Takođe, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evrospke konvencije. Međutim, apelant nije dostavio dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak da je u konkretnom slučaju apelant bio diskriminisan prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evrospke konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvenvije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović