Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1814/08 (I. D.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Habeas corpus – postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1814/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1814/08, rješavajući apelaciju Ilije Dovođe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Dovođe podnesena zbog poništenja uputnog akta Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Iks-
08-000-070 od 4. aprila 2008. godine, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost iz član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Dovođe podnesena zbog poništenja uputnog akta Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Iks-
08-000-070 od 4. aprila 2008. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Dovođa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, koga zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 18. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv uputnog akta Općinskog suda u Zenici, broj 043- 0-Iks-08-000-070 od 4. aprila 2008. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi «naložio Federaciji Bosne i Hercegovine da putem Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa u Zenici obezbijedi da se apelant pusti na slobodu», sve do okončanja postupka po ovoj apelaciji. Ustavni sud je na sjednici 4. septembra 2008. godine donio odluku broj AP-1814/08, kojim je odbio privremenu mjeru kao neosnovanu.
2. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-
30/05 od 12. juna 2006. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000500 od 12. decembra 2006. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju kaznu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 18. novembra 1993. godine do 6. maja 1994. godine.
3. Rješenjem Općinskog suda u Travniku ( u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 051-0-Iks-07-
000 016 od 20. marta 2007. godine odloženo je izvršenje izrečene kazne, za vrijeme od 3 mjeseca, a Rješenjem Općinskog suda broj 051-0-Iks-07-000 016 od 20. septembra 2007. godine za još 3 mjeseca. Navedenim rješenjima Općinskog suda je, dakle, na molbu apelanta, u dva navrata odlagano izdržavanje kazne zatvora, uvažavajući razloge apelanta da je jedini hranilac porodice i da bi, stupanjem na izdržavanje kazne, bilo ugroženo izdržavanje njegove porodice i da bi došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja apelanta.
4. Uputnim aktom Općinskog suda, broj 051-0-Iks-07-000 016 od 24. decembra 2007. godine apelant je upućen na izdržavanje kazne u Kazneno popravni zavod u Busovači (u daljnjem tekstu: KPZ Busovača), ali prema stanju spisa i navodima u apelaciji, po ovom uputnom aktu apelant nije stupio na izdržavanje kazne zatvora, jer u istom nije bilo slobodnog mjesta, o čemu je sud uredno obaviješten od strane uprave KPZ Busovača.
5. I konačno, uputnim aktom Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Iks-08-000-070 od 4. aprila 2008. godine, koji je apelant preko branioca primio 12. juna 2008. godine, apelant je upućen na izdržavanje kazne u Kazneno popravni zavod zatvorenog tipa u Zenici.
6. Apelant smatra da su mu uputnim aktom Općinskog suda broj 043-0-Iks-08-000-070 od 4. aprila 2008. godine povrijeđena njegova prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu:Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je osporeni uputni akt po kome je upućen na izdržavanje kazne zatvora donesen od mjesno nenadležnog suda-Općinskog suda u Zenici i da uputni akt nikad nije dostavljen apelantu već upravi. Dakle, apelant smatra da su ovakvim postupcima Općinskog suda, osim činjenice da se radi o mjesno nenadležnom sudu, grubo prekršena pravila procedure upućivanja apelanta na izdržavanje izrečene zatvorske kazne. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 44/98) , navodi dalje apelant, propisivanjem roka od osam do petnaest dana u stavu 2. člana 24. tog zakona, pruža «zaštitu osuđenom od neopravdanog lišenja slobode». Posebno, apelant navodi da mu je, od momenta lišenja slobode i privođenja na izdržavanje kazne uskraćeno djelotvorno pravno sredstvo za primjenu instituta iz člana 5 stav 4. Evropske konvencije. Iz svih navedenih razloga, apelant traži zaštitu ovih ustavnih prava, smatrajući da su ona navedenim postupcima suda povrijeđena.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Pravo na slobodu i sigurnost
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Član 5. stav 4. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi: «Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.[...]»
10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o «lišavanju slobode». Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu osoba lišena slobode i garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» da bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišenja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elementi obaveze iz odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije je da nadzor mora vršiti sud, da je provedena usmena rasprava uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, da se razmatra zakonitost pritvora u najširem smislu i da se takvo preispitivanje desi što je moguće prije. Dakle, nadzor nad zakonitošću lišenja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61.). Međutim, to mora biti tijelo koje ima «sudski karakter». Da bi imalo «sudski karakter» to tijelo mora biti «nezavisno od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, stav 76. i 77.), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovo tijelo mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», a koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant pravosnažnom presudom osuđen na kaznu zatvora, pa je pravosnažnošću presude ispunjen zakonski uvjet za izvršenje krivične sankcije. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Federacije Bosne i Hercegovine predviđa mogućnost odlaganja izvršenja kazne u određenim slučajevima, što je apelant koristio te je njegov zahtjev dva puta usvajan, ali je njegov ponovni zahtjev konačno odbijen i upućen je na izdržavanje kazne. Apelant smatra da mu je odbijanjem ovog zahtjeva odnosno donošenjem uputnog akta Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Iks-08-000-070 od 4. aprila 2008. godine povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelant, u suštini, žali na izvjesnost lišenja slobode radi upućivanja na izdržavanje kazne. Ustavni sud zapaža da je upućivanje na izdržavanje kazne na osnovu «presude nadležnog suda» zakonit osnov prema kojem neko lice može biti lišeno slobode u smislu odredbi Evropske konvencije. Činjenica da sudovi nisu mogli utvrditi da postoje razlozi zbog kojih bi izrečena kazna bila odložena odnosno da su se stekli razlozi za donošenje uputnog akta o upućivanju na izdržavanje izrečene kazne, neće sama po sebi činiti lišenje slobode radi upućivanja na izdržavanje kazne nezakonitim u smislu odredbi člana 5. stav 4. Evropske konvencije, na koje se apelant poziva..
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa navodima o krešnju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske, konvencije, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na pravično suđenje
13. U konkretnom slučaju apelant se žali da je osporeni uputni akt po kome je upućen na izdržavanje kazne zatvora donesen od mjesno nenadležnog suda-Općinskog suda u Zenici i da uputni akt nikad nije dostavljen apelantu već upravi. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak donošenja uputnog akta za izdržavanje kazne zatvora tiče «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva da osporeni uputni akt predstavlja povredu prava na pravično suđenje Ustavni sud nalazi da se uputnim aktom nije odlučivalo o bilo kakvoj «krivičnoj optužbi» protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju već postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o uputnom aktu ne tiče «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za donošenje uputnog akta radi izdržavanja kazne zatvora. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Pravo na djelotvoran pravni lijek
14. Apelant se takođe žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelanta o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u konkretnom postupku ocijenio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i navodi apelanta o povredi člana 13. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović