Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1519/08 („Metal-ferrum“ d.o.o. Stolac)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ovjerene kandidatske liste za učešće na lokalnim izborima koji se održavaju 05. oktobra 2008. godine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1519/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1519/08, rješavajući apelaciju „Metal-ferrum“ d.o.o. Stolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Metal-ferrum“ d.o.o.
Stolac podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 53 0 P 005621 07 Gz od 20. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 005621 07 P od 28. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Metal-ferrum“ d.o.o. Stolac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Branko Mandrapa advokat iz Čapljine, podnio je 24. maja 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 005621 07 Gz od 20. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 005621 07 P od 28. juna 2007. godine.
2. Općinski sud je odlučujući o tužbi Vinka Perutine (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: doprinosi za PIO) i isplate otpremnine, donio Presudu broj 07 53 P 005621 07 P od 28. juna 2007. godine. Presudom je apelant obavezan da za tužitelja izvrši uplatu doprinosa za PIO u korist Fonda MIO/PIO Mostar za period od 1. januara 2001. do 1. februara 2004. godine u iznosu navedenom u dispozitivu. Nadalje, apelant je obavezan da tuženom na ime otpremnine isplati iznos od 1.585,20 KM sa zakonskom kamatom počev od 28. juna 2007. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove postupka. Sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine preko dosuđenog iznosa, tužitelj je odbijen.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kao nesporno da je tužitelj bio u radnom odnosu kod apelanta od 1965. do 1. februara 2004. godine, kada mu je prestao radni odnos zbog odlaska u starosnu penziju. Tužitelj je posljednju plaću primio za mjesec maj 2003. godine i do odlaska u penziju više nije primio ni plaću ni bilo kakvu naknadu. Također, je nesporno da su doprinosi za PIO tužitelja uplaćivani do 31. decembra 2000. godine. Nadalje je utvrđeno da tužitelju prilikom odlaska u starosnu penziju nije isplaćena otpremnina. Po ocjeni Općinskog suda, prigovor apelanta o zastari potraživanja uplate doprinosa za PIO je neosnovan jer Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 29/98, 32/01 i 59/06, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), kao specijalnim zakonom, nije predviđena zastarjelost navedenih potraživanja. Osim toga, sud je u pogledu tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine istakao da je predmet spora novčano potraživanje iz radnog odnosa – otpremnina koja zastarijeva za tri godine od dana nastanka potraživanja u smislu člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Iznos za koji je obavezan apelant da uplati po osnovu neuplaćenih doprinosa za PIO kao i iznos otpremnine koju treba platiti tužitelju, sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke.
4. Kantonalni sud je donio Presudu broj 53 0 P 005621 07 Gz od 20. marta 2008.
godine, kojom je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i donio pravilnu odluku, te da je za donesenu odluku dao obrazloženje koje u cjelosti prihvata i Kantonalni sud. Naročito je Kantonalni sud istakao da je pravilan stav Općinskog suda u pogledu zaključka da otpremnina predstavlja potraživanje koje zastarijeva za tri godine, shodno članu 106. ZOR-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da ostvarivanje ovakvih potraživanja nije ograničeno jednogodišnjim rokom za podnošenje tužbe iz novelirane odredbe člana 103. ZOR-a, kako to smatra apelant, jer se radi o ostvarivanju već utvrđenih prava. Rok iz člana 106. ZOR-a je zastarni rok materijalnog prava čijim protekom ne prestaje samo pravo, već zaposlenik kao vjerovnik gubi zaštitu tog prava ukoliko poslodavac stavi prigovor zastare iz člana 360. st. 1 i 3. Zakona o obligacionim odnosima. Nasuprot tome, rok iz novelirane odredbe člana 103. ZOR-a je prekluzivni rok procesno-pravne prirode čijim protekom se gubi pravo na podnošenje tužbe. Ovaj rok se odnosi na povredu ostalih prava iz radnog odnosa do kojih dolazi donošenjem nezakonitih pojedinačnih akata od strane poslodavca. Zbog toga je neosnovano pozivanje apelanta na odredbu člana 370. Zakona o obligacionim odnosima, kojim su propisani slučajevi u kojima se ne primjenjuju pravila o zastari Osim toga, Kantonalni sud je istakao da, shodno odredbi člana 3. stav 2. Zakona o PIO, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjevati. U vezi s tim, sud je naglasio da je tek članom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službene novine Federacije BiH“ broj 59/06) osiguranicima data mogućnost da tužbom pred nadležnim sudom pokrenu postupak protiv poslodavca za uplatu doprinosa za PIO što ubuduće, eventualno, «može dovesti i do drugačijeg zakonskog uređenja pitanja zastare potraživanja» na ime doprinosa za PIO.
5. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i neprihvatanju prigovora zastare potraživanja, zbog čega su obrazloženja presuda redovnih sudova, kako tvrdi, proizvoljna i pogrešna.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
9. Ustavni sud zapaža da je u svojoj odluci AP 2456/07 od 17. decembra 2009. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) razmatrao identično pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava. U toj odluci, u situaciji kad je Kantonalni sud također potvrdio presudu prvostepenog suda iz istih razloga kao i u apelantovom slučaju, Ustavni sud je naveo da u obrazloženju odluka ne nalazi proizvoljnost budući da je prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo i da li je odbijanje prigovora zastare potraživanja pravilno. S tim u vezi, Ustavni sud je istakao da su redovni sudovi obrazlažući neosnovanost apelantovog prigovora zastare potraživanja jasno naveli da odredbama Zakona o PIO, koji je u konkretnoj situaciji lex specialis, nije propisana zastarjelost prava na naknadu doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Radi navedenog, sudovi su u postupku donošenja odluke o tužbenom zahtjevu kao i u žalbenom postupku, uz relevantnu primjenu materijalnog prava, zaključili da je apelant obavezan da izvrši uplatu doprinosa za tužitelja.
10. S obzirom da se i u predmetnom slučaju navodi apelanta o nezakonitosti osporenih odluka odnose na isto pitanje i da je data ista argumentacija kao i u navedenom predmetu, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nego se u odnosu na povredu tih prava poziva na obrazloženje i razloge date u odluci broj AP 2456/07, jer se ti razlozi u cijelosti odnose i na ovu odluku.
11. Slijedom iznesenog, proizilazi da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović