Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-315/08 (S. D.)

Odluka donesena 14. 09. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-315/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 09. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP 315/08, rješavajući apelaciju Suvade Durmić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suvade Durmić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

000276 od 12. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2363/04 od 9. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suvada Durmić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Ramiz Aljić, podnijela je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000276 od 12. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

2363/04 od 9. marta 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2363/04 od 9. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000276 od 12. novembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi «Grafičar» DD u stečaju iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da joj na ime otpremnine isplati iznos od 2.527,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. decembra 2002. godine pa do konačne isplate, kao i da joj isplati razliku plaće u iznosu od 1.995,00 KM zbog obustave od nagrade, robe nabavljene od privrednih društava «Univerzal promet» Tuzla, Rudnici «Kreka» Tuzla, «Memprom» Tuzla i «Dita» Tuzla, sa zakonskom zateznom kamatom od 2. decembra 2002. godine pa do konačne isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Također, apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM, dok je višak zahtjeva tuženog za naknadu troškova postupka odbijen.

3. U obrazloženju presude, između ostalog, navedeno je da je na osnovu svih provedenih dokaza, angažiranja vještaka finansijske struke i nespornih činjenica sud donio odluku kao u izreci presude, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica u utuženom periodu bila uposlenik tuženog od 5. jula 2001. godine, a da je stečaj nad tuženim otvoren 2. decembra 2002. godine. Također je navedeno da je u parnici broj P-

942/05, koja se vodi pred istim sudom, apelantica tužbenim zahtjevom tražila da sud obaveže tuženog da joj isplati na ime naknade plaće za period od 5. jula 2001. do 2. decembra 2002. godine ukupan iznos od 11.506,61 KM, što predstavlja razliku plaće koja je apelantici obračunata i isplaćena i plaće predviđene ugovorom zaključenim između parničnih stranaka 5. jula 2001. godine. Apelantica je preciziranim tužbenim zahtjevom od 16. januara 2006. godine tražila da joj se isplati iznos od 1.995,00 KM na ime razlike plaća zbog obustave od nagrade, te robe nabavljene od privrednih društava «Univerzal promet» Tuzla, Rudnici «Kreka» Tuzla, «Memprom» Tuzla i «Dita» Tuzla, sa zakonskom zateznom kamatom od 2. decembra 2002. godine.

4. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelanticin zahtjev za isplatu razlike na ime obustave za datu robu obrazlažući da apelantica tokom postupka nije sporila da je od navedenih pravnih subjekata robu primila, s tim što je tvrdila, ali nije dokazala, da je roba isplaćivana iz Fonda solidarnosti. Općinski sud je zaključio da se apelantica saglasila sa takvim vidom isplate samim tim što je robu preuzela, pri tom ne sporeći da roba predstavlja protuvrijednost iznosa za koji joj je obustavljena obračunata plaća. Također je navedeno da apelantica nije dokazala kakve su obustave učinjene na ime nagrade, ni u kojem iznosu, a sud «nema ni saznanja» na kakav način je apelantica došla do utuženog iznosa od 1.995,00 KM, budući da apelanticin punomoćnik na insistiranje suda na ročištu za glavnu raspravu od 8. februara 2006. godine nije želio pojasniti sudu visinu ovog iznosa.

5. Odlučujući o dijelu apelanticinog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na otpremninu, sud je imao u vidu član 100. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00), prema kojem zaposleniku pripada pravo na otpremninu ukoliko je najmanje dvije godine neprekidno radio prije otkaza ugovora o radu, osim ako se ugovor otkazuje zato što zaposlenik prekrši obaveze iz radnog odnosa ili ne ispuni obaveze iz ugovora o radu, a otpremnina se utvrđuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa poslodavcem. Općinski sud je istakao da u postupku vještačenja vještak nije utvrdio da je apelantica podnijela prijedlog-zahtjev za isplatu otpremnine, odnosno da je ova svoja potraživanja prijavila u stečajnu masu tuženog, a suprotno nije tvrdila ni apelantica. Također, Rješenjem Općinskog suda broj St-31/04 od 17. juna 2005. godine odbačena je kao neblagovremena prijava potraživanja bivših zaposlenika tuženog, kojom su tražili otpremninu, a među predlagačima nije bilo apelantice. Općinski sud je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na otpremninu ocijenio neosnovanim imajući u vidu da je apelantica predmetno potraživanje prvi put zatražila u konkretnom parničnom postupku tužbom od 10. augusta 2004. godine, a da zahtjev za otpremninu nije prijavila u stečajnu masu, te da predmetno potraživanje nije ni ispitivalo stečajno vijeće. Odluku o troškovima sud je donio u skladu sa čl. 386. stav 1. i 396. Zakona o parničnom postupku, shodno važećoj advokatskoj tarifi.

6. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je prvostepeni sud odbio apelanticin zahtjev za isplatu otpremnine zbog toga što je utvrdio da apelantica, prema članu 85. Zakona o stečaju i likvidaciji («Službene novine FBiH» broj 23/98), nije prijavila svoje potraživanje, što je trebala učiniti najkasnije do 19. augusta 2004. godine kada je stečajno vijeće u predmetu broj St-31/04 zaključilo ročište za raspravu o nacrtu glavne diobe, u skladu sa članom 89. stav 1. navedenog zakona. Kantonalni sud je naglasio da bi samo u slučaju da je apelanticino prijavljeno potraživanje osporeno, apelantica imala mogućnost da pokrene parnični postupak u skladu sa članom 90. Zakona o stečaju i likvidaciji. Dalje je navedeno da činjenične razloge prvostepenog suda za odbijanje zahtjeva za isplatu otpremnine prihvata i Kantonalni sud ocjenjujući da se zasnivaju na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, naglašavajući pri tome da nalaz vještaka finansijske struke ne može dovesti do drugačijeg presuđenja spora zbog negativne posljedice prekluzije.

7. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica primila na ime naknade plaća dio u robi od drugih pravnih lica, što je uračunato u primanje plaća za traženi period. Imajući u vidu da je isplata plaće apelanticino potraživanje prema tuženom, Kantonalni sud je ocijenio da nema mjesta za primjenu člana 73. Zakona o radu koji propisuje upravo obrnutu situaciju, na što se apelantica neosnovano poziva u žalbi.

8. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava apelantica vidi u nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava naglašavajući da: «…do propuštanja zakonskog prekluzivnog roka s njene strane nije došlo, a i da je došlo prema članu 85. Zakona o stečaju i likvidaciji («Službene novine FBiH» broj 23/98) tuženi u toku postupka nije istakao prigovor zastarjelosti potraživanja otpremnine, a sud na zastarjelost potraživanja nije mogao paziti po službenoj dužnosti u skladu sa članom 360. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima». Apelantica smatra da nema mjesta ni za primjenu člana 73. Zakona o radu navodeći da ona nije nikada ničim dala saglasnost za uračunavanje vrijednosti primljene robe u primanje plaće.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović