Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1106/10 (A. B.)
Odluka donesena 14. 09. 2010.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 17
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 351
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1106/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 09. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. septembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1106/10, rješavajući apelaciju Adema Begovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adema Begovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik, broj 006-0-
Kž-10-000001 od 24. februara 2010. godine i rješenja Općinskog suda Travnik, broj 051-0-Kv-09-000 099 od 17. decembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Adem Begović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 006-0-Kž-10-000001 od 24. februara 2010. godine i rješenja Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 051-0-Kv-09-000 099 od 17. decembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu preduzimanje bilo kakvih mjera usmjerenih na izvršenje krivičnih sankcija protiv apelanta po presudi Općinskog suda, broj Kps-333/04 od 14. decembra 2004. godine do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1106/10 od 28. aprila 2010. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.
2. Presudom Općinskog suda, broj Kps-333/04 od 14. decembra 2004. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela «krivotvorenje isprave» iz člana 351. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 43/98, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u sticaju sa krivičnim djelom «ovjeravanje neistinitog sadržaja» iz člana 353. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci u koje je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. novembra 2004. godine do 14. decembra 2004. godine. Optuženi je sa Kantonalnim tužiteljem u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni tužitelj) zaključio Sporazum o priznanju krivnje, na način da je priznao krivnju za navedena krivična djela, a na osnovu optužnice Kantonalnog tužitelja broj KT. 4242/04 od 9. decembra 2004. godine. S obzirom da je u pouci o pravnom lijeku navedene presude utvrđeno da žalba nije dozvoljena, ista je postala pravosnažna 14. decembra 2004. godine.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj 051-0-Kv 08-0077 od 23. decembra 2008. godine odbijen je zahtjev za obustavu postupka izvršenja kazne zatvora apelanta po presudi Općinskog suda broj Kps-
333/04 od 14. decembra 2004. godine. Zahtjev je podnio advokat apelanta Mesud Duvnjak iz Bugojna te u zahtjevu naveo da su ispunjeni uslovi iz člana 17. stav 1. tačka f) KZ FBiH («Službene novine FBiH», br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04) za zastarjelost izvršenja izrečene kazne zatvora, odnosno da se prema odredbama člana 17. stav 1. tačka f) KZ FBiH izrečena kazna neće izvršiti ako je od pravosnažnosti presude proteklo tri godine za izrečenu kaznu zatvora do jedne godine ili novčana kazna. Nadalje, prema odredbi člana 19. stav 3. određeno je da se zastarjevanje izvršenja kazne prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne. Međutim, nakon uvida u spis Općinskog suda, broj 051-0-Iks-06-000061, taj sud je zahtjev apelanta ocjenio kao neosnovan, pošto nisu ispunjeni uslovi za zastaru postupka, jer se u spisu nalaze dokazi o postupanju nadležnog organa za izvršenje kazne zatvora u vidu više uputnih akata, i to sve za period počev od 9. juna 2006. godine do dana donošenja prethodno navedenog rješenja. Prema navedenom, očigledno je da je tim radnjama nadležnog organa, koje su preduzimane radi izvršenja kazne zatvora, prekidan tok zastarjelosti, pa zbog toga nije nastupila kako relativna tako ni apsolutna zastarjelost izvršenja kazne.
4. Kantonalni sud rješenjem, broj 006-0-Kž-09-000002 od 9. februara 2009. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, ističući da je presuda Općinskog suda, broj Kps-333/04 od 14. decembra 2004. godine postala pravosnažna istog dana, pa je od toga dana počeo da teče rok zastarjelosti izvršenja izrečene kazne. Kantonalni sud je utvrdio da je Općinski sud preduzimao određene pravne radnje usmjerene na izvršenje krivične sankcije, čime je prekidan tok zastarjelosti. Jedan od tih akata je i pravosnažno rješenje predsjednika Općinskog suda, broj 051-0-Iks-06-000071 od 27. juna 2007. godine, kojim se odbija molba apelanta za odlaganje početka izdržavanja kazne zatvora od sedam mjeseci po navedenoj presudi. Iz datuma tog rješenja je vidljivo da je ono doneseno prije isteka roka od tri godine od dana osude, kao i da poslije njega nije protekao isti rok, pa je zbog toga zahtjev za obustavu postupka izvršenja kazne zatvora zbog zastarjelosti neosnovan. Takođe, cijeli krivični postupak, počev od podizanja optužnice vodio se po odredbama sada važećeg Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04; u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), iako su predmetna krivična djela počinjena 1999. godine, s obzirom da vrijeme izvršenja djela nije od značaja za primjenu ranije važećeg ili sada važećeg ZKP-a FBiH, obzirom da je aktuelni ZKP FBiH u članu 452. stav 1. propisao da će se postupci u krivičnim predmetima, primljenim u rad kod sudova do dana stupanja na snagu ovog zakona, nastaviti po odredbama istog, u koje predmete spada i krivični postupak protiv apelanta. Kako je krivični postupak započet i dovršen po odredbama sada važećeg ZKP FBiH to je onda, kako je naveo Kantonalni sud, pravilan i zaključak prvostepenog suda da se rok računanja zastarjelosti izvršenja kazne ima utvrđivati prema odredbama člana 17. stav 1. tačka f) sada važećeg KZ FBiH koji je bio na snazi u vrijeme pravosnažnosti prvostepene presude kao dana započinjanja računanja navedenog roka.
5. Apelant je 9. jula 2009. godine, podnio zahtjev kojim je zatražio da Općinski sud donese rješenje kojim će se utvrditi apsolutna zastarjelost izvršenja krivične sankcije.
6. Rješenjem Općinskog suda, broj 051-0-Kv-09-000-099 od 17. decembra 2009. godine odbačen je kao nedopušten zahtjev punomoćnika apelanta kojim je traženo da se utvrdi apsolutna zastarjelost izvršenja kazne zatvora. Općinski sud je naveo da je zahtjev, kao ponovljen podnesak, nedopušten i kao takav bespredmetan, pošto se ovakav zahtjev smatra presuđenom stvari odnosno o istom podnesku apelanta već je pravosnažno odlučeno u sudskom postupku.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 006-0-Kž-10-000001 od 24. februara 2010. godine žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 051-0-Kv-09-000-099 od 17. decembra 2009. godine je odbijena. Kantonalni sud je naveo da je predmetni zahtjev Općinski sud odbacio jer je utvrdio da je u pogledu tog zahtjeva jednom već pravosnažno odlučeno i da nema mjesta ponovnom odlučivanju, pošto su činjenice i okolnosti na kojima se zasniva novi zahtjev identične prvobitno podnesenom zahtjevu. U pogledu primjene odgovarajućih odredbi sada važećeg KZ FBiH vezanih za rokove zastarjelosti izvršenja krivične sankcija, Kantonalni sud navodi da je već pravosnažno odlučeno rješenjem Općinskog suda broj 006-0-Kž-09-000002 od 9. februara 2009. godine u kojem su dati razlozi zašto se u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe ranijeg KZ FBiH u računanju istih rokova.
8. Apelant smatra da je osporenim rješenjima prekršeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim član 9. stav
1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt), kao i odredbe čl. 123. i 125. KZ FBiH, te odredba člana 4. KZ FBiH o vremenskoj primjeni krivičnog zakona.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, kojim se, između ostalog, garantuje da niko ne može biti lišen slobode izuzev u slučaju zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda.
11. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku utvrđivala isključivo procesna dopustivost zahtjeva apelanta za donošenje rješenja o apsolutnoj zastari izvršenja krivične sankcije izrečene presudom Općinskog suda, broj Kps-333/04 od 14. decembra 2004. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom, koji je donio osporeno rješenje, broj 006-0-Kž-10-000001 od 24. februara 2010. godine, nije odlučivalo o apelantovom pravu na slobodu i sigurnost ličnosti, budući da je rješenjem Općinskog suda, broj 051-0-Kv-09-000-099 od 17. decembra 2009. godine, predmetni zahtjev apelanta odbačen kao nedopušten, jer je o istom pitanju već rješenjem Kantonalnog suda, broj Kž-02/09 od 9. februara 2009. godine, pravomoćno odlučeno. Iz navedenog proizilazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o pravu na slobodu i sigurnost ličnosti apelanta u smislu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Osim toga, apelant smatra da su mu povrijeđena i prava iz člana 9. stav 1. Međunarodnog pakta. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, te da Ustavni sud ne razmatra eventualne povrede prava prema Međunarodnom paktu. S druge strane, u Aneksu I tačka 7. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantirano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine - «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija i u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu prava iz Međunarodnog pakta bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima nedopuštena zato što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović