Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1093/08 (F.K.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1093/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudija Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1093/08, rješavajući apelaciju F.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05 i 64/08), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija F.K. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-

2080/02 od 27. decembra 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. F.K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, koju zastupa Aziz Adilagić advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 8. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-2080/02 od 27. decembra 2007. godine.

2. Federalno ministarstvo odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: FMO) je donijelo rješenje, broj 03-11-1-188/02 od 3. oktobra 2002. godine, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za naknadu štete za mobilisana sredstva(motorno vozilo) za potrebe oruženih snaga i druge potrebe odbrane.

3. Apelantica je tužbom pokrenula upravni spor radi poništenja rješenja FMO, broj 03-11-1-

188/02 od 3. oktobra 2002. godine. Vrhovni sud je donio rješenje, broj U-2080/02 od 27. decembra 2007. godine, kojim je apelanticina tužba odbačena. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelantica tužbom osporava rješenje FMUP, kojim joj je odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu štete za mobilisana sredstva (motorno vozilo) za potrebe oruženih snaga i druge potrebe odbrane. Naime, Vrhovni sud u obrazloženju navodi da članom 89. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane (Službeni list SRBiH, broj 19/92) propisan je postupak za utvrđivanje postojanja štete i postupak za utvrđivanje naknade za nastalu štetu za sredstva oduzeta njihovim vlasnicima u ratu za potrebe oružanih snaga i druge potrebe odbrane, a koja sredstva su za vrijeme korištenja uništena, oštećena i nestala (član 88.) Nadalje je navedeno da iako organ uprave donosi rješenje kojim konačno dobija zahtjev stranke za naknadu štete, dalji postupak se vodi pred redovnim sudovima jer to rješenje navedena Uredba ne određuje s obzirom da kao upravni akt u smislu člana 9. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 8/00), već se radi o parničnom sporu za koji je stvarno nadležan Općinski sud.

4. Apelantica se žali da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju, apelantici je rješenjem FMO broj 03-11-1-188/02 od 3. oktobra 2002. godine, odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu štete za mobilisana sredstva (motorno vozilo) za potrebe oruženih snaga i druge potrebe odbrane. Slijedeći pravnu pouku iz rješenja FMO, apelantica je podnijela tužbu Vrhovnom sudu protiv navedenog rješenja kao konačnog upravnog akta. Međutim, efektivni pravni lijek koji je apelantici bio na raspolaganju je tužba nadležnom redovnom sudu radi pokretanja parničnog postupka. Apelantica ne treba da snosi posljedice pogrešne pravne pouke, date u navedenom rješenju, ali ni činjenica da je takva pouka data, ne može uspostaviti stvarnu nadležnost Vrhovnog suda za rješavanje u konkretnom slučaju. U pravilu, u slučaju pogrešno date pravne pouke u odlukama koje se mogu pobijati nekim od propisanih pravnih lijekova, zainteresovane stranke su u obavezi koristiti propisane pravne lijekove, a ne one koji su navedeni u pogrešnoj pouci (vidi odluke Ustavnog suda, broj AP-309/04, od12. aprila 2005. godine, tačka 12, i broj AP-305/08 od 14. jula 2008. godine, tačka 11). Prema tome, apelantica je bila dužna da podnese tužbu nadležnom redovnom sudu radi pokretanja parničnog postupka.

8. Međutim, apelantica nije tužbom pokrenula parnični postupak radi naknade štete kod stvarno nadležnog suda, na šta je po zakonskim propisima imala pravo, već je koristila neefektivni pravni lijek, podnošenjem tužbe u upravnom sporu Vrhovnom sudu protiv spornog rješenja FMO. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović