Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3425/08 (S. Z.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3425/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3425/08, rješavajući apelaciju Sabine Zeba, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabine Zeba podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-06-003009 od 27. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-

5283/05 od 22. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabina Zeba (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-06-003009 od 27. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-5283/05 od 22. augusta 2006. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj PR-5283/05 od 22. augusta 2006. godine odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da budu poništene odluke JU Osnovna škola «Avdo Smailović» Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) broj 01-470/2005 od 22. novembra 2005. godine i broj 01-513-

1/2005 od 5. decembra 2005. godine, kao nezakonite, te da se tuženoj naloži da ponovo izvrši izbor direktora među preostalim kandidatima, uz naknadu troškova postupka. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Odlukom tužene broj 01-470/2005 od 22. novembra 2005. godine za direktora tužene imenovan R. Č., a Odlukom broj 01-513-1/2005 od 5. decembra 2005. godine odbijena je apelanticina žalba na navedenu odluku. Općinski sud je proveo opsežan dokazni postupak u kojem je ostvario uvid u odluku o raspisivanju konkursa za direktora tužene, tekst oglasa za popunu mjesta direktora tužene, zapisnike Školskog odbora, zapisnike Komisije za izbor i imenovanje direktora tužene, saglasnosti za imenovanje direktora tužene, koje je izdalo Ministarstvo za obrazovanje i nauku Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo obrazovanja), te načelnika Općine Novi Grad (u daljnjem tekstu: načelnik općine), Pravila tužene, Poslovnik o radu Školskog odbora, javni poziv za izbor i imenovanje članova Školskog odbora, te saslušao u svojstvu svjedoka apelanticu, te svjedoke H. B. i D. H. Na osnovu činjenica utvrđenih u provedenom dokaznom postupku, zaključeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan, te da je postupak donošenja odluka tužene broj 01-470/2005 od 22. novembra 2005. godine i broj 01-513-1/2005 od 5. decembra 2005. godine bio zakonit. U prilog ovom stavu istaknuto je da je Školski odbor tužene imenovao R. Č. za direktora škole, da je R. Č. bio učesnik konkursa i da je u potpunosti ispunjavao uslove konkursa koji je objavljen u «Dnevnom avazu» 19. septembra 2005. godine, da je imenovanje R. Č. izvršeno uz prethodnu saglasnost Ministarstva obrazovanja i načelnika općine, a što proizlazi iz dokumentacije u spisu, apelanticinog iskaza i iskaza svjedoka H. B. i D. H. Općinski sud je svoju odluku utemeljio na članu 91. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju («Službene novine KS» broj 10/04; u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnom odgoju).

3. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-GŽ-06-003009 od 27. maja 2008. godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka utvrdio da je Školski odbor, po raspisanom konkursu za izbor direktora tužene od 19. aprila 2005. godine, na XVI sjednici održanoj 19. septembra 2005. godine predložio tri kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa: apelanticu, R.Č. i A. G., te da je Ministarstvo obrazovanja dalo saglasnost za sva tri kandidata, a načelnik općine samo za R. Č. Dalje, ukazano je na to da je prvostepeni sud zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev za poništenje odluke o imenovanju direktora i odluke kojom je odbijen njen prigovor na ovu odluku jer je postupak donošenja ovih odluka bio u skladu sa zakonom i za direktora tužene je imenovan kandidat koji je ispunjavao uslove iz člana 91. Zakona o osnovnom odgoju, odnosno kandidat koji je ispunjavao opće uslove, te imao i prethodnu saglasnost Ministarstva obrazovanja i načelnika općine. Neosnovanim su ocijenjeni apelanticini navodi da je Školski odbor nezakonito produžio mandat v.d. direktora za još 6 mjeseci jer u toku postupka nije dokazala da je postupak imenovanja v.d. direktora, koji je ranije proveden, u uzročnoj vezi sa postupkom izbora direktora, po naknadno raspisanom konkursu i odlukama donesenim po tom konkursu. Dalje, pravilnim je ocijenjen zaključak prvostepenog suda da je izbor kandidata R. Č. za direktora tužene proveden u skladu sa zakonom. U vezi s tim, istaknuto je da je članom 91. stav 1. Zakona o osnovnom odgoju propisano da direktora osnovne škole kao javne ustanove imenuje i razrješava školski odbor na osnovu javnog konkursa, te prethodne saglasnosti Ministarstva obrazovanja i načelnika općine. U tom smislu, ispravnim je ocijenjen stav prvostepenog suda da je Školski odbor za direktora tužene izabrao kandidata koji je jedini imao saglasnost načelnika tužene a što apelantica nije ni osporavala u žalbi. Dalje, ocijenjeno je da je na zakonitost odluke bez utjecaja da je apelantica dobila bolje ocjene od Ministarstva obrazovanja nego kandidat R. Č., s obzirom na to da apelantica nije dobila i saglasnost načelnika općine, koja je prema zakonu neophodna. Neosnovanim su ocijenjeni apelanticini navodi da je Školski odbor donosio odluke u nepropisnom sastavu, odnosno suprotno članu 89. Zakona o osnovnom odgoju. U vezi s tim je istaknuto da je u toku postupka utvrđeno da su članovi Školskog odbora imenovani 2000. godine i da na odluku o njihovom izboru i imenovanju nije bilo prigovora, odnosno da ta odluka ničim nije osporavana. Dalje, istaknuto je da je ovako imenovani Školski odbor bio nadležan da izvrši izbor kandidata 22. novembra 2005. godine po konkursu raspisanom 19. aprila 2005. godine, s obzirom na to da je tek 16. novembra 2005. godine objavljen javni poziv za izbor i imenovanje članova za upražnjene pozicije u školskim i nadzornim odborima i do dana izbora kandidata za direktora tužene nije izvršen izbor novih članova, pa je raniji odbor bio ovlašten da izvrši izbor kandidata za direktora. Najzad, istaknuto je da dužina trajanja postupka izbora kandidata za direktora tužene nije bila od utjecaja na pravilnost provedenog postupka i odluke o izboru, te da su neosnovani apelanticini navodi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu jer je cijeli postupak i izbor direktora tužene proveden u skladu sa zakonom.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da osporene presude nisu zasnovane na zakonu i da joj je u postupku njihovog donošenja prekršeno navedeno pravo. U vezi sa osporenom presudom Općinskog suda apelantica ističe da su u njoj samo pobrojani dokazi koji su provedeni, bez upuštanja u njihovu ocjenu, odnosno da ona uopće nema obrazloženje, a zbog čega ni prvostepeni kao ni drugostepeni sud nisu savjesno i brižljivo ocijenili svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, odnosno nisu dali nikakvo obrazloženje. Dalje, apelantica ističe da je sud zanemario sve dokaze koji su imali za cilj da se utvrdi nezakonitosti u radu Školskog odbora, pa tako i nezakonitosti u proceduri izbora direktora. U vezi s tim, apelantica navodi da je sud propustio utvrditi da je Školski odbor nezakonito postupao kada je za v.d. direktora imenovao, odnosno produžio mandat O. G. koji nije imao prethodnu saglasnost Ministarstva obrazovanja, te kada je svjesno, a nezakonito, razvukao proceduru izbora direktora, s obzirom na to da je od donošenja odluke o raspisivanju konkursa pa do njegovog objavljivanja proteklo četiri mjeseca. U vezi sa nezakonitosti rada Školskog odbora apelantica je ukazala i na to da je predsjednik Školskog odbora pogrešno i dvosmisleno informisao ostale članove na sjednici održanoj 19. septembra 2005. godine izjavivši da se prijave svih kandidata koji su dobili prethodnu saglasnost dostavljaju načelniku općine «radi izbora direktora i Školski odbor nakon toga imenuje direktora». Dalje, apelantica ističe da sudovi nisu ocijenili legalnost školskog odbora. U vezi s tim, ona ističe da iz rješenja o imenovanju članova Upravnog odbora od 25. oktobra 2000. godine proizlazi da sama činjenica da je konstituisan 2000. godine, a sporne odluke je donio 2005. godine, ukazuje na to da je mandat članova Upravnog (školskog) odbora istekao. Također, iz navedenog rješenja, prema apelanticinom mišljenju, proizlazi da struktura Školskog odbora nije u skladu sa strukturom propisanom članom 89. Zakona o osnovnom odgoju s obzirom na to da su ga činili dva predstavnika roditelja (umjesto jednog), te da nije imao predstavnika ministarstva. Na osnovu navedenog, apelantica zaključuje da je cjelokupna procedura od raspisivanja konkursa do imenovanja direktora pravno ništavna jer ju je vodio nelegitiman organ, te ističe da propuste u strukturi i uspostavljanju Školskog odbora nije osporavala ni tužena u toku postupka, a što je sve sud propustio da ocijeni. Dalje, apelantica ističe da je načelnik općine sebi uzeo za pravo da vrši izbor direktora, a što, prema njenom mišljenju, proizlazi iz saglasnosti koju je dostavio Školskom odboru, a u kojoj je konstatovano da je prethodna suglasnost od Ministarstva obrazovanja «kao takva dostavljena na odabir kandidata». Dalje, apelantica ukazuje na to da je načelnik općine na osnovu usmenog razgovora sa tri predložena kandidata «izvršio izbor» dajući saglasnost samo za jednog od njih. Iz iskaza načelnika općine proizlazi da je presudno za izbor R. Č. bilo to što je bio pripadnik Armije BiH, pa da će kao takav moći da rješava navodne probleme delinkvenata oko škole, a što upućuje i na spolnu diskriminaciju, a i diskvalifikaciju školske spreme jer je apelantica profesor psihologije i pedagogije, a izabrani kandidat nastavnik historije i geografije. Najzad, apelantica ističe da je načelnik općine dao saglasnost samo jednom kandidatu bez ikakvih objektivnih kriterija, odnosno na osnovu samo njemu znane činjenice da je R. Č. u proteklom ratu u Drugoj viteškoj brigadi obavljao značajne i odgovorne dužnosti koje je s uspjehom savladao, a što, i da je tačno, ne može biti odlučna činjenica za izbor direktora, te tako odlučio ko će biti direktor tužene.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3425/08 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio