Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-768/08 (H. B.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 103
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-768/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 768/08, rješavajući apelaciju Hajrije Brkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrije Brkić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000 143 od 4. januara 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko-mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar matični broj 01/1-
1131639431 od 7. februara 2007. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe u Zenici matični broj 1131639431 od 11. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrija Brkić (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Tešnja, podnijela je 8. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000 143 od 4. januara 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko-mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO/MIO) matični broj 01/1-1131639431 od 7. februara 2007. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) matični broj 1131639431 od 11. decembara 2006. godine.
2. Privremenim rješenjem Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine-Filijala Zenica, matični broj 000 1131639431-0 (broj predmeta 1810-0211/98-1) od 10. jula 1998. godine apelantici je, po njenom zahtjevu, priznato pravo na umanjenu prijevremenu starosnu penziju u mjesečnom iznosu od «15.727,86 dinara» od 3. aprila 1998. godine. Rješenjem je određeno da navedeni iznos predstavlja akontaciju penzije, da je isti iznos usklađen na dan 1. april 1998. godine, odnosno na dan donošenja rješenja i da će se isplata penzije po rješenju vršiti od 3. aprila 1998. godine. U obrazloženju rješenja, između ostalog, navedeno je da je na osnovu člana 84. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja («Službeni list SFRJ» br. 23/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90) utvrđen dan od kada pripada pravo apelantici, a dan od kada teče isplata određen je na osnovu stava 4. istog člana.
3. Rješenjem Kantonalne administrativne službe, matični broj 1131639431-0 od 4. decembra 2006. godine, apelantici je priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 157,64KM od 3. aprila 1998. godine. Istim rješenjem je određeno da je navedeni novčani iznos usklađen na dan 1. januar 2002. godine, tj. da na dan donošenja rješenja iznosi 182,0820 KM. Također je određeno da isplata po navedenom rješenju apelantici pripada od 31. jula 1998. godine, a da se ranije doneseno rješenje o pravu zamjenjuje ovim rješenjem.
4. Rješenjem direktora Kantonalne administrativne službe, matični broj 1131639431 od 11. decembra 2006. godine, apelantici je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 161,30 KM od 3. aprila 1998. godine. Istim rješenjem je određeno da je navedeni novčani iznos, usklađen na dan 1. januar 2002. godine, odnosno da na dan donošenja rješenja iznosi 186,3066 KM. Istovremeno je određeno da apelantici pripada isplata po ovom rješenju od 1. aprila 2003. godine, te da se ranije doneseno rješenje o pravu zamjenjuje predmetnim rješenjem.
5. U obrazloženju ovog rješenja, između ostalog, navedeno je da je u postupku pokrenutom 5. decembra 2006. godine, po službenoj dužnosti, utvrđeno da je apelantica rođena 1. aprila 1948. godine, da je na dan prestanka osiguranja, odnosno na dan podnošenja zahtjeva za sticanje prava, imala navršenih pedeset godina života, da je ukupan penzijski staž do 3. aprila 1998. godine, odnosno do dana prestanka osiguranja iznosio trideset jednu godinu, šest mjeseci i četrnaest dana. Imajući u vidu navedene dokaze Kantonalna administrativna služba je zaključila da su 3. aprila 1998. godine, prema članu 11. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni list SRBiH» br. 38/90 i 22/91-u daljnjem tekstu: Zakon PIO SRBiH), bili ispunjeni uslovi za sticanje prava na prijevremenu starosnu penziju.
6. Dalje je obrazloženo da je iznos penzije od 161,30 KM određen prema navedenim propisima i usklađen na dan sticanja prava tj. 3. aprila 1998. godine. Ista penzija usklađena na dan donošenja konkretnog rješenja utvrđena je u iznosu od 186,3066 KM. Posebno je navedeno da je dan, od kada pripada pravo apelantici, određen na osnovu člana 103. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» br. 29/98 i 32/01 u daljnjem tekstu: Zakon PIO FBiH), a dan od kada teče isplata određen je na osnovu člana 104. stav 1. navedenog zakona.
7. Federalni zavod PIO/MIO je, rješenjem broj 01/1-1131639431 od 7. februara 2007. godine, odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu protiv prvostepenog rješenja Kantonalne administrativne službe od 11. decembra 2006. godine. U obrazloženju odluke navedeno je da je uvidom u dokaze predmetnog spisa utvrđeno da je u ranijem postupku, privremenim rješenjem prvostepenog organa od 10. jula 1998. godine, apelantici bilo priznato pravo na umanjenu prijevremenu starosnu penziju od 3. aprila 1998. godine, u kojem je naglašeno da će se rješenje o konačnom iznosu penzije donijeti kada budu pribavljeni svi podaci koji su neophodni za određivanje penzije. U momentu priznavanja prava apelantica je imala navršenih pedeset godina života, te joj je navedenim rješenjem u skladu sa članom 11. stav 2. Zakona PIO SRBiH («Službeni list SRBiH» br. 38/90 i 22/91), penzija umanjena za 0,5% za svaku godinu ranijeg odlaska u penziju prije navršenih pedeset pet godina života, odnosno ukupno za 2,5%.
8. Dalje je istaknuto da je prvostepeni organ postupajući po zahtjevu apelantice od 7. februara 2006. godine, navedeno privremeno rješenje o pravu na starosnu penziju, zamijenio trajnim rješenjem od 4. decembra 2006. godine u skladu sa članom 145. Zakona PIO FBiH («Službene novine FBiH» br.29/98 i 32/01), s tim što je u skladu sa stavom 4. navedenog člana pravo na isplatu priznao od 31. jula 1998. godine, tj. od dana stupanja na snagu navedenog zakona. Federalni zavod PIO/MIO je obrazložio da je prvostepeni organ navedeno rješenje od 4. decembra 2006. godine zamijenio osporenim rješenjem, imajući u vidu da je apelantica navršila pedeset pet godina života na dan 1. aprila 2003. godine, pa joj je utvrđen pripadajući iznos penzije bez umanjenja, sa pravom na isplatu od navedenog datuma.
9. Federalni zavod PIO/MIO je ocijenio da je u postupku koji je prethodio donošenju rješenja protiv kojeg je podnijeta žalba, prvostepeni organ prilikom utvrđivanja osnova i visine penzije postupio u skladu sa članom 24., a u vezi sa članom 25. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja («Službeni list SFRJ» br. 23/82 i 44/90). U tom smislu je naglašeno da se prema članu 24. stav 1. navedenog zakona, starosna penzija utvrđuje od mjesečnog prosjeka ličnih dohodaka koje je osiguranik ostvario u bilo kojih uzastopnih godina osiguranja koje su za osiguranika najpovoljnije, a da se u obračun uzima najpovoljniji uzastopni desetogodišnji period na osnovu podataka o ostvarenom ličnom dohotku koji je evidentiran u matičnoj evidenciji. Federalni zavod PIO/MIO je zaključio da je nadležan organ postupio u skladu sa članom 24. stav 1., i čl. 25. i 26. navedenog zakona.
10. Kantonalni sud je odlučujući u upravnom sporu o tužbi apelantice protiv drugostepenog rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO od 7. februara 2007. godine presudom odbio tužbu kao neosnovanu. Kantonalni sud je ocijenio da je osporeno rješenje drugostepenog organa pravilno i na zakonu zasnovano, budući da se temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju donosioca prvostepenog rješenja, a na koje je činjenično stanje drugostepeni organ u postupku odlučivanja o žalbi pravilno primijenio materijalno pravo, ne povrijeđujući zakon niti niti lični interes apelantice zasnovan na zakonu.
11. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešno primijenjenom materijalnom pravu, smatrajući da joj je penzija određena u malom iznosu.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i nadležni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović