Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2020/08 (M. B.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Beneficije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2020/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2020/08, rješavajući apelaciju Munevere Biščević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munevere Biščević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-U-08-

000 012 od 7. maja 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1045602485 od 5. decembra 2007. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalna administrativna služba u Bihaću broj 1045602485 od 5. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Munevera Biščević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Senad Biščević, advokat Sanskog Mosta, podnijela je 4. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-U-08-000 012 od 7. maja 2008. godine, rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1-1045602485 od 5. decembra 2007. godine i rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Kantonalna administrativna služba u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1045602485 od 5. oktobra 2007. godine.

2. Rješenjem Kantonalne službe broj 1045602485 od 5. oktobra 2007. godine odbijen je zahtjev apelantice kojim je tražila da joj se vrijeme provedeno u jedinicama civilne zaštite prizna kao poseban staž. U obrazloženju rješenja Kantonalna služba je navela da je u toku postupka, na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene, utvrdila da je apelantica bila pripadnik jedinica civilne zaštite u periodu od 5. juna 1992. godine do 30. novembra 1995. godine. U obrazloženju se dalje navodi da je odredbom člana 94. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 29/98, 32/01, 73/05 i 59/06, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) regulisano da se: «Licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu Bosne i Hercegovine, odnosno koja su uzela učešće u odbrani Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, uračuna vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 30. aprila 1991. godine do 22. decembra 1995. godine». Kantonalna služba je na kraju zaključila da navedenim zakonom nije predviđena mogućnost da se pripadnicima civilne zaštite vrijeme provedeno u civilnoj zaštiti uračuna u penzijski staž kao poseban staž.

3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv navedenog rješenja, Federalni zavod PIO je donio rješenje broj 01/1-1045602485 od 5. decembra 2007. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Federalni zavod PIO je naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelantice kojim je tražila da joj se vrijeme provedeno u jedinici civilne zaštite prizna kao poseban staž. Dalje se navodi da je odredbom člana 2. Uredbe o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani Bosne i Hercegovine u penzijski staž kao poseban staž («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 35/05) propisano da: «Pravo na poseban staž u dvostrukom trajanju, koji se uračunava u penzijski staž, ima pripadnik Hrvatskog vijeća obrane, Armije Republike Bosne i Hercegovine, aktivnog i rezervnog sastava policije nadležnog organa unutrašnjih poslova i službenik i namještenik nadležnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: pripadnik Oružanih snaga), koji je učestvovao u odbrani Bosne i Hercegovine u periodu od 18.09.1991. godine do 23.12.1995. godine». Na osnovu navedene odredbe Uredbe i odredbe člana 94. Zakona o PIO, koji na isti način regulišu priznavanje posebnog staža u penzijski staž, kao i činjenice da ni drugim članovima citiranog zakona nije predviđena mogućnost priznavanja vremena provedenog u civilnoj zaštiti u penzijski staž, Federalni zavod PIO je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-U-08-000 012 od 7. maja 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv rješenja Federalnog zavoda PIO od 5. decembra 2007. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje upravnih organa te je zaključio da su organi uprave u konkretnom slučaju donijeli ispravne odluke. Sud je naveo da je neosnovan navod apelantice da joj predmetno pravo pripada na osnovu Uputstva o kriterijima za bliže određivanje vremena koje se računa u penzijski staž kao poseban staž u jednostukom trajanju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 30/98), obzirom da je navedeno Uputstvo donošenjem nove Uredbe (35/05) stavljeno van snage. Također, sud je naveo da Uredba ne može derogirati Zakon istaknuvši da Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ne predviđa mogućnost da se pripadnicima civilne zaštite vrijeme provedeno u civilnoj zaštiti uračuna u poseban staž. Na osnovu navedenog, sud je primjenom člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude.

5. Apelantica smatra je pobijanim odlukama organa uprave i Kantonalnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u tome što smatra da su organi uprave i Kantonalni sud pogrešno primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju. Apelantica navodi da joj je nepriznavanjem posebnog staža od strane nadležnih organa onemogućeno da ostvari svoje pravo na prijevremenu penziju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su organi uprave i Kantonalni sud primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2020/08 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio