Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1178/08 (H.S.)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1178/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1178/08, rješavajući apelaciju H. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-
08-000026 od 6. marta 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-K-07-000-020 od 6. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 18. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000026 od 6. marta 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-K-07-000-020 od 6. novembra 2007. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-K-07-000-020 od 6. novembra 2007. godine apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo obljuba nad maloljetnom osobom iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH («Službene novine FBiH» broj 43/98; u daljnjem tekstu: KZFBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. februara 2007. godine do 6. novembra 2007. godine pa nadalje, i obavezan da plati troškove postupka. Na osnovu člana 212. stav 3. ZKPFBiH, oštećena mldb. I. S. (u daljnjem tekstu: oštećena) je putem zakonske zastupnice, majke Z.S., sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnični postupak. Također, na osnovu odredbe člana 302. u vezi sa odredbom člana 152. stav 1. ZKPFBiH, sud je apelantu produžio pritvor, o čemu je donio posebno rješenje.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelant u vremenskom periodu od 1998. godine pa do novembra 2003. godine u Zenici s ciljem zadovoljavanja svog seksualnog nagona izvršio obljubu nad oštećenom, svojom maloljetnom kćerkom, koja je rođena 3. januara 1992. godine, na način kako je detaljno navedeno u presudi. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da su apelantove tvrdnje da nije preduzimao navedene krivičnopravne radnje u cijelosti obesnažene iskazom oštećene koja je saslušana u svojstvu svjedoka. Naime, Kantonalni sud je poklonio vjeru iskazima oštećene jer je utvrdio da je on dat na uvjerljiv i objektivan način, kao i iz izvedenih dokaza odbrane. Osim toga, Kantonalni sud je izvođenjem dokaza odbrane utvrdio da je pravomoćnom Presudom Osnovnog suda u Zenici broj K.32/96 od 23. februara 1996. godine apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo obljube ili protivpravni blud sa maloljetnim licem iz člana 91. stav 1. ranijeg Krivičnog zakona RBiH. Ovo krivično djelo apelant je učinio u novembru 1994. godine u Zenici, nad mldb. V.S. koja je rođena 23. februara 1981. godine, a koja je sadašnja apelantova vanbračna supruga sa kojom ima troje djece. Sud je tom prilikom apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Također, Kantonalni sud je naveo da je oštećena svojim iskazima predočila bitne i odlučne činjenice pri opisivanju seksualnog zlostavljanja navodeći da je apelant to učinio najmanje 10 puta u vremenskom periodu od 1998. do novembra 2003. godine.
4. Osim toga, Kantonalni sud je obrazložio da su iskazi oštećene potvrđeni nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Nermine Mujčinović, specijaliste psihologa, koja je, između ostalog, u nalazu konstatovala, a u toku postupka svojim iskazom potvrdila, da je oštećena doživjela traumu, da nema želju da o tom događaju priča i da daje samo taksativne podatke, te da su kod nje prisutni psihomatski problemi. Dalje, da je apelant preduzimao krivičnopravne radnje koje su mu u konkretnom slučaju stavljene na teret Kantonalni sud je utvrdio, između ostalog, i na osnovu nalaza i mišljenja vještaka dr. Emira Ejubovića, specijaliste neuropsihijatra, koji je u svom pismenom nalazu, kao i na glavnom pretresu, između ostalog, naveo da se na osnovu ponašanja oštećene može zaključiti da je nad njom izvršeno predmetno krivično djelo, a kojem nalazu je sud poklonio punu vjeru utvrđujući da je podudaran sa iskazom oštećene. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je odbacio apelantovu odbranu da je «priču iskonstruisala majka» oštećene, odnosno njegova bivša supruga Z.S. od koje se rastao prije 12 godina. Kantonalni sud je zaključio da je apelant osoba sa naglašenom osobinom seksualnog delinkventa prema ženskoj djeci s obzirom na to da je godinama iživljavao svoj seksualni nagon prema djeci. U konkretnom slučaju se radi o ponavljanju krivičnog djela pošto je apelant prvo krivično djelo učinio u novembru 1994. godine nad sadašnjom vanbračnom suprugom V.S. koja je tada imala 13 godina i 8 mjeseci. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv, odnosno da je mogao shvatiti značaj svog djela i upravljati svojim postupcima, što je, prema mišljenju suda, nesporno dokazao sudski vještak neuropsihijatar dr. Šefik Hedžić, koji je svoj nalaz i mišljenje detaljno i jasno obrazložio na glavnom pretresu. Shodno izvedenim dokazima, Kantonalni sud je zaključio da je apelant krivično djelo za koje je proglašen krivim učinio sa direktnim umišljajem i namjerom da nad oštećenom izvrši obljubu.
5. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije za počinjeno krivično djelo, sud je kao otežavajuću okolnost ocijenio da je apelant ranije šest puta osuđivan zbog raznih krivičnih djela. Izrazito tešku okolnost predstavljala je navedena Presuda Osnovnog suda u Zenici broj K:32/96 od 23. februara 1996. godine za istovrsno krivično djelo. Od olakšavajućih okolnosti Kantonalni sud je ocijenio apelantovo porodično stanje, da je otac petoro djece i «da su djeca pokazala privrženost i ljubav prema ocu». S obzirom na navedeno, te ocjenjujući način i posljedicu izvršenog djela, Kantonalni sud je izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od devet godina smatrajući da će se tom kaznom postići, kako individualna, tako i opća svrha kažnjavanja.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 070-0-Kž-08-000026 od 6. marta 2008. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na osnovu dokaza na koje se poziva u obrazloženju presude utvrdio da je apelant učinio radnje za koje je proglašen krivim. Dalje, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude iznio dovoljno ubjedljivih ocjena i razloga zbog čega određene dokaze prihvata kao vjerodostojne, a druge ne prihvata. Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i doveo ih u međusobnu vezu, pa tek onda izveo potrebne zaključke o učinjenju krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da je neprihvatljiv apelantov žalbeni navod da iskaz oštećene nije vjerodostojan i da za izvođenje svojih zaključaka u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud nije imao i drugih dokaza uključujući i materijalne dokaze. Također, Vrhovni sud nije prihvatio ni apelantove žalbene prijedloge kojim je tražio da bude suočen sa oštećenom. Vrhovni sud je u konkretnom slučaju citirao odredbu člana 99. stav 2. ZKPFBiH, kojom je propisano da se svjedok može suočiti sa optuženim, naglašavajući da, iz ovako koncipirane zakonske odredbe, proizlazi da radnja suočenja nije imperativna, te da se može obaviti ako se za njom ukaže potreba. Vrhovni sud je zaključio da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantove opisane radnje pravno ocijenio kao u izreci presude. U pogledu apelantovih žalbenih navoda o odluci o kazni, Vrhovni sud je istakao da je odluka prvostepenog suda o visini kazne pravilna, da kazna nije prestrogo odmjerena, te da odgovara prirodi i težini krivičnog djela, stepenu apelantove krivične odgovornosti, kao i okolnostima pod kojima je djelo učinjeno.
7. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant tvrdi da nije počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, da je: «[…] čitav postupak montiran od strane njegove bivše supruge» s kojom se rastavio 12 godina ranije, navodeći da se u konkretnom slučaju radilo o: «[…] osvetničkom krivičnom djelu [njegove] bivše supruge Z.S, kojoj je Kantonalno tužilaštvo povjerovalo [...] i bez [dokaza] podiglo optužnicu protiv [njega], a koje su prihvatili i Kantonalni i Vrhovni sud». Osim toga, apelant ističe da nije udovoljeno njegovim zahtjevima kojima je tražio suočenja sa oštećenom. Kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost apelant nije posebno obrazlagao.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
10. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno, između ostalog, zato što je sud poklonio vjeru iskazu oštećene, dok je odbio njegov prijedlog kojim je tražio da bude suočen sa oštećenom i poziva se na garancije iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Također, apelant se žali na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo.
11. U vezi sa navodima koji se tiču odbijanja izvođenja dokaza – suočenja sa oštećenom koje je apelant predložio, Ustavni sud ukazuje na to da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode koji su se odnosili na to da Kantonalni sud nije prihvatio njegove žalbene navode kojima je tražio suočenje, te da je zaključio da time nije prekršeno bilo kakvo apelantovo procesno pravo budući da je u prvostepenoj presudi detaljno obrazloženo koji su dokazi izvedeni i kako su ocijenjeni, a koji dokazni prijedlozi su odbijeni i zašto. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovakvom odlučenju nema bilo kakve proizvoljnosti i da ni na koji način nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na odbranu, niti je apelant na bilo koji način dokazao da bi i eventualno izvođenje ovakvog dokaza, naročito uzimajući u obzir delikatnost krivičnog djela i ranjivost maloljetne oštećene, mogao na bilo koji način dovesti u pitanje zaključke o apelantovoj krivici do kojih su sudovi došli. S obzirom na to da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je donio zaključke o provedenim dokazima, kao i razloge da ne provodi dokaze koje je optuženi zahtijevao, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne i logične razloge za svoje stavove zasnovane na pozitivnim propisima, pa su apelantovi navodi o povredi prava na odbranu očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
15. Apelant se žali i na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava nije ničim argumentirao, pa se ne može zaključiti zašto se na navedeno pravo žali. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije, pa su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović