Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1324/08 («Metal – Ferrum» d.o.o. Stolac)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1324/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1324/08, rješavajući apelacije «Metal-Ferruma» d.o.o. Stolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije «Metal-Ferruma» d.o.o. Stolac podnesene protiv:

- presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 53 0 P 005650 08 Rev od 27. novembra 2008. godine, 53 0 P 005622 08 Rev od 4. juna 2009. godine, 53 0 P 005646 08 Rev od 7. jula 2009. godine, 53 0 P 005652 08 Rev od 11. juna 2009. godine, 53 0 P 005627 08 Rev od 28. jula 2009. godine, 53 0 P 005801 08 Rev od 28. jula 2009. godine, 53 0 P 005649 08 Rev od 28. jula 2009. godine, 53 0 P 005647 08 Rev od 30. jula 2009. godine, 53 0 P 005645 08 Rev od 29. septembra 2009. godine, 53 0 P 006417 08 Rev od 24. septembra 2009. godine, 53 0 P 005651 08 Rev od 22. oktobra 2009. godine i 53 0 P 005623 08 Rev od 8. decembra 2009. godine,

- presuda Kantonalnog suda u Mostaru br. 53 0 P 005 644 07 Gž od 27. februara 2008. godine, 53 0 P 005 653 07 Gž od 29. februara 2008. godine, 53 0 P 005 650 07 Gž od 29. februara 2008. godine, 53 0 P 007 965 08 Gž od 12. februara 2009. godine, 53 0 P 005 622 07 Gž od 22. februara 2008. godine, 53 0 P 005 646 07 Gž od 20. februara 2008. godine, 53 0 P 005 652 07 Gž od 5. marta 2008. godine, 53 0 P 005 627 07 Gž od 5. marta 2008. godine, 53 0 P 005 801 08 Gž od 27. marta 2008. godine, 53 0 P 005 649 07 Gž od 22. februara 2008. godine, 53 0 P 005 647 07 Gž od 20. marta 2008. godine, 53 0 P 005 645 07 Gž od 22. februara 2008. godine, 53 0 P 006 417 08 Gž od 27. marta 2008. godine, 53 0 P 005 651 07 Gž od 17. aprila 2008. godine i 53 0 P 005 623 08 Gž od 17. aprila 2008. godine,

- presuda Općinskog suda u Čapljini br. 07 53 P 005 644 07 P od 29. juna 2007. godine, 07 53 P 005 653 07 P od 17. jula 2007. godine, 07 53 P 005 650 07 P od 18. jula 2007. godine, 07 53 P 007 965 07 P od 10. januara 2008. godine, 07 53 P 005 622 07 P od 28. juna 2007. godine, 07 53 P 005 646 07 P od 8. oktobra 2007. godine, 07 53 P 005 652 07 P od 18. jula 2007. godine, 07 53 P 005 627 07 P od 28. juna 2007. godine, 07 53 P 005 801 07 P od 5. novembra 2007. godine, 07 53 P 005 649 07 P od 18. jula 2007. godine, 07 53 P 005 647 07 P od 8. oktobra 2007. godine, 07 53 P 005 647 07 P od 29. juna 2007. godine, 07 53 P 006 417 07 P od 16. novembra 2007. godine, 07 53 P 005 651 07 P od 17. jula 2007. godine i 07 53 P 005 623 07 P od 3. decembra 2007. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. «Metal-Ferrum» d.o.o. Stolac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnio je u periodu od 3. maja 2008. godine do 16. aprila 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 53 0 P 005650 08 Rev od 27. novembra 2008. godine, 53 0 P 005622 08 Rev od 4. juna 2009. godine, 53 0 P 005646 08 Rev od 7. jula 2009. godine, 53 0 P 005652 08 Rev od 11. juna 2009. godine, 53 0 P 005627 08 Rev od 28. jula 2009. godine, 53 0 P 005801 08 Rev od 28. jula 2009. godine, 53 0 P 005649 08 Rev od 28. jula 2009. godine, 53 0 P 005647 08 Rev od 30. jula 2009. godine, 53 0 P 005645 08 Rev od 29. septembra 2009. godine, 53 0 P 006417 08 Rev od 24. septembra 2009. godine, 53 0 P 005651 08 Rev od 22. oktobra 2009. godine i 53 0 P 005623 08 Rev od 8. decembra 2009. godine; presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 53 0 P 005 644 07 Gž od 27. februara 2008. godine, 53 0 P 005 653 07 Gž od 29. februara 2008. godine, 53 0 P 005 650 07 Gž od 29. februara 2008. godine, 53 0 P 007 965 08 Gž od 12. februara 2009. godine, 53 0 P 005 622 07 Gž od 22. februara 2008. godine, 53 0 P 005 646 07 Gž od 20. februara 2008. godine, 53 0 P 005 652 07 Gž od 5. marta 2008. godine, 53 0 P 005 627 07 Gž od 5. marta 2008. godine, 53 0 P 005 801 08 Gž od 27. marta 2008. godine, 53 0 P 005 649 07 Gž od 22. februara 2008. godine, 53 0 P 005 647 07 Gž od 20. marta 2008. godine, 53 0 P 005 645 07 Gž od 22. februara 2008. godine, 53 0 P 006 417 08 Gž od 27. marta 2008. godine, 53 0 P 005 651 07 Gž od 17. aprila 2008. godine i 53 0 P 005 623 08 Gž od 17. aprila 2008. godine i presuda Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 07 53 P 005 644 07 P od 29. juna 2007. godine, 07 53 P 005 653 07 P od 17. jula 2007. godine, 07 53 P 005 650 07 P od 18. jula 2007. godine, 07 53 P 007 965 07 P od 10. januara 2008. godine, 07 53 P 005 622 07 P od 28. juna 2007. godine, 07 53 P 005 646 07 P od 8. oktobra 2007. godine, 07 53 P 005 652 07 P od 18. jula 2007. godine, 07 53 P 005 627 07 P od 28. juna 2007. godine, 07 53 P 005 801 07 P od 5. novembra 2007. godine, 07 53 P 005 649 07 P od 18. jula 2007. godine, 07 53 P 005 647 07 P od 8. oktobra 2007. godine, 07 53 P 005 647 07 P od 29. juna 2007. godine, 07 53 P 006 417 07 P od 16. novembra 2007. godine, 07 53 P 005 651 07 P od 17. jula 2007. godine i 07 53 P 005 623 07 P od 3. decembra 2007. godine.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1324/08. Spojene su sljedeće apelacije: AP 1324/08, AP 1419/08, AP 744/09, AP 1257/09, AP 2804/09, AP 3017/09, AP 3025/09, AP 3381/09, AP 3687/09, AP 3688/09, AP

3721/09, AP 4016/09, AP 39/10, AP 470/10 i AP 1389/10.

3. Apelantovi zaposlenici (u daljnjem tekstu: tužitelji) su u periodu od 31. januara do 10. jula 2007. godine pokrenuli protiv apelanta kao poslodavca parnične postupke radi isplate naknade plaća i doprinosa za MIO/PIO. Prema navodima iz tužbi, u periodu od oktobra 2003. godine pa do februara 2005. godine proces proizvodnje kod apelanta bio je prekinut zbog ekonomskih poteškoća, pa im je posljednja plaća isplaćena za maj 2003. godine, a doprinosi za MIO/PIO do 31. decembra 2000. godine, nakon čega im nisu isplaćivani niti plaća niti doprinosi.

4. Osporenim presudama Općinskog suda utvrđena je apelantova obaveza da tužiteljima isplati na ime naknade plaće iznose precizirane u izrekama osporenih presuda sa zakonskim zateznim kamatama na dosuđene iznose od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Dalje, Općinski sud je osporenim presudama obavezao apelanta da za tužitelje izvrši uplatu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja u korist Fonda MIO/PIO Mostar za periode pobliže navedene u izrekama osporenih presuda. Osim toga, apelant je u svim slučajevima obavezan da tužiteljima naknadi i troškove parničnog postupka u iznosima pobliže navedenim u izrekama osporenih presuda Općinskog suda.

5. Općinski sud je u obrazloženju osporenih presuda utvrdio da je članom 68. Zakona o radu FBiH («Službene novine FBiH» broj 43/98; u daljnjem tekstu: ZORFBiH) propisano da se plaće utvrđuju Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu, a da je članom 69. stav 1 ZORFBiH predviđeno da se navedenim aktima utvrđuje najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja, a u stavu 2. istog člana stoji da poslodavac ne može isplatiti manju plaću od one predviđene ovim aktima. I konačno, članom 72. stav 3. ZORFBiH propisano je da zaposlenik ima pravo naknade plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i dr.).

6. Imajući u vidu ove odredbe, Općinski sud je utvrdio da su tužitelji imali pravo na naknadu plaće za vrijeme koje nisu radili. Visinu naknade plaće Općinski sud je utvrdio na temelju nalaza vještaka finansijske struke S.A. Iz nalaza vještaka proizlazi da su iznosi precizirani u izrekama osporenih presuda obračunati u najnižem iznosu plaća u visini 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku u mjesečnim iznosima. Općinski sud nije prihvatio apelantove navode da su se tužitelji, zaključenjem Ugovora o prenosu i preuzimanju udjela u društvu «Metal-Ferruma» Stolac d.o.o, odrekli svih potraživanja iz radnog odnosa. Općinski sud je zaključio da se tačkom 6. predmetnih ugovora zaključenih između tužitelja kao malih dioničara i novog većinskog vlasnika Igora Ferjana, tužitelji nisu odrekli potraživanja dospjelih naknada plaća, niti se mogu odreći naknada plaća unaprijed, nego je predmetnim ugovorima riješeno pitanje vlasničke strukture društva. Općinski sud nije prihvatio ni apelantov prigovor o zastari potraživanja doprinosa za MIO/PIO zato što za sporna potraživanja Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» broj 29/98) kao specijalnom zakonu nije predviđena zastarjelost potraživanja za naplatu. Općinski sud nije prihvatio ni apelantov prigovor da su tužitelji izgubili pravo zaštite iz radnog odnosa budući da su tužbe podnesene po proteku roka od godinu dana od dana saznanja za povrede iz radnog odnosa, jer zastarni rok, u smislu člana 106. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) u predmetima novčanih potraživanja iz radnog odnosa traje tri godine. U pogledu drugog tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno zahtjeva za uplatu neisplaćenih doprinosa za MIO/PIO za tužitelje, Općinski sud je utvrdio visinu neuplaćenih doprinosa na osnovu nalaza vještaka finansijske struke S.A, te obavezao apelanta da tužiteljima izvrši uplate doprinosa za MIO/PIO u korist fonda MIO/PIO za period i u iznosima pobliže navedenim u izrekama presuda.

7. Odlučujući o žalbama apelanta i tužitelja, Kantonalni sud je donio presude kojima je u pojedinim predmetima djelimično uvažio apelantove žalbe i preinačio prvostepene presude u dijelu u kojem je odlučeno o iznosima na ime naknade plaće. Osim toga, Kantonalni sud je preinačio i pojedine prvostepene presude i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (AP 1419/08, AP 744/09 i AP 470/10), dok je predmetu broj AP 3017/09 preinačio i dosuđene iznose na ime doprinosa. U preostalom dijelu apelantove žalbe su odbijene i potvrđene su prvostepene presude.

8. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je zaključio da su osnovani apelantovi žalbeni navodi koji ukazuju na to da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno prava kada je tužiteljima za čitav sporni period dosudio naknadu plaće u visini najniže plaće u Federaciji BiH prema članu 5. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 54/05). Prema odredbi člana 8. predmetnog kolektivnog ugovora, najniža plaća se utvrđuje prema satnici, koja u neto iznosu ne može biti manja od 1,75 KM. Kantonalni sud je zaključio da je činjenica da tužitelji nisu faktički radili u spornom periodu rezultat apelantovog poslovanja i propusta da tužiteljima omogući da rade. Kantonalni sud nije prihvatio ni apelantov navod, iznesen još u prvostepenom postupku, da su se tužitelji prilikom zaključenja Ugovora o prenosu i preuzimanju udjela u društvu odrekli svih potraživanja koja su, navodno, uključivala i naknade plaća. Saslušani u svojstvu parničnih stranaka tužitelji su izjavili da prilikom zaključenja ugovora nije bilo govora o njihovom odricanju od pripadajućih plaća, niti bi oni na to pristali. I konačno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno raspravio istaknute prigovore zastare novčanih potraživanja iz radnog odnosa, kao i uplate doprinosa za MIO/PIO dajući u tom pravcu valjane razloge na način obrazložen u prvostepenim presudama, koje je i Kantonalni sud prihvatio. Kantonalni sud je, u presudama koje se osporavaju u predmetima br. AP 1419/08, AP 744/09 i AP 470/10 preinačio prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na troškove postupka u skladu sa članom 31. Advokatske tarife, navodeći da stranci ne pripadaju troškovi prijevoza advokata za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije do sjedišta suda. Osim toga, Kantonalni sud je, shodno članu 24. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u FBiH, naveo da tužiteljima pripadaju i troškovi sastava opomene pred tužbu. Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u predmetu broj AP 3017/09 u dijelu kojim je odlučeno o doprinosima, na način da je apelant obavezan da tužiteljima, umjesto iznosa navedenog u izreci prvostepene presude, na ime doprinosa nadležnom fondu izvrši uplatu pripadajućeg iznosa doprinosa za period također naveden u izreci prvostepene presude.

9. Osporenim presudama Vrhovnog suda odbijene su apelantove revizije kao neosnovane. U obrazloženju presuda je navedeno da je Vrhovni sud utvrdio, polazeći od činjeničnih utvrđenja za koje je revizijski sud vezan, da je pravilan pravni stav drugostepenog suda da propust zaposlenika da zahtijevaju predmetna novčana potraživanja iz radnog odnosa u jednogodišnjem roku nemaju za posljedicu gubitak prava na podnošenje tužbe. Dalje je navedeno da su, prema ocjeni revizijskog suda, nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 3. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju kada su ocijenili kao neosnovan prigovor zastare potraživanja za uplatu doprinosa. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi dali drugačije razloge u svojim presudama zašto su spornu izjavu o odricanju svih potraživanja iz radnog odnosa (Ugovor o prenosu i preuzimanju udjela u društvu «Metal-Ferruma» Stolac d.o.o.) ocijenili u smislu odredaba čl. 99, 100. i

101. ZOO-a, pri tome pravilno zaključivši da se tužitelji nisu odrekli potraživanja naknada plaća. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ocijenio da se ne može prihvatiti apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji, ako bi i uz pravilnu primjenu materijalnopravne odredbe koju je trebalo primijeniti (član 344. ZOO-a) bila donesena jednaka odluka. Konačno, Vrhovni sud je ocijenio i ostale apelantove revizijske navode, ali je utvrdio da nisu od odlučnog značaja (član 253. u vezi sa članom 231. Zakona o parničnom postupku), pa ih nije posebno ni obrazlagao, jer nemaju utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari.

10. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su tužbe podnesene po proteku roka od jedne godine od dana kada su tužitelji saznali za povredu prava iz radnog odnosa, tj da im nisu isplaćene plaće, doprinosi za penzijsko osiguranje i otpremnina. Ovaj rok je, kako navodi apelant, prekluzivan i na njega sud pazi po službenoj dužnosti, pa je tužbu valjalo odbaciti. U konkretnim slučajevima se nije mogao, navodi apelant, primijeniti član 106. ZORFBiH kojim je propisan trogodišnji rok za apsolutnu zastaru potraživanja iz radnog odnosa. Osim toga, apelant navodi da su sudovi neosnovano odbili i njegov prigovor zastare potraživanja doprinosa za penzijsko osiguranje. Apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbe ZOO-a s obzirom na to da Zakon o doprinosima («Službene novine FBiH» br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01 i 1/02) ne sadrži odredbe o zastari potraživanja doprinosa iz socijalnog osiguranja. Stoga su sudovi, kako zaključuje apelant, u pogledu primjene zastare potraživanja pogrešno primijenili materijalno pravo i povrijedili pravila postupka.

11. Dalje, apelant smatra da su u pobijanim presudama sudovi izveli pogrešan zaključak o pravnom značaju ugovora kojim su tužitelji prodali svoje suvlasničke udijele u društvu «Metal- Ferrum» d.o.o. Stolac i tim se ugovorom odrekli svih ostalih potraživanja. Osim navedenog, apelant smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i prilikom obračuna iznosa plaće koju apelant navodno duguje tužiteljima. Naime, zakonom nije propisano da naknada plaće u slučaju prekida rada ne može biti niža od najniže plaće. Kako je sud dosudio tužiteljima naknadu plaće za sporni period u visini najniže plaće u FBiH, pogrešno se pozivajući na odredbe Općeg kolektivnog ugovora, to je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i nevažeći pravni propis i u ovom dijelu navedenih sudskih odluka. Apelant predlaže da Ustavni sud Bosne i Hercegovine, nakon što utvrdi da su apelacije dopustive, ukine osporene presude i predmete vrati Kantonalnom ili Općinskom sudu na ponovne postupke.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelacijama ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović