Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-682/08 (B. M.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Primjena blažeg zakona
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-682/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 682/08, rješavajući apelaciju Bore Markova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bore Markova podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžž-07-000012 od 12. decembra 2007.

godine i Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-06-000023 od 23. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Boro Markov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupaju Martin Raguž i Nikica Gržić, advokati iz Sarajeva, podnio je 4. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kžž-07-000012 od 12. decembra 2007. godine i broj 070-0-Kžk-06-000023 od 23. maja 2007. godine.

2. Optužnicom Kantonalnog tužilaštva Livanjskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) broj Kt-870/03 od 17. oktobra 2005. godine Mario Madžar (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) i apelant su optuženi za počinjenje krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 43/98; u daljnjem tekstu: KZFBiH) i u vezi sa članom 25. istog zakona.

3. Presudom Kantonalnog suda Livno (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-3/05 od 17. novembra 2005. godine prvooptuženi i apelant su na osnovu člana 299. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) oslobođeni od optužbe da su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Istom presudom «S+S» Marketing, Engineering and Computer production GmBh (u daljnjem tekstu: oštećeni) upućen je sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.

4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000147 od 17. oktobra 2006. godine žalba oštećenog je odbačena kao nedopuštena, dok je žalba kantonalnog tužitelja uvažena i Presuda Kantonalnog suda broj K-3/05 od 7. novembra 2005. godine ukinuta uz određenje pretresa pred Vrhovnim sudom.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-06-000023 od 23. maja 2007. godine, nakon završenog dokaznog postupka koji se sastojao od saslušanja svjedoka i uvida u relevantnu dokumentaciju, prvooptuženi je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca zbog počinjenja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZFBiH, a apelant na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, zbog pomaganja pri počinjenju krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZFBiH i u vezi sa članom 25. istog zakona. Istom presudom su optuženi obavezani da oštećenom solidarno naknade iznos od 108.337,80 KM, kao i da solidarno naknade troškove krivičnog postupka u iznosu od 337,00 KM, te da sudu pojedinačno plate paušal u iznosu od po 100,00 KM. Vrhovni sud je u obrazloženju naglasio da je utvrdio da su prvooptuženi i apelant u drugoj polovini 1999. godine, u namjeri stjecanja imovinske koristi izvršili nabavku kompjuterske opreme u vrijednosti od 17.414,80 KM za preduzeće «Millennium» d.j.l. Livno, čiji je vlasnik apelant, od oštećenog čiji je zaposlenik bio prvooptuženi, a koju je opremu apelant platio prvooptuženom bezgotovinskim nalogom na njegov lični račun kod Hercegovačke banke, poslovnica u Linzu, Austrija. Također je utvrđeno da su u istom vremenskom periodu, ponovno na isti način i svrhu, naručili kompjutersku opremu za preduzeće «Millennium» d.j.l. Livno u vrijednosti od 90.923,00 KM, koju je apelant preuzeo, novac nije uplatio na račun oštećenog, već je predao lično prvooptuženom, koji je zadržao za sebe i time oštetio oštećenog za ukupan iznos od 108.337,80 KM. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju a uzimajući u obzir član 5. stav 2. KZFBiH («Službene novine FBiH» broj 36/03), za apelanta kojem se stavlja na teret pomaganje pri izvršenju krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, a koji se može kazniti jednako kao i sam počinilac ili blaže, u odnosu na učinjeno krivično djelo, blaži KZFBiH iz 1998. godine, prema kojem je sud i izrekao kaznu, posebno se osvrnuvši na činjenicu da se za pomagača, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne traži svojstvo službenog lica.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Kžž-07-000012 od 12. decembra 2007. godine odbijene su žalbe federalne tužiteljice i punomoćnika optuženih, te je potvrđena Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-06-000023 od 23. maja 2007. godine. Sud je istakao da nisu osnovani navodi žalbe prvooptuženog i apelanta, a koja se odnosi na načelo primjene blažeg zakona s obzirom na činjenicu da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio na snazi KZFBiH iz 1998. godine, kojim je za navedeno krivično djelo iz člana 358. stav 3. propisana kazna zatvora od najmanje tri godine bez propisivanja posebnog maksimuma kazne, tako da je shodno navedenom a na osnovu člana 37. istog zakona moguće izreći kaznu od maksimalnih petnaest godina. Dalje je utvrđeno da je nakon izvršenja krivičnog djela donesen novi KZFBiH iz 2003. godine, kojim je za navedeno krivično djelo članom 383. stav 3. propisana kazna od najmanje tri godine, dok je članom 43. opći zakonski maksimum zatvorske kazne dvadeset godina. Iz prethodno navedenog Vrhovni sud je, uzimajući u obzir i činjenicu da i novi kao i raniji zakon nije ograničen samo na počinioce-službena lica u institucijama FBiH, nego se odnosi na sve počinioce na teritoriji FBiH, kao i uzimajući u obzir i zakonske okvire predviđene za kažnjavanje u oba zakona, konstatovao da nakon izvršenja konkretnog krivičnog djela nije donesen zakon koji bi bio eventualno blaži za počinioce, odnosno u konkretnom slučaju za apelanta. Shodno prethodno navedenom, Vrhovni sud je posebno naglasio da je apelant proglašen krivim kao pomagač u izvršenju krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. a u vezi sa članom 25. KZFBiH, gdje se za pomagača kod ovog krivičnog djela i ne traži svojstvo službenog lica, nego prevashodno pomagač može biti svako lice koje svojim radnjama umišljajno pomaže izvršiocu radi ostvarivanja njegovih namjera. Uzimajući u obzir sve olakšavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne u odnosu na apelanta, a posebno član 25. stav 1. ranijeg KZFBiH, prema kojem se onaj koji drugome pomogne u učinjenju krivičnog djela može i blaže kazniti, Vrhovni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, smatrajući da je njegova kazna razmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu njegove krivične odgovornosti, te je shodno tome i primijenio KZFBiH iz 1998. godine kao blaži in concreto u apelantovom slučaju.

7. Apelant se žali da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant se žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te navodi da je sud propustio primijeniti novi krivični zakon koji je, prema apelantovom mišljenju, povoljniji za njega. Također, apelant navodi da u konkretnom slučaju za zloupotrebu službenog položaja ili ovlasti, počinilac mora imati isključivo svojstvo službenog lica, te da on kao privatni poduzetnik u smislu ranije iznesene činjenice ne može biti osuđen za predmetno krivično djelo.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na neprimjenjivanje «blažeg zakona» budući da je Vrhovni sud apelantu za pomaganje pri počinjenju krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZFBiH i u vezi sa članom 25. istog zakona izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, pri tom primijenivši KZFBiH iz 1998. godine, koji, prema apelantovom mišljenju, nije blažeg karaktera, nego isključivo novi KZFBiH iz 2003. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Vrhovni sud obrazlažući svoju presudu jasno i razložno istakao da je imao u vidu i novi i stari KZFBiH ali da je utvrdio da je KZFBiH iz 1998. godine povoljniji za apelanta u pogledu određenja kazne zatvora za navedeno krivično djelo, također smatrajući da je njegova kazna razmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana 15. stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su garancije ovog prava obuhvaćene garancijama prava na pravično suđenje u pogledu kojeg je već donesen zaključak, pa posebno ispitivanje ovog dijela apelacije nije potrebno.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-682/08 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio