Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2044/08 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 13. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2044/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2044/08, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901265 07 Rev od 29. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-
Pž-06-000141 od 23. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj Ps-II-5/03 od 23. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 8. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901265 07 Rev od 29. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-06-000141 od 23. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-II-5/03 od 23. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-II-5/03 od 23. maja 2006. godine apelant je obavezan isplatiti Federaciji BiH, Federalnom ministarstvu pravde Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime duga iznos od 139.710,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22. jula 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te mu naknaditi troškove spora u iznosu od 1.700,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da, prema zapisniku XIV sjednice Vlade FBiH održane 17. jula 1997. godine, Vlada FBiH je donijela zaključak da se počevši od 1. jula 1997. godine kantonima-županijama fakturišu troškovi izdržavanja pritvorenih osoba u iznosu od 30,00 DEM dnevno za jednu pritvorenu osobu. Iz izvoda Zapisnika Vlade FBiH o plaćanju troškova pritvorenih osoba broj 01-563/97 od 3. septembra 1997. godine proizlazi da je Vlada FBiH visinu troškova izdržavanja za jednu pritvorenu osobu u iznosu od 30,00 DEM dnevno utvrdila na osnovu kalkulacije u koju su ušli troškovi ishrane, zdravstvene zaštite, kolektivne higijene, svih materijalnih troškova (voda, struja, amortizacija opreme, inventar, kancelarijski i drugi materijal) i 50% plaća uposlenih u kazneno-popravnim organizacijama, a koja kalkulacija je priložena u spisu predmeta.
4. Dalje je navedeno da se u tužiteljevom aktu od 17. jula 1997. godine, koji je upućen svim kazneno-popravnim organizacijama u FBiH, a koji ima za predmet troškove izdržavanja pritvorenih osoba, tužitelj poziva na usvojeni zaključak Vlade FBiH sa sjednice od 17. jula 1997. godine kojim je određeno da se počevši od 1. jula 1997. godine kantonima fakturišu troškovi izdržavanja pritvorenih osoba u iznosu od 30,00 DEM dnevno za jednu pritvorenu osobu, te u skladu sa navedenim zaključkom poziva kazneno-popravne organizacije FBiH da odmah zaključe ugovore sa kantonima o načinu ispunjavanja međusobnih obaveza koje proističu iz navedenog zaključka Vlade.
5. U pogledu apelantovog prigovora da cijena jednog dana boravka u zatvoru ne može biti ista za osobe kojima je kazna utvrđena u prekršajnom postupku i pritvorene osobe, Općinski sud je našao da je navedena cijena razložna i realna, te da u tom pravcu apelant nije pružio nikakve dokaze da je reklamirao zaprimljene račune. Pri tome je sud naveo da iz izvoda zapisnika Vlade FBiH proizlazi da je cijena od 30,00 DEM/KM sačinjena isključivo na temelju pobrojanih elementarnih troškova.
6. Općinski sud je naveo da je analizom svih izvedenih dokaza utvrdio da su u označenom periodu sve osobe navedene u priloženim spiskovima sa apelantovog područja, te da su na osnovu rješenja sudova, koja se nalaze u apelantovom sjedištu, izdržavale kaznu pritvora i prekršajne kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu Mostar i Zenica kao tužiteljevim posebnim ustanovama, te da ukupni troškovi izdržavanja tih osoba iznose 139,710,00 KM, što odgovara tužbenom zahtjevu.
7. Apelantov prigovor o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije parničnih stranaka Općinski sud je ocijenio neosnovanim zato što se apelantova utužena obaveza odnosi na troškove izdržavanje kazne zatvora izrečene u prekršajnom postupku i mjere pritvora u Kazneno-popravnom zavodu Mostar i Zenica, koji prema članu 119. stav 3. Zakona o izvršenju kaznenih sankcija nemaju svojstvo pravne osobe već su oni kao posebne federalne ustanove pod ingerencijama Federalnog ministarstva pravde i finansiraju se iz Proračuna Federacije. Iz navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, proizlazi da je tužitelj kao pravna osoba aktivno legitimisan u predmetnom sporu. Dalje, kako je tužbom kao tuženi prvenstveno označen apelant, a članom 236. stav 3. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH je izričito propisano da troškove izdržavanja kazne zatvora i mjere pritvora snosi kanton, to znači da je apelant koji ima svojstvo pravne osobe, bez obzira na označavanje kao tuženog i Vlade, kao njegovog organa, što je po ocjeni suda bilo nepotrebno i suvišno, pasivno legitimisan u predmetnom sporu.
8. Istaknuto je da je činjenica da je utužene račune izdalo Federalno ministarstvo pravde kao tužiteljevo tijelo i oni su dostavljeni apelantovoj Vladi kao njegovom izvršnom organu irelevantna za utvrđivanje pasivne i aktivne legitimacije parničnih stranaka u predmetnom sporu zbog toga što se u konkretnom slučaju radi o operativnom odnosu između tijela-organa tužitelja i apelanta koji su po zakonu dužni operativno postupati kod izvršavanja obaveza u ime i za račun pravne osobe kojoj pripadaju.
9. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 236. stav 3. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH («Službene novine FBiH» broj 44/98), kojom je propisano da troškove izdržavanja kazne zatvora u prekršajnom postupku i kazne pritvora snosi kanton, što znači da se radi o apelantovoj zakonskoj obavezi, pa se navedene imperativne obaveze apelant ne može osloboditi uslovljavanjem postojanja ugovora o finansiranju ovih troškova, odnosno postojanje ili nepostojanje takvog ugovora nema značaj za ispunjenje apelantove obaveze.
10. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 007-
0-Pž-06-000 141 od 23. novembra 2006. godine djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu dosuđenih parničnih troškova na način što se umjesto iznosa od 1.700,00 KM tužitelju dosuđuju troškovi u iznosu od 1.186,23 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
11. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 58 0 Ps 901265 07 Rev od 29. maja 2008. godine odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju revizione presude se navodi da je apelantov osnovni prigovor da sudovi nisu pravilno utvrdili visinu tužbenog zahtjeva, odnosno da nisu dali razloge u tom pravcu, nisu naveli pravni osnov za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva. Istaknuto je da ne može biti ista cijena dana boravka pritvorene i osuđene osobe, osobe na izdržavanju kazne zatvora. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelant nije ukazao na osnovu kojih bi zakonskih odredbi ili odredbi nekih drugih relevantnih akata zakonskih ili podzakonskih visinu tužbenog zahtjeva trebalo utvrđivati.
13. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 231. stav 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH, kojom je propisano da su kantoni dužni donijeti propise o pitanjima iz člana 1. stav 2. tog zakona. Istaknuto je da je stavom 2. člana 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija propisano da pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, a odnose se na izvršavanje novčanih kazni, sankcija za privredne prijestupe, mjere sigurnosti, prekršajnih sankcija i odgojnih mjera, uredit će se kantonalnim propisom. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz navedenih odredbi proizlazi da je zakonska obaveza kantona bila i da donesu, u roku navedenom u zakonu, provedbene propise. Kako apelant takav propis-akt nije donio, niti je u tom pravcu pružio dokaze, prema mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno postupili i pravilno primijenili materijalno pravo, tj. član 236. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, te akt Vlade FBiH od 17. jula 1997. godine.
14. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da se Vrhovni sud poziva na odredbe člana 236. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, te da je tom odredbom samo određeno da kanton snosi troškove ali ne i to kome ih isplaćuje i u kojem iznosu, odnosno ko utvrđuje taj iznos i kako. Prema apelantovom mišljenju, navedeno je trebalo biti regulisano posebnim propisima za provođenje pojedinih odredbi navedenog zakona a koje su bili dužni u roku od 6 mjeseci donijeti federalni ministri, što nisu učinili, pa je neosnovano utvrđivanje visine cijene boravka u kazneno-popravnom zavodu na osnovu zaključka Vlade Federacije BiH donesenog 16 mjeseci prije stupanja na snagu navedenog zakona. Ističe da su netačni navodi Vrhovnog suda o tome da apelant u ovoj oblasti nije donio propis. U tom pogledu navodi da je apelant donio Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Hercegovačko-neretvanskom kantonu ali da tim zakonom nije niti može biti regulisano pitanje cijene boravka pritvorene ili zatvorene osobe u kazneno-popravnom zavodu jer to, kao što je već rečeno, nije pitanje koje se trebalo riješiti kantonalnim propisom shodno članu 231. stav 1. u vezi sa članom 1. stav 2. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH, već pitanje koje se trebalo riješiti prema članu 231. stav 2. tog zakona, kojim je propisano da će federalni ministri u roku od 6 mjeseci donijeti propise za provođenje pojedinih odredbi člana 236. stav 3. vezanih za visinu ove naknade, a što nisu učinili, već naknade i dalje naplaćuju po zaključku Vlade FBiH.
15. U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 44/98) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 2. Pitanja koja se odnose na izvršenje novčanih kazni, sankcija za privredne prijestupe, prekršajnih sankcija, mjera sigurnosti i odgojnih mjera koje nisu regulisane ovim zakonom, uredit će se kantonalnim-županijskim zakonom.
Član 231. stav 1. i 2.
Kantoni-županije dužni su donijeti propise o pitanjima iz stava 2. člana 1. ovog zakona najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Federalni ministri koji su ovim zakonom ovlašteni za donošenje propisa za provođenje pojedinih odredaba ovog zakona, donijet će te propise u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 236. Do donošenja propisa iz stava 2. član 1. ovog zakona, kazna zatvora izrečena u prekršajnom postupku, izvršavat će se u posebnim odjeljenjima kazneno-popravnih zavoda iz čl. 232. i 233. ovog zakona.
U kazneno-popravnim zavodima iz čl. 232. i 233. ovog zakona mogu postojati posebna odjeljenja za izvršenje mjere pritvora po rješenju nadležnog suda, do regulisanja uvjeta izvršenja mjere pritvora kantonalnim-županijskim propisima.
U slučaju iz st. 1. i 2. ovog člana troškove izdržavanja kazne zatvora i mjere pritvora snosi kanton-županija.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
19. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
20. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović