Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2087/08 (J.P. „Elektroprivreda HZ-HB“ d.o.o. Mostar-Distribucija električne energije Posavski kanton Orašje)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2087/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 2087/08, rješavajući apelaciju JP «Elektroprivreda HZ-HB» d.o.o. Mostar - Distribucija električne energije Posavski kanton Orašje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP «Elektroprivreda HZ-HB» d.o.o. Mostar - Distribucija električne energije Posavski kanton Orašje, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-00212 od 27. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP «Elektroprivreda HZ-HB» d.o.o. Mostar - Distribucija električne energije Posavski kanton Orašje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 10. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001212 od 27. maja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-157/01 od 26. juna 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-07-000 007 od 7. februara 2007. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Mehmeda Selimhodžića (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je apelantu naloženo da tužitelju isplati na ime naknade plaće iznos od 180,00 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 17. maja 2002. godine pa do konačne isplate, dok je preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva odbijen. Određeno je da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da između parničnih stranaka nije sporno da je apelantovim Rješenjem broj IV-7-11/01 od 10. januara 2001. godine tužitelju uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla s pravom na naknadu plaće u mjesečnom iznosu od 30,00 KM i da mu je apelantovim Rješenjem broj IV-7-12/01 od 12. decembra 2001. godine prestao radni odnos 5. maja 2000. godine s pravom na otpremninu u iznosu od 4.827,36 KM.

4. Dalje, istaknuto je da nije sporno da je Općinski sud donio djelimičnu presudu broj P-157/01 od 12. juna 2002. godine, kojom je naloženo apelantu da tužitelja vrati na posao.

5. Uvidom u ugovor o radu od 3. februara 2003. godine i uvidom u Rješenje broj IV-9-219/03 od 3. februara 2003. godine, utvrđeno je da je apelant vratio tužitelja na posao 3. februara 2003. godine i rasporedio ga na poslove i radne zadatke montera (elektro).

6. U predmetnom postupku tužitelj je zahtijevao da mu apelant za vrijeme koje nije radio na ime naknade plaće isplati iznos od 30.949,91 KM, a počevši od decembra 1999. godine kao dana kada se tužitelj obratio apelantu za uspostavljanje radnopravnog statusa pa do februara 2003. godine kao dana kada je tužitelj vraćen na posao.

7. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 143. stav 3. Zakona o radu FBiH, prema kojoj zaposlenik na čekanju posla ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac i to za vrijeme čekanja na posao.

8. S obzirom na to da je apelant kao poslodavac donio rješenje kojim je tužitelju kao zaposleniku na čekanju posla utvrdio visinu plaće za vrijeme čekanja na posao u mjesečnom iznosu od 30,00 KM, prema mišljenju suda, apelant je dužan platiti tužitelju na ime naknade plaće spomenuti iznos i to za svaki mjesec čekanja na posao, a nije dužan platiti naknadu plaće u visini prosječne isplaćene plaće po zaposleniku koji je radio na tužiteljevim poslovima.

9. Dalje, kako apelant nije platio tužitelju naknadu plaće za vrijeme čekanja na posao, a kako je tužitelj bio na čekanju posla sve do 5. maja 2000. godine, Općinski sud je naložio apelantu da plati tužitelju na ime naknade plaće iznos od 180 KM (6 mjeseci x 30,00 KM), dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

10. Istaknuto je da je tužitelj podnio zahtjev za isplatu regresa za godišnji odmor i naknadu za topli obrok 17. oktobra 2005. godine, odnosno po isteku roka od tri godine od dana dospijeća potraživanja po tom osnovu. Općinski sud je našao da je prigovor zastare potraživanja u tom dijelu osnovan. Stoga je u tom dijelu odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev kao neosnovan. Pri tome se sud pozvao na odredbu člana 106. Zakona o radu, kojim je propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Spomenuti rok je zastarni rok materijalnopravne prirode, koji se odnosi na zastarijevanje novčanih potraživanja, kakva su tužiteljeva u konkretnom slučaju. Navedeni rok teče od dana dospijeća potraživanja kao objektivne činjenice i nije vezan za bilo kakav subjektivni odnos poslodavca i uposlenika.

11. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tužitelj zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001212 od 27. maja 2008. godine reviziju djelimično uvažio tako da je drugostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu plaća, regresa i toplog obroka za period od decembra 1999. do 3. februara 2003. godine i apelant obavezan da tužitelju na ime plaće za navedeni period (od decembra 1999. do 3. februara 2003. godine) isplati iznos od 26.578,46 KM, na ime naknade za topli obrok iznos od 6.560,00 KM i na ime regresa iznos od 2.350,50 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama od 4. juna 2003. godine do isplate, te da mu naknadi troškove spora u iznosu od 4.080,00 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena.

12. U obrazloženju revizijske odluke se navodi da, uzimajući u obzir da su poništena rješenja o utvrđivanju statusa radnika na čekanju i otkazu ugovora o radu tužitelju, te apelantu naloženo da tužitelja vrati u radni odnos, da se tužitelj prijavio i za uspostavu radnopravnog statusa na oglas za prijem radnika, koji je apelant raspisao u novembru 1999. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda, o apelantovim pravima na plaću, regres i topli obrok trebalo je odlučivati u skladu sa članom 96. stav 2. tačke 1. i 2. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03), kako to revizija pravilno i ukazuje.

13. Stoga, kako je u tom dijelu tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen zbog pogrešne primjene materijalnog prava, to je Vrhovni sud, s obzirom na to da je činjenično stanje za pravilnu primjenu materijalnog prava pravilno i potpuno utvrđeno (nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke), primjenom člana 96. Zakona o radu, a na osnovu člana 260 stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u dispozitivu odluke.

14. Istaknuto je da je drugostepenu odluku valjalo preinačiti na osnovu člana 250 stav 1. ZPP zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da apelant tužitelju ovu vrstu doprinosa nije uplatio za utuženi period iako je njegov uposlenik.

15. S obzirom na utvrđenu činjenicu da doprinosi nisu uplaćivani i da je tužitelj u spornom periodu bio apelantov uposlenik, prema mišljenju Vrhovnog suda, tužitelj prema odredbi člana 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine FBiH» br. 29/98, 33/01, 73/05 i 59/06) ima pravo da traži u parnici da se utvrdi da mu to pravo pripada. Istaknuto je da je, prema Zakonu o doprinosima («Službene novine FBiH» br. 35/98, 54/00, 16/01, 37/01, 1/02, 17/06 i 14/08), obveznik uplate tih doprinosa iz radnog odnosa poslodavac, odnosno u konkretnom slučaju apelant, dok je Zakonom o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih, a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje («Službene novine FBiH» broj 25/06, koji je stupio na snagu 1. juna 2006. godine) propisano kako se vrši obračun i uplata za neuplaćene doprinose u periodu od 1. januara 1992. godine do 31. decembra 2005. godine (sporni period). Stoga je Vrhovni sud, primjenjujući navedene propise, uz primjenu člana 250. stav 1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

16. Na osnovu člana 248. ZPP Vrhovni sud je reviziju odbio u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu nematerijalne štete jer je u tom dijelu utvrdio da nema pogrešne primjene materijalnog prava a ni povrede postupka.

17. Apelant se žali da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi da član 143. Zakona o radu propisuje poseban oblik prestanka radnog odnosa po zakonu, a što je konkretan slučaj. Navedeni član ne sadrži odredbe o obavezi naknade na ime plaće, naknade za topli obrok i regres. Dalje, tim članom se propisuje da za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, a što je poslodavac i odredio svojom odlukom u iznosu od 30 KM, a koji iznos nije sporan, te su ga, prema apelantovom mišljenju, pravilno prihvatili prvostepeni i drugostepeni sud u svojim presudama, ali ga revizijski sud neopravdano i neargumentovano ne prihvaća pozivajući se na odredbe člana 96. Zakona o radu. Smatra da bi se trebala prihvatiti stajališta prvostepenog i drugostepenog suda budući da se član 96. Zakona o radu odnosi na slučajeve kada zaposlenik na zahtjev poslodavca prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, a ne na prestanak radnog odnosa po sili zakona na koji način je prestao radni odnos tužitelju (član 143. Zakona o radu). Tužitelj se poslije 5. maja 2000. godine nije nalazio u radnom odnosu kod tuženog. Takav stav proizlazi tumačenjem člana 143. u vezi sa ostalim odredbama Zakona o radu a među njima i člana 96. kao i imajuću u vidu sam smisao spornog člana

143. Navodi da zakonodavac ne daje mogućnost da se u ovakvim slučajevima zaposleniku dosuđuje naknada plaće u punom iznosu kao niti da se dosuđuju iznosi na ime naknade za topli obrok i regres jer to jednostavno nije bila svrha ove odredbe. Prema apelantovom mišljenju, navedena odredba nije realna niti za zaposlenika a posebno ne za poslodavca u ovakvim društvenim uvjetima.

18. U Zakonu o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantna odredba glasi:

Član 96. stav 2. tač. 1. i 2.

Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:

1.vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu, ili

2.isplati zaposleniku: -naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio; -naknadu štete za pretrpljenu štetu; -otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu; -druge naknade na koje zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. S obzirom na to da je apelant javno preduzeće i kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, proizlazi da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju samo ustavna prava a ne i prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

22. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

23. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2087/08 (J.P. „Elektroprivreda HZ-HB“… | Sudska praksa | Aktio