Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1109/08 (D. I.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Ratni zločin
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1109/08

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1109/08, rješavajući apelaciju Dominika Ilijaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dominika Ilijaševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000387 od 22. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj K-26/01 od 11. maja 2007.

godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dominik Ilijašević (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupaju Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, i Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 11. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000387 od 22. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-26/01 od 11. maja 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. aprila 2009. godine, te 11. februara i 2. aprila 2010. godine.

2. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio prekid izvršenja kazne zatvora apelantu, po osporenoj presudi Vrhovnog suda, do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1109/08 od 13. maja 2008. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. maja 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 2. juna 2010. godine, a Kantonalni sud i Tužilaštvo 26. maja 2010. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 30. augusta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Kantonalni sud je Presudom broj K-26/01 od 11. maja 2007. godine apelanta proglasio krivim da je, na način i u vrijeme navedeno u izreci prvostepene presude, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 154. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02 - u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Sud je apelanta, primjenom čl. 40. i 154. stav 1. KZ FBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 28. augusta 2000. godine do 27. marta 2003. godine, te od 11. maja 2007. godine pa dalje. Apelant je osuđen po četiri tačke optužnice za pripremanje i učestvovanje u izvršenju ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinjenog u selu Stupni Do i u prostorijama bivšeg Saveza socijalističke omladine u Varešu u oktobru 1993. godine, u selu Grahovci u junu 1993. godine, kao i u Kiseljaku neutvrđenog dana u periodu od mjeseca juna do jula 1993. godine. Istom presudom apelant je oslobođen od optužbi za radnje opisane pod tačkom 4. izmijenjene Optužnice Tužilaštva broj Kt- 1/00 od 11. aprila 2007. godine.

9. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo Optužnicom broj Kt-1/2000 od 20. februara 2001 godine optužilo apelanta da je izvršio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 154. stav 1. KZ FBiH, te da je nakon okončanog dokaznog postupka Tužilaštvo, 11. aprila 2007. godine, izvršilo izmjenu činjeničnog dijela prvobitne optužnice. Istaknuto je da Tužilaštvo nije mijenjalo pravnu kvalifikaciju, jer je pravna kvalifikacija označena u KZ FBiH («Službene novine Federacije BiH» br. 43/98) najblaža za apelanta, a prema članu 4. tog zakona. Dalje je navedeno da je sud, prema činjeničnom stanju utvrđenom tokom glavnog pretresa a naročito na osnovu materijalne dokazne građe, dopunio tačku 1. činjeničnog dijela optužnice imenom Lejle Likić, jer je ova osoba, zajedno s ostalih 37 civila, ubijena u Stupnom Dolu, a njeno ime je omaškom ispušteno u optužnici. Istaknuto je da ovom izmjenom nije povrijeđen identitet optužnog akta, te da navedena korekcija predstavlja usklađivanje broja ubijenih civila s brojem 38, koji je naveden u optužnici. Također je navedeno da je sud korigirao optužnicu u dijelu imena Vernesa Likića, jer iz dokazne građe proizlazi da se radi o Vernestu Likiću pa je sud izvršio usklađivanje imena ove ubijene osobe. Dalje je navedeno da je apelantov predmet Tužilaštvo Međunarodnog suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (u daljnjem tekstu: Međunarodni sud) označilo kategorijom «A», budući da je prema međunarodnim standardima postojala osnovana sumnja i da se vjeruje da je apelant počinio ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava. Istaknuto je da je 1. augusta 2003. godine stupio na snagu novi Zakon o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), ali da je članom 452. stav 3. tog zakona propisano da će se postupci u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastaviti po ranijim propisima, te je apelantov predmet vođen prema odredbama ZKP FBiH iz 1998. godine.

10. Dalje je navedeno da se apelant od istrage, a potom i nakon podizanja optužnice, sve vrijeme branio šutnjom, te da je svoju odbranu izložio tek na pretresu 24. januara 2007. godine, u poodmakloj fazi glavnog pretresa i nakon okončanja dokaza izvedenih po prijedlogu Tužilaštva. Sud je istakao da je apelant u svojoj odbrani izjavio da je postupak montiran, da je dokaze frizirao i instruirao AID (Agencija za informisanje i dokumentovanje), te je u konačnici negirao da je počinio bilo koju od radnji navedenih u prvobitno podnesenoj optužnici. Dalje, sud je naveo da je apelant dostavio čitav niz materijalnih dokaza (dokumente brigade Bobovac Vareš, zapovijedi, aviokartu, dokaze o svom školovanju, kopiju stare lične karte, fotografije, rješenje, zapisnik o saslušanju svjedoka, medicinsku dokumentaciju, iskaze određenih svjedoka datih pred haškim istražiteljima…). Navedeno je da je apelant, nakon izlaganja svoje odbrane, sudu pokazivao vojničku maskirnu kapu, opasač, vojničke čizme, te je istaknuto da je navedenu opremu apelant pokazivao sudskom vijeću s ciljem odbrane svoje teze da je sve svjedoke instruirao AID. Međutim, sud je naveo da pokazivanje navedene opreme za sud nema nikakvu snagu dokaza, budući da je apelant mogao pokazati bilo koju kapu, opasač, čizme. Dalje je navedeno da se od mnogobrojne dokumentacije, koju je apelant priložio sudu, mogu prihvatiti samo dokazi koji se odnose na apelantovo školovanje i zdravstveno stanje i dijelom ono što je u vezi s pripadnošću vojsci, budući da su samo ti dokazi vjerni originalu u koji je sud izvršio uvid, dok je ocijenio da se ostala fotokopirana dokumentacija ne može prihvatiti kao dokaz. Osim navedenog, sud je istakao da se iz tih dokaza uopće ne može zaključiti da apelant nije krivično-pravno odgovoran za djela koja su mu stavljena na teret. Navedeno je da medicinska dokumentacija potvrđuje apelantovo zdravstveno stanje, odnosno činjenicu da ima kraću lijevu nogu u što se sud i lično uvjerio. Dalje je navedeno da dokumentacija koja se tiče apelantovog školovanja nije bitna za presuđenje, a da su ostali dokumenti dostavljeni u fotokopiji, i ako bi se analizirali, ne dokazuju da apelant nije počinio krivično djelo za koje je optužen. Istaknuto je da je iz kopije vojničke knjižice JNA vidljivo da je apelant nesposoban za vojsku, ali da ostale fotokopije dokumenata ukazuju da je apelant bio vojno angažiran u HVO-u. Također je istaknuto da ostala dokumentacija, dostavljena u fotokopiji, najvećim dijelom govori o drugim osobama a prvenstveno o Ivici Rajiću, ali da ti dokumenti ne umanjuju apelantovu odgovornost za predmetno krivično djelo. Fotokopije iskaza određenih lica, datih haškim istražiteljima, AID-u ili u drugim predmetima, sud također nije prihvatio jer nisu dati u apelantovom krivičnom predmetu, kao i zbog činjenice da su dostavljeni u fotokopiji te stoga ne mogu biti sudski dokazi.

11. Sud je dalje naveo da je apelant predložio saslušanje više svjedoka (22), te ponovno saslušanje Marcela Duspera, kao i pribavljanje iskaza Zubejde Bejto datog haškim istražiteljima, te postavljanje dodatnih pitanja zaštićenom svjedoku broj 28, kao i da se sasluša Ivica Rajić. Sud je odbio prijedlog odbrane da se iz sudskog spisa izdvoji sporazum o priznanju krivice Ivice Rajića, dostavljen iz Haškog tribunala, kao i prilozi uz taj sporazum, jer je predmetni sporazum zaključen prema pravilima Međunarodnog suda i nema zakonskih smetnji da se prihvati. Istaknuto je da sud u predmetu, još uvijek, nema pravomoćnu presudu protiv Ivice Rajića, ali da nema razloga da se sporazum ne prihvati kao dokaz, s tim da on ne može služiti kao jedini dokaz na osnovu kojeg bi se donijela odluka u apelantovom predmetu. Navedeno je da je predmetni sporazum analiziran u vezi s drugom dokaznom građom i da se iz njega može jedino zaključiti da je apelant bio pripadnik jedinice «Maturice». Dalje je istaknuto da je sud preduzeo niz radnji za stvaranje pretpostavki za saslušanje Ivice Rajića ali da je, imajući u vidu podnesak šefa Odjela za sudsku upravu i podršku Haškog tribunala Markusa Zimmera u kojem je iznesena neophodna procedura koju je potrebno ispuniti za eventualno saslušanje lica koja se nalaze u pritvoru pod nadležnošću Međunarodnog suda, odbio prijedlog odbrane da se Ivica Rajić sasluša u svojstvu svjedoka. Sud je pojasnio da iz navedenog proizlazi da se saslušanje može obaviti isključivo u pritvorskoj jedinici Međunarodnog suda uz pristanak Ivice Rajića, te je istakao da je navedeno teško realizirati kako finansijski tako i funkcionalno te da se, i pod pretpostavkom da se obezbijedi neophodan novac, problem pojavljuje kod osiguravanja kontinuiteta suđenja. Konačno, u vezi s ovim dokaznim prijedlogom sud je istakao da je ključno to što, po ocjeni suda, provođenje tog dokaza ne bi ništa bitno promijenilo u odnosu na apelantovu krivičnu odgovornost, koju potvrđuju drugi provedeni dokazi. Sud je također odbio i apelantov prijedlog za dodatno ispitivanje zaštićenog svjedoka broj 28 jer se samo na osnovu iskaza zaštićenog svjedoka ne može donijeti sudska odluka, kao i zbog toga što iskaz tog svjedoka nije bitan u odnosu na izmijenjenu optužnicu. Istaknuto je da sud nije prihvatio ni prijedlog za suočenje tri svjedoka odbrane, koji su direktno ukazali da je apelant krivično-pravno odgovoran za djelo za koje je proglašen krivim kao i prijedlog odbrane za suočenje svjedokinje Zubejde Bejto i Todora Ljuboja, odnosno za saslušanje tih svjedoka, jer je sud smatrao da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i da iskazi ovih svjedoka to ne bi promijenili.

12. Sud je prihvatio prijedlog odbrane za suočenje svjedoka Kasima Muslića i Adema Puriševića, ocijenivši da je to suočenje bitno zbog tačke 6. prvobitne, odnosno tačke 5. izmijenjene optužnice. Navedeno je da je sud pregledao devet videokaseta o razgovoru Ermina Ćurtića s haškim istražiteljima, u periodu od 18. do 22. aprila 1996. godine, u dva navrata, jer je dolazilo do procesnih situacija u kojim je postupak morao iznova počinjati. Istaknuto je da je Ermin Ćurtić učestvovao u suđenju prilikom prvog pregledavanja kaseta, da je potvrdio svoje prisustvo na videokasetama ali je istakao da podaci na koje se očitovao nisu tačni, da je iskaz morao dati jer mu je prijetio AID. Navedeno je da prilikom drugog pregledavanja videokaseta sud nije mogao obezbijediti prisustvo Ermina Ćurtića, a budući da odbrana nije dala suglasnost da se ranije dati iskazi imenovanog pročitaju, te imajući u vidu da je imenovani saslušan pored haškim istražiteljima u svojstvu osumnjičenog, sud je na prijedlog odbrane donio rješenje o izdvajanju devet videokaseta iz spisa, zaključivši da se na takvim dokazima ne može zasnivati sudska odluka. Navedeno je da su dosljedno tome, rješenjem suda, iz spisa izdvojeni i svi transkripti o ovim iskazima, te da su, također rješenjima suda, iz spisa izdvojeni i svi ostali dokumenti na kojima se ne može zasnivati sudska odluka.

13. Dalje, sud je naveo da je od ostalih subjektivnih dokaza koje je predložila odbrana saslušao 20 svjedoka čije je iskaze prezentirao i detaljno analizirao u daljnjem tekstu obrazloženja presude. Istaknuto je da su ovi svjedoci negirali da je apelant bio u Stupnom Dolu, te je navedeno da su veliki broj ovih svjedoka bili pripadnici jedinice «Maturice». S druge strane je navedeno da su svjedoci Likići vrlo jasno ukazali da je apelant počinilac radnji pod tačkom dva izmijenjene optužnice, te da su i drugi svjedoci na nesumnjiv način potvrdili da je apelant bio u Stupnom Dolu. Stoga je sud, analizirajući iskaze svjedoka koje je predložila odbrana, ocijenio da iskazima ovih svjedoka nije mogao pokloniti povjerenje, budući da su u potpunoj suprotnosti ostaloj dokaznoj građi, koja je na nesumnjiv način potvrdila sve radnje u izvršenju apelantovog krivičnog djela, a na kojoj se zasniva sudska odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti.

14. Sud je naveo da je zbog različitih procesnih situacija postupak protiv apelanta u nekoliko navrata vođen iznova, s tim da je glavni pretres posljednji put vođen u kontinuitetu od 15. juna 2006. godine do 11. maja 2007. godine. Istaknuto je da je pored navedene dokazne građe sud na prijedlog stranaka pročitao iskaze svih saslušanih svjedoka, za što prvobitno odbrana nije bila dala saglasnost, ali da je potom zbog ekonomičnosti omogućila da se ovi iskazi pročitaju budući da je većina svjedoka u nekoliko navrata saslušavana u Kantonalnom sudu, te je navedeno da bi bilo nekorektno ponovno pozivanje tih lica na glavni pretres. Navedeno je da je sud nakon dobijanja saglasnosti odbrane pročitao iskaze 47 svjedoka, iskaz zaštićenog svjedoka broj 28, izvršio uvid u ljekarski nalaz za svjedokinju Belmu Arapović, te da je pročitan iskaz Ermina Ćurtića dat u dva navrata u Kantonalnom sudu, s napomenom da iskazi ovog svjedoka vezani za videokasete nisu pročitani jer odbrana nije dala suglasnost za čitanje tih iskaza. Pored navedene subjektivne građe sud je izvršio uvid u čitav niz materijalnih dokaza (spisak nestalih i poginulih u selu Grabovci 1993. godine, izvode iz matične knjige umrlih i obdukcione zapisnike za više osoba, nalaz komisije i spisak poginulih MZ Stupni Do, zapisnike o procjeni štete, foto-dokumentaciju i crtež mjesta MUP-a Zenica, …). Navedeno je kako je od velikog broja svjedoka koji su dali iskaze u ovom predmetu, a čije svjedočenje je prema stanju spisa predložilo Tužilaštvo, s aspekta izmijenjene optužnice, osobito značajan iskaz 20 svjedoka čije je iskaze sud prezentirao i analizirao u daljnjem tekstu obrazloženja presude. Sud je zatim analizirao iskaze šest svjedoka (Zinete Likić, Kade Likić, Adise Likić, Fuada Mahmutovića, Muamere Mahmutović i Feride Likić), te naveo da su ovi svjedoci vrlo uvjerljivo opisali stanje u Stupnom Dolu, da se njihovi iskazi podudaraju u svjedočenju o zločinu od početka akcije, upada HVO-a odnosno «Maturica» u selo, ubistvima i nečovječnom ponašanju, pljačkanju imovine, ubacivanju ubijenih mještana u kuće i paljenjem kuća i leševa te u najbitnijem dijelu koji se odnosi na apelanta. Navedeno je da svi svjedoci van razumne sumnje ukazuju da je apelant bio u akciji u Stupnom Dolu i da je učestvovao u zločinu opisanom u tački jedan činjeničnog supstrata presude i to u prvom dijelu. Istaknuto je da oni potvrđuju zločin u Stupnom Dolu te da, s obzirom na prepoznavanje apelanta u sudnici, sud nije imao dilema kod utvrđivanja apelantove odgovornosti odnosno zaključka da je upravo apelant osoba koja je učestvovala u planiranju i izvršenju ovog zločina.

15. Dalje je sud, ocjenom iskaza naredne grupe od osam svjedoka, utvrdio šta se dešavalo u fiskulturnoj dvorani srednjoškolskog centra u Varešu te zaključio da upravo iskazi ovih svjedoka, kojim je sud vjerovao, van svake sumnje potvrđuju da je apelant izvršio djelo opisano u drugom dijelu prve tačke činjeničnog supstrata izmijenjene optužnice, odnosno izreke presude. Sud je ocjenom iskaza treće grupe svjedoka (šest), za koje je utvrdio da se podudaraju u opisu dešavanja vezanih za njihovo odvođenje u prostorije vojne policije odnosno nekadašnjeg Saveza socijalističke omladine u Varešu, njihovom ispitivanju i premlaćivanju, zaključio da ovi iskazi potvrđuju drugi dio prve tačke činjeničnog supstrata izreke presude. Ove iskaze sud je cijenio i u vezi s apelantovom odbranom (koji je tvrdio da je kao komandir voda vodio grupu „Maturica“ na brdu Bogoš prilikom akcije u Stupnom Dolu, ali da nije učestvovao u zločinu), kao i u vezi s iskazima svjedoka odbrane da «su bili podignuti za akciju na Stupni Do» pa je sud ocijenio da iz ovih dokaza proizlazi zaključak da je apelant učestvovao u planiranju i pripremi zločina u Stupnom Dolu, kao i o apelantovom učešću u zarobljavanju velikog broja civila i njihovom zlostavljanju. Sud je također analizom iskaza saslušanih svjedoka (Zubejde Behto, Ifete Konjić, Todora Ljuboja i zaštićenog svjedoka 28) utvrdio da je apelant sa ostalim pripadnicima jedinice „Maturice“ učestvovao u napadu na selo Grahovce i u ubistvima, nečovječnom postupanju, nanošenju velikih patnji i povreda tjelesnog integriteta mještanima tog sela, odnosno da je primijenio mjere zastrašivanja nehrvatskog stanovništva koje je ostalo živjeti u Kiseljaku, na način opisan u tački tri i četiri činjeničnog supstrata presude.

16. Zatim je sud analizirao i iskaze svjedoka Ermina Ćurtića u vezi s iskazima drugih svjedoka. Sud je obrazložio da se iskaz ovog svjedoka ne može prihvatiti jer bi i on, pored apelanta, trebao biti odgovoran za zločine u predmetnom selu. Navedeno je da prisustvo ovog svjedoka u Stupnom Dolu potvrđuju iskazi svjedoka, te da stoga i nije bitno šta će svjedok kazati u vezi sa svojim učešćem, odnosno apelantovim učešćem u događajima u Stupnom Dolu, budući da je apelantovo učešće u tim događajima potvrđeno iskazima svjedoka iz tog sela. Sud je istakao da je analizu u odnosu na ovog svjedoka dao isključivo zato što je izvršeno čitanje njegova dva iskaza (od 16. juna 2003. godine i 19. maja 2005. godine), te da je bilo neophodno povezati njegovo iskazivanje s iskazima druga tri svjedoka.

17. Sud je analizirao sadržaj materijalnih dokaza, te je zaključio da oni, van svake razumne sumnje, potvrđuju da su izvršeni zločini u Stupnom Dolu, u SŠC u Varešu, u selu Grahovci (tačka tri činjeničnog supstrata presude). Navedeno je da ni odbrana ne osporava ovu dokaznu građu pa i zločine, mada iz tih radnji isključuje apelanta. Međutim, sud je istakao da je apelantova krivično-pravna odgovornost utvrđena na osnovu subjektivnih dokaza, navodeći da u okolnostima ratnih dešavanja subjektivni dokazi, odnosno svjedoci, jedino u ovakvim predmetima mogu potvrditi nečiju odgovornost u izvršenju zločina. Dalje je sud naveo da nije imao nikakav razlog da ne povjeruje iskazima svjedoka i da na bazi tih iskaza ne utvrdi apelantovu odgovornost za izvršenje predmetnog krivičnog djela, jer su svjedoci koji su vidjeli apelanta u Stupnom Dolu vidjeli kako se on ponašao i šta je radio, a što sve, po ocjeni suda, potvrđuje njegovo učešće u ratnom zločinu u Stupnom Dolu. Zatim je navedeno da su svjedoci, koji su bili zarobljeni u Varešu, potvrdili nedjela koja je apelant uradio prema zarobljenim civilima, da su drugi svjedoci potvrdili zločin u Grahovcima, a da su svjedokinja Ifeta Konjić i zaštićeni svjedok 28 potvrdili tačku četiri činjeničnog dijela presude.

18. Konačno, sud je razmotrio navode odbrane, te ocijenio kao neprihvatljive navode da su svjedoci «montirani od strane AID-a», zato što u tom smislu ne postoji nikakav dokaz te je navedeno da bi u tom slučaju bilo logično da svjedoci upravo pravilno opišu apelanta. Navedeno je da su neki svjedoci apelanta prepoznali još u istrazi na fotografijama, a da je na glavnom pretresu slijedilo prepoznavanje prilikom suočenja. Dalje je sud ocijenio neosnovanim apelantovo pozivanje na slučaj Joze Leutara te ishod tog predmeta, jer okolnost da je apelant oslobođen od optužbe u tom predmetu nema nikakve veze sa ovom krivičnom procedurom. Također je ocijenjeno kao neosnovano apelantovo pozivanje da je u «mostarskom predmetu oslobođen od optužbe», s obrazloženjem da iz dopisa Kantonalnog suda u Mostaru proizlazi da se protiv apelanta i dalje vodi postupak zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. KZ RBiH, te je sud zaključio da se tvrdnje odbrane o montiranosti ovog predmeta ne mogu prihvatiti. Zatim sud je naveo da je izvjesno odstupanje u opisivanju apelanta, odnosno u neprepoznavanju odjeće ili obuće, ili apelantovog hoda, rezultat vremena u kojem se dešavalo ono što se apelantu stavlja na teret (rat, vršenje zločina, vrijeme u kojem su žrtve nastojale sačuvati živu glavu), te je navedeno da čak ni svjedoci saslušani po prijedlogu odbrane nisu mogli detaljnije opisati određene karakteristične situacije u kojima je bio apelant, iako su s apelantom sve vrijeme bili u jedinici. Istaknuto je da svjedoci pod datim okolnostima logično pamte izgled izvršioca, a da u konkretnom slučaju, u tom dijelu, svjedoci nisu imali nikakvu dilemu, a da u svemu drugom može doći do izvjesnih odstupanja. Dalje je navedeno da je ukazivanje na apelanta u sudnici bilo od presudnog značaja za presuđenje u ovom predmetu, budući da je prepoznavanje apelanta bilo vrlo uvjerljivo bez ikakve dileme, tako da sud nije imao nikakvih razloga da ne povjeruje iskazima svjedoka. Navedeno je da sud nije mogao prihvatiti navode apelantove odbrane da nije bio u Stupnom Dolu, kao i negiranje drugih radnji (Vareš, Grahovci, Kiseljak) koje su mu stavljene na teret, te je istakao da ovu odbranu nije mogao prihvatiti upravo na osnovu izvedene dokazne građe. Bitno je da se iskazi svjedoka podudaraju u najbitnijim dijelovima, te da potvrđuju apelantovu odgovornost odnosno utvrđenje da je apelant izvršilac svih radnji za koje je proglašen krivim, te je navedeno da se radi o specifičnom predmetu, kao i drugim predmetima ratnog zločina u kojim se odluka o nečijoj odgovornosti može zasnivati isključivo na bazi saslušanih svjedoka. Sud je, u daljem tekstu presude, naveo da je analizom cjelokupne dokazne građe, a na osnovu materijalnih i subjektivnih dokaza, utvrdio da je apelant kao pripadnik jedinice za posebne namjene zvane «Maturice», u sastavu brigade „Ban Jelačić“, koja je pripadala III. operativnoj zoni HVO Kiseljak, pod zapovjedništvom Ivice Rajića, kršio pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, te postupao suprotno članu 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica (u daljem tekstu: Ženevska konvencija), te čl. 48, 50. i 51. Dopunskog protokola 1 uz Ženevsku konvenciju na način naveden u izreci presude, te je navedeno da su u tim apelantovim radnjama sadržani svi elementi bića krivičnog djela iz člana 154. stav 1. KZ FBiH. Dalje je sud naveo da je prilikom donošenja odluke o kazni cijenio da je apelant proglašen krivim za veoma težak zločin (naročito u Stupnom Dolu i selu Grahovci) u kojem je ubijen i zapaljen veliki broj civila, te zapaljen veliki broj kuća i pomoćnih objekata. Stoga je sud, cijeneći težinu zločina, način izvršenja krivičnog djela kao i nastale posljedice, zaključio da će se izrečenom kaznom postići opća svrha kažnjavanja kao i specijalna prevencija.

19. Apelant i Tužilaštvo su podnijeli žalbe protiv presude Kantonalnog suda. Spis je dostavljen Vrhovnom sudu na odlučivanje o žalbama 27. jula 2007. godine.

20. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-07-000387 od 22. januara 2008. godine odbio kao neosnovanu žalbu Tužilaštva, a djelomično je uvažio apelantovu žalbu i to u odluci o kazni tako da je apelanta kaznio na zatvorsku kaznu u trajanju od 14 godina, a također je povodom žalbi po službenoj dužnosti prvostepena presuda izmijenjena i u pravnoj ocjeni djela, tako što su radnje optuženog, iz izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude, pravno kvalificirane kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SRFJ («Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90, u daljnjem tekstu: KZ SFRJ).

21. Apelantove žalbene navode da je presudu prvostepenog suda donijelo sudsko vijeće u nepropisnom sastavu jer je prilikom vijećanja i glasanja sudio sudija porotnik, koji je do zaključenja glavnog pretresa bio rezervni sudija porotnik, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navodeći da je iz zapisnika s glavnog pretresa 10. maja 2007. godine kao i svih prethodnih raspravnih zapisnika vidljivo da je Seada Jabandžić sve vrijeme glavnog pretresa bila prisutna kao rezervna sutkinja porotnica u smislu člana 278. ZKP FBiH, te da je sudjelovala prilikom vijećanja i glasanja. Navedeno je da je, imajući u vidu stalno prisustvo ove sutkinje porotnice na svim ročištima glavnog pretresa koji je trajao u kontinuitetu, te posebno činjenicu da stranke nisu imale primjedbi na obavijest predsjednika sudskog vijeća da će imenovana sutkinja učestvovati u postupku vijećanja i glasanja umjesto sudije porotnika Fikreta Mujkića, čije je odsustvo predsjednik sudskog vijeća opravdao, Vrhovni sud zaključio da sastav sudskog vijeća nije bio protivan zakonu.

22. Sud je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, ocijenio da su izreka i obrazloženje prvostepene presude, u svojim bitnim elementima, jasni i da ne sadrže nejasnoće i kontradiktornosti zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati. Navedeno je da u pogledu odlučnih činjenica nema bitnih proturječnosti između onog što se nalazi u presudi i navoda u zapisnicima, te je sud ocijenio kao neosnovane žalbene navode o bitnoj povredi postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. ZKP.

23. U vezi s apelantovim žalbenim navodima o povredi prava na odbranu i prava na pravično suđenje, Vrhovni sud je naveo da je apelant, u prvostepenom postupku, imao pravo na iznošenje odbrane tokom cijelog glavnog pretresa, te da mu to pravo ničim nije ograničavano. Činjenica da prvostepeni sud nije prihvatio više apelantovih dokaznih prijedloga, pri čemu je za takvo postupanje dao obrazloženje, po ocjeni Vrhovnog suda sama po sebi ne predstavlja povredu apelantovog prava na odbranu ni prava na pravično suđenje. Naime, iz cjelokupnog sudskog postupka je evidentno da je apelant ponudio brojne druge dokaze koje je prvostepeni sud prihvatio i cijenio, kao što je prilikom donošenja odluke cijenio i apelantovu odbranu.

24. Dalje, Vrhovni sud je naveo i da je cijenio apelantove žalbene navode o nepotrebnom preslušavanju devet kaseta na zadnjem glavnom pretresu, iako su one prethodno bile izdvojene iz spisa kao nezakonit dokaz, kao i apelantove prigovore na postupanje predsjednika raspravnog vijeća, koji je pri izradi prvostepene presude unio i one tačke optužbe od kojih je Tužilaštvo odustalo. Žalbeni sud je ovakve postupke prvostepenog suda ocijenio kao suvišne i nepotrebne, ali je ocijenio da oni nisu takve prirode da bi doveli u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude.

25. U vezi s apelantovim žalbenim navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju (u smislu pogrešne interpretacije provedenih dokaza te pogrešno izvedenih zaključaka o apelantovoj krivici), navedeno je da je apelant u žalbi, između ostalog, dao detaljnu analizu provedenih dokaza, osobito iskaza svjedoka ukazujući na njihovu nevjerodostojnost i neobjektivnost, te da je apelant posebno potencirao da se na iskazima svjedoka, kao oštećenih, ne može zasnovati odluka o njegovoj krivici, budući da su oni zainteresirani za ishod postupka. Međutim Vrhovni sud je, cijeneći ove apelantove žalbene prigovore, obrazložio da se odluka o apelantovoj krivici, u vezi sa zločinom počinjenim u Stupnom Dolu, zasniva prije svega na iskazima svjedoka očevidaca kao i sadržaja niza materijalnih dokaza u spisu. Stoga je i Vrhovni sud, pozivajući se na dokaze provedene pred prvostepenim sudom, ocijenio da je neosnovana apelantova odbrana da nije bio u Stupnom Dolu u vrijeme počinjenja zločina, kao i apelantove tvrdnje da su iskazi svjedoka neistiniti. Navedeno je da drugačija interpretacija apelantove odbrane iskaza saslušanih svjedoka u bitnom nije osporila tvrdnje iz iskaza da su svi navedeni svjedoci vidjeli apelanta predmetnog dana u Stupnom Dolu. Vrhovni sud je naveo da osnovanost optužnih navoda u vezi sa zločinom u Stupnom Dolu, u kojem je stradalo 38 civila, proizlazi i iz sporazuma o priznanju krivice kojeg je optuženi Ivica Rajić, kao zapovjednik HVO-a, zaključio s tužiteljem Međunarodnog suda, kao i iz presude o kazni Ivici Rajiću, a prema kojima je on priznao zločin u Stupnom Dolu, iako se iz tih dokaza ne može neposredno zaključiti da je apelant učestvovao u tom zločinu. Dalje je navedeno da iz drugih dokaza, koje je sud naveo, nesporno proizlazi i apelantova krivica za ostala djela opisana u osuđujućem dijelu izreke prvostepene presude (tačka 1. do 4), te je istaknuto da je Vrhovni sud osobito cijenio iskaze svjedoka odbrane, a budući da ni sama odbrana ne osporava da je počinjen zločin u Stupnom Dolu opisan u činjeničnom dijelu presude. Sud je prihvatio i obrazloženje prvostepenog suda u pogledu radnji navedenog krivičnog djela budući da je prvostepeni sud jasno obrazložio koje radnje je apelant poduzeo kao direktni izvršilac a u kojim je učestvovao na drugi način. Navedeno je da je Vrhovni sud posebno cijenio sadržaj materijalnih dokaza u spisu koji potvrđuju brojne optužne navode, te da je zaključio da nije potrebno provoditi nove dokaze u dopunu dokaznog postupka budući da je sud iz provedenih dokaza imao dovoljno relevantnih činjenica za donošenje konačne odluke.

26. Konačno, sud je zaključio da na osnovu svih provedenih dokaza zaključuje da su potvrđeni optužni navodi iz osuđujućeg dijela prvostepene presude, te da se u apelantovim radnjama stiču sva obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, koje je Vrhovni sud pravno kvalificirao kao krivično djelo ratnog zločina iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ jer je taj zakon važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a novi zakoni nisu blaži za apelanta. Budući da u toku postupka, a ni prema navodima žalbe, apelantova uračunljivost u vrijeme počinjenja krivičnog djela nije bila sporna kao ni oblik krivice, Vrhovni sud je i u ovom dijelu prihvatio utvrđenje prvostepenog suda.

27. Vrhovni sud je, međutim, djelimično uvažio apelantovu žalbu te preinačio odluku o kazni, tako da mu je izrekao blažu kaznu zatvora zbog toga što je krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalificirao kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, za koje je tim zakonom propisana blaža kazna nego po KZ FBiH po kojem je prvostepeni sud izvršio kvalifikaciju krivičnog djela.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant je naveo da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz detaljno elaborirane apelacije može se izvesti suština apelantovih navoda o povredi njegovog prava na pravično suđenje, koja se odnosi, kao prvo, na određene procesne propuste (sastav suda, onemogućavanje apelantu da iznese sve činjenice i dokaze) u prvostepenom postupku koji predstavljaju apsolutno bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Nadalje, apelant je naveo da je povrijeđeno i njegovo pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom da je postupak protiv njega vođen sedam godina, a da apelant svojim radnjama nije ni na koji način utjecao na dužinu postupka nego je, naprotiv, prisustvovao svim pretresima. Apelant je naveo da je povrijeđeno i njegovo pravo na ravnopravnost, odnosno jednakost strana u postupku, jer je odbijen niz njegovih zahtjeva za provođenje dokaza, tako da su od ukupno 99 pretresa na njih 88 izvođeni dokazi optužbe, a na 11 pretresa dokazi odbrane. Obrazloženje prvostepenog suda, kojim su odbijeni zahtjevi odbrane za provođenje određenih dokaza je, po apelantovom mišljenju, proizvoljno, što je on i iznio u svojoj žalbi, ali drugostepeni sud nije dao svoje obrazloženje na te navode. Apelant je, dalje, naveo da je u krivičnom postupku protiv njega povrijeđen i princip in dubio pro reo, zbog načina na koji su sudovi cijenili dokaze u korist optužbe. Apelant je ukazao i na navodnu subjektivnu pristrasnost vijeća prvostepenog suda kojemu je dva puta u toku postupka prikazivan određeni dokazni video materijal koji je morao biti izdvojen iz sudskog spisa, jer na njemu nije mogla biti zasnovana sudska odluka, što je kasnije i učinjeno. Na taj način, po apelantovom mišljenju, vijeće je moglo steći određeno ubjeđenje o njegovoj krivici. Apelant je ukazao i na nedovoljnost obrazloženja drugostepenog suda o njegovim navodima u kojima je ukazao na sve nezakonitosti prvostepenog postupka. Na kraju, apelant je naveo da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu istinito i potpuno utvrdili činjenice važne za donošenje zakonite odluke, niti su sa jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali činjenice koje apelanta terete i koje idu u njegovu korist, odnosno postupak su vodili na nepravičan način.

b) Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je istakao da su apelantovi navodi o nepropisnom sastavu prvostepenog suda (da je u izricanju presude sudjelovao sudija porotnik koji nije bio prisutan na glavnom pretresu) kao i ostali navodi u vezi s povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) bili predmet ocjene u žalbenom postupku, te da su u presudi tog suda (strana 4) dati razlozi zbog kojih su apelantovi navodi ocijenjeni kao neosnovani. Dalje se ističe, u vezi s apelantovim navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku da je, po ocjeni tog suda, s obzirom na složenost predmeta žalbeni postupak okončan u razumnom roku, budući da je spis dostavljen tom sudu 27. jula 2007. godine a da je osporena presuda donesena 22. januara 2008. godine. U pogledu navoda apelacije o povredi prava na odbranu zbog neusvajanja svih dokaznih prijedloga navedeno je da su u presudi (strana 5) ti navodi detaljno razmatrani, kao i da su razmatrani i navodi u vezi s preslušavanjem kaseta s iskazima svjedoka Ermina Čurtića, te da je taj sud ocijenio kao neosnovane apelantove navode da mu je onemogućeno da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, odnosno navode da sudovi nisu s jednakom pažnjom ispitivali i utvrđivali činjenice koje ga terete i činjenice koje mu idu u korist. Dalje je istaknuto da su neosnovani apelantovi navodi u vezi s ocjenom dokaza i povredom prava in dubio pro reo, te je navedeno da su sudovi za svoje zaključke dali potpune i određene razloge. Iz navedenih razloga Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. Kantonalni sud je naveo da u postupku donošenja presude tog suda nije povrijeđeno ni jedno apelantovo pravo.

31. Tužilaštvo je istaklo da je redovan krivični postupak protiv apelanta vođen po odredbama tzv. «starog» ZKP-a gdje je uloga sudskog vijeća bila radikalno drugačija u odnosu na novi ZKP jer je središnje mjesto u izvođenju dokaza, ispitivanje okrivljenog i saslušanje svjedoka, zauzimao predsjednik sudskog vijeća koji je u apelantovom slučaju odobrio izvođenje svih dokaza za koje se pretpostavljalo da će doprinijeti svestranijem rasvjetljavanju predmetne stvari nezavisno od činjenice da li ih je predložilo Tužilaštvo ili odbrana. Dalje je navedeno da su objektivne okolnosti (reforma pravosuđa i smrt jednog od članova sudskog vijeća u završnoj fazi) neminovno uticale na tok postupka, te da su stoga neosnovani navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku. Tužilaštvo je navelo da je, suprotno apelacionim navodima o ocjeni dokaza, prvostepeni sud za svakog svjedoka odbrane ponaosob dao valjana i detaljna obrazloženja zašto njegov iskaz nije prihvatio. Konačno je navedeno da su redovni sudovi razmotrili navode apelacije koji se odnose na navodne povrede pravila krivičnog postupka.

V. Relevantni propisi

32. Krivični zakon SFRJ («Službeni list SFRJ» br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperiment, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

33. Zakon o krivičnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 43/98 i 23/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

(1) Sud, nadležni tužitelj i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u tijeku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniteljima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist.

Član 14.

Pravo suda, nadležnog tužitelja i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

VI. Dopustivost

34. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Kž-07-000387 od 22. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. februara 2008. godine a apelacija je podnesena 11. aprila 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobre pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

39. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, te je dakle član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima u apelantovom slučaju bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

40. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da apelant ukazuje na propuste prvostepenog suda koji se ogledaju u sastavu sudskog vijeća prilikom donošenja prvostepene presude jer smatra da je prvostepenu odluku donijelo nepropisno sastavljeno vijeće. U vezi s ovim apelacionim navodom Ustavni sud zapaža da je ove apelantove navode razmotrio Vrhovni sud, te obrazložio da je sutkinja porotnica Seada Jabandžić sve vrijeme glavnog pretresa bila prisutna kao rezervna sutkinja porotnica u smislu člana 278. ZKP-a, te da je stoga imenovana mogla sudjelovati prilikom vijećanja i glasanja. U ovakvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost budući da je odredbom člana 278. ZKP propisano ako je u izgledu da će glavni pretres duže trajati, predsjednik vijeća može zatražiti od predsjednika suda da odredi jednog ili dvojicu sudija, odnosno sudija porotnika da prisustvuju glavnom pretresu, kako bi zamijenili članove vijeća u slučaju njihove spriječenosti.

41. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i tvrdnje o povredi prava na ravnopravnost odnosno jednakost strana u postupku u smislu odbijanja niza njegovih dokaznih prijedloga, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje optuženi žele da se pozovu (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uvjetima» i uz «jednakost oružja». Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34).

42. Dovodeći prethodne stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret i da je krivično odgovoran za njegovo izvršenje. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem je saslušan veliki broj svjedoka koje su predložili i Tužilaštvo i odbrana. Osim toga, analiziran je i ocijenjen veliki broj materijalnih dokaza. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegove dokazne prijedloge, niti da u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga Ustavni sud primjećuje da je, suprotno apelantovim navodima, prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljno obrazloženje, pri čemu je dao detaljne razloge zašto nije prihvatio određene apelantove dokazne prijedloge i zašto oni nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Iz obrazloženja presude nesporno proizlazi da ovi dokazi odbrane nisu mogli bitno utjecati na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključak do kojih je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju ocjenu je dao u obrazloženju svoje odluke. Time je, dakle, Kantonalni sud ispoštovao svoju obavezu garantiranu članom 6. stav 3.d. Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.

43. Prvostepeni sud je, dakle, zaključak o postojanju krivične odgovornosti i krivičnog djela zasnovao na cjelokupnom dokaznom postupku, kako iskazima svjedoka tako i čitavom nizu materijalnih dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da je u predmetnom krivičnom postupku data razumna mogućnost i Tužilaštvu i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao branioca advokata, koristio se mogućnošću da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i da osporava navode i dokaze Tužilaštva, što je i činio. U kontekstu navedenog, budući da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu.

44. Dalje, Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, s tim što je smanjio kaznu zatvora s 15 na 14 godina zatvora. Također je iz presude Vrhovnog suda evidentno da je taj sud razmotrio sve žalbene navode koje apelant ponavlja u apelaciji (sastav vijeća, odbijanje pojedinih dokaznih prijedloga, ocjenu dokaza, obrazloženje presude, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje), te dao iscrpno obrazloženje zašto ih je ocijenio kao neosnovane i zašto nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda konkretnog postupka. Naime, žalbeni sud je zaključio da iz činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostepenim sudom kao nesporno proizlazi da je apelant počinio krivično-pravne radnje koje su mu stavljene na teret, te je jasno obrazloženo koje od ovih radnji je apelant počinio kao direktni izvršilac a u kojim je učestvovao na drugi način.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo, s tim da je Vrhovni sud apelantove radnje iz izreke osuđujućeg dijela prvostepene presude pravno kvalificirao kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, obrazlažući da je taj zakon važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela a da novi zakoni nisu blaži za apelanta.

46. Apelant je također ukazao i na navodnu subjektivnu pristrasnost vijeća prvostepenog suda. Ova pristrasnost se po apelantu ogleda u činjenici da je prvostepeni sud dva puta u toku postupka pregledao videokasete o saslušanju Ermina Čurtića pred haškim istražiteljima čime je, po apelantu, prvostepeno vijeće moglo steći određeno ubjeđenje o apelantovoj krivici.

47. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ističe da nepristrasnost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija, ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristrasan mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristrasnosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Da je neki sudija pristrasan zbog opterećenosti predrasudama moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa, mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. Ovo podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30).

48. U vezi s navedenim Ustavni sud naglašava da je apelant svoje tvrdnje o subjektivnoj pristrasnosti prvostepenog sudskog vijeća morao potkrijepiti konkretnim argumentima koji ukazuju na nepravičnost suđenja (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Budući da je u prethodnim tačkama ove odluke, razmatrajući apelacione navode vezane za povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud već utvrdio da su apelantovi navodi neosnovani te da su osporene odluke utemeljene na iskazima čitavog niza svjedoka očevidaca kao i sadržaju niza materijalnih dokaza, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio nikakve dokaze niti bilo kakve argumente koji bi govorili u prilog njegovoj tvrdnji da je prvostepeno sudsko vijeće prilikom provođenja postupka i donošenja osporene presude imalo predrasude. Prema tome, činjenica da je prvostepeni sud u dva navrata pregledao videokasete o saslušanju Ermina Ćurtića, što je prvostepeni sud obrazložio činjenicom da je zbog procesnih situacija postupak morao iznova početi, te u konačnici iz spisa izdvojio ove dokaze, sama po sebi ne ukazuje na subjektivnu pristrasnost prvostepenog sudskog vijeća. S obzirom da apelant nije dostavio druge dokaze u vezi s navodnom pristrasnošću suda, a pristrasnost nije očigledna, Ustavni sud apelantove navode smatra paušalnim i nedokazanim (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 23/06 od 15. februara 2007. godine, tačka 30).

49. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant navodi da je postupak protiv njega vođen sedam godina, te smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je krivični postupak protiv apelanta, u smislu Evropske konvencije, započeo određivanjem pritvora 28. augusta 2000. godine a da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000387 od 22. januara 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak protiv apelanta je trajao sedam godina četiri mjeseca i 25 dana.

50. Ustavni sud, prije svega, ističe da prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju podnositelja zahtjeva i mjerodavnih vlasti kao i o važnosti onoga što se za podnositelja zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud, Camasso protiv Hrvatske, aplikacija broj 15733/02, presuda od 13. januara 2005. godine, stav 32).

51. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, dakle krivičnog djela koje spada u skupinu najtežih krivičnih djela. Stoga Ustavni sud smatra da taj postupak, imajući u vidu činjenice konkretnog slučaja (počinjenje zločina na više lokacija, saslušanje većeg broja svjedoka (preko 50), okolnost da je u zločinima ubijen veći broj civila) te pravna pitanja koja pokreće, spada u kategoriju izuzetno složenih predmeta.

52. U vezi s apelantovim ponašanjem Ustavni sud zapaža da se apelant sve vrijeme branio šutnjom (svoju odbranu iznio je tek u januaru 2007. godine) što je, naravno, njegovo pravo i to mu se ne može staviti na teret. Međutim, Ustavni sud smatra da je takvo apelantovo ponašanje za posljedicu imalo dodatno opterećenje za sud u smislu utvrđivanja relevantnih činjenica bitnih za presuđenje, budući da je sud te činjenice morao dokazivati drugim dokazima, što po mišljenju Ustavnog suda u ovako složenim predmetima ipak objektivno doprinosi trajanju postupka. S druge strane, posmatrajući ponašanje redovnih sudova, proizlazi da je prvostepeni sud kontinuirano poduzimao procesne radnje iz svoje nadležnosti te da je prije donošenja osporene Presude K-26/01 od 11. maja 2007. godine održao više desetina glavnih pretresa (kako sam apelant navodi 99 glavnih pretresa), te da je nastavke glavnog pretresa zakazivao odnosno održavao u vrlo kratkom roku. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud saslušao veliki broj svjedoka, da je vršio radnje suočenja, da je preduzeo niz radnji i obavio više komunikacija s Međunarodnim sudom u vezi sa stvaranjem pretpostavki za saslušanje Ivice Rajića, te da je izveo izuzetno veliki broj materijalnih dokaza. Također proizlazi da su dužini postupka doprinijele i određene objektivne okolnosti odnosno procesne situacije zbog kojih je postupak protiv apelanta u nekoliko navrata vođen iznova (smrt jednog od članova sudskog vijeća u završnoj fazi postupka, stupanje na snagu novog zakona o krivičnom postupku). S obzirom na navedeno, odnosno imajući u vidu postupak u cjelini te svu njegovu složenost kao i objektivne okolnosti koje su doprinijele njegovoj dužini, Ustavni sud zaključuje da donošenjem meritorne odluke u roku od sedam godina i četiri mjeseca nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Apelant se žali da mu je povrijeđeno i pravo na presumpciju nevinosti odnosno principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud uočava da apelant nije posebno obrazložio ove navode, a imajući u vidu prethodne zaključke da u obrazloženju redovnih sudova, prvenstveno u obrazloženju u pogledu ocjene dokaza na kojim su zasnovali svoju odluku, nema elemenata proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da nije potrebno daljnje razmatranje ovih apelantovih navoda jer su neosnovani.

54. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d. Evropske konvencije, jer nije utvrdio osnovanost apelacionih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali na to da je postupak u ovom predmetu bio nepravičan. Naime, redovni sudovi su osporene odluke donijeli u roku koji se, imajući u vidu ispitane kriterije, ne može smatrati nerazumnim. Dalje, Ustavni sud ne smatra da su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da su redovni sudovi očigledno proizvoljno cijenili dokaze, odnosno nije našao elemente koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Osim toga, ne postoji kršenje prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju tog načela.

56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1109/08 (D. I.) | Sudska praksa | Aktio