Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-728/08 (DERBY-GAMES d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-728/08

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 728/08, rješavajući apelaciju DERBY-GAMES d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija DERBY-GAMES d.o.o. Mostar.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2103/02 od 15. novembra 2007. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija DERBY-GAMES d.o.o.

Mostar, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2103/02 od 15. novembra 2007. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. DERBY-GAMES d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Almin Dautbegović i Ragib Hadžić, advokati iz Zenice, podnio je 4. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2103/02 od 15. novembra 2007. godine i Rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) broj 05-15-3805/02 od 13. septembra 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva finansija kao učesnika u postupku zatraženo je 12. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. marta 2008. godine, a Ministarstvo finansija 4. aprila 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Ministarstva finansija dostavljeni su apelantu 11. aprila 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Ministarstvo finansija je, rješavajući apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za priređivanje igara na sreću - klađenja, Rješenjem broj 05-15-3805/02 od 13. septembra 2002. godine odobrilo apelantu da može priređivati igre na sreću i klađenje na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje na 12 uplatnih mjesta koja su navedena u dispozitivu rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu, u smislu odredaba Zakona o upravnom postupku, omogućeno da radi zaštite svojih prava i interesa učestvuje u postupku te da je apelant imao primjedbu, istakavši da je upravni postupak trebalo voditi u smislu produženja odobrenja djelatnosti a ne izdavanja novog rješenja, što je imalo za posljedicu novu uplatu za još deset uplatnih mjesta. U obrazloženju je dalje navedeno da ovi apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačiju odluku, budući da je stupanjem na snagu Zakona o igrama na sreću prestala primjena zakona i drugih propisa o igrama na sreću koji su se primjenjivali na teritoriji FBiH. To konkretno znači, kako je dalje navedeno, da su privredna društva koja su do tada priređivala igre na sreću u smislu ranijih zakona - Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i igrama na sreću i Zakona o oporezivanju igara na sreću i zabavnih igara, trebala uskladiti svoja poslovanja sa Zakonom o igrama na sreću koji je stupio na pravnu snagu 16. januara 2002. godine. Odredbom člana 81. Zakona o igrama na sreću, propisano je da priređivač igre klađenja mora imati najmanje dva uplatna mjesta, a u odredbi člana 86. stav 3. tačka 1. alineja 3. je propisano da se za otvaranje svake nove lokacije plaća naknada od 10.000,00 KM.

7. Protiv rješenja Ministarstva finansija od 13. septembra 2002. godine apelant je pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom. U tužbi je naveo da je pobijano rješenje nezakonito zbog pogrešne primjene materijalnog prava, jer se njegov zahtjev odnosio na produženje ranije datog odobrenja za obavljanje predmetne djelatnosti a ne na pribavljanje novog odobrenja. U vezi s tim istakao je da je nepravilno određena visina naknade u iznosu od po 10.000,00 KM za svako uplatno mjesto, na koji način je pogrešno primijenjen Zakon o igrama na sreću (u daljnjem tekstu: ZIS).

8. Vrhovni sud je na nejavnoj sjednici, održanoj 25. novembra 2007. godine, donio Presudu broj U-2103/02, kojom je apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja utvrđeno da je apelantu ranijim Rješenjem Ministarstva finansija broj 01-15-2969/00 od 25. jula 2000. godine odobreno priređivanje igara na sreću - jednokratna klađenja na sportskim takmičenjima, u skladu s odredbama čl. 15. i 21. ranije važećeg Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i igrama na sreću („Službeni list RBiH“ broj 2/96). Obrazlažući dalje, Vrhovni sud je naveo da je Ministarstvo finansija, postupajući po apelantovom zahtjevu za produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću, apelantu odobrilo priređivanje igara na sreću-klađenje na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje u skladu s uvjetima koji su propisani odredbama novog ZIS-a. To konkretno znači, kako je istakao Vrhovni sud, da se prema ocjeni Ministarstva finansija nije moglo raditi o produženju ranije izdatog odobrenja, jer je prema odredbi člana 93. ZIS-a prestala primjena zakona i drugih propisa o igrama na sreću koji su primjenjivani na teritoriji FBiH do dana stupanja na snagu novog zakona, pa je apelant bio u obavezi da novopribavljenim odobrenjem uskladi svoje poslovanje s odredbama novog zakona. Naime, odredbama čl. 7. i 80. ZIS-a izričito je propisano da posebne igre na sreću iz člana 3. tog zakona (u koje spada i odobreno priređivanje klađenja) mogu priređivati samo privredna društva koja su registrovana isključivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom. Vrhovni sud je naglasio da je ranijim rješenjem apelantu bilo odobreno jednokratno klađenje na konjskim trkama i sportskim takmičenjima propisano članom 14. tačka 2. ranije važećeg zakona u za to posebno uređenim prostorijama i uplatnim mjestima, te da ono nije uopće predviđeno novim zakonom kao posebna igra na sreću. Dalje je Vrhovni sud istakao da ranijim zakonom nisu bili propisani posebni uvjeti za priređivanje jednokratnih klađenja, pa tako ni posebni uvjeti precizirani odredbama čl. 81. do 85. novog ZIS-a. Prema tome, suprotno apelantovim tvrdnjama da se radi o starim uplatnim mjestima, Vrhovni sud je zaključio da se ranije dato odobrenje nije moglo odnositi (produžiti) na odobrenje za priređivanje klađenja kao stalne djelatnosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je Ministarstvo finansija pravilno ocijenilo apelantov zahtjev kao zahtjev za odobrenje otvaranja novih lokacija – uplatnih mjesta za priređivanje klađenja za koje se moralo, u skladu s uvjetima propisanim navedenim zakonom, pribaviti novo odobrenje. Također je Vrhovni sud istakao da je u konkretnom slučaju apelant bio dužan ispuniti uvjete koji se odnose na uplatna mjesta za koja je tražio izdavanje odobrenja za klađenje, propisane čl. 81. do 83. ZIS-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant je naveo da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

10. Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže time što je sud, po njegovom mišljenju, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je sud zanemario činjenicu da je on od ranije imao uplatna mjesta i da nije otvarao nova. Osim toga, prema apelantovom mišljenju, on je trebao da, prema članu 86. Zakona o igrama na sreću, plati samo po 1.000 KM po uplatnom mjestu a ne po 10.000 KM kako je to nezakonito utvrđeno prvo u rješenju Ministarstva finansija, a potom i u presudi Vrhovnog suda. Dalje, apelant smatra da Vrhovni sud nije dao valjane razloge i cjelovito obrazloženje u pogledu bitne povrede upravnog postupka pred Ministarstvom finansija. Apelant je istakao i povredu prava pristupa sudu jer nije bio pozvan na sjednicu vijeća Vrhovnog suda na kojoj se odlučivalo u ovom upravnom sporu. Osim toga, apelant se žali da je Vrhovni sud donio odluku nakon pet godina, jedan mjesec i sedam dana od dana pokretanja upravnog spora i da je time izašao iz okvira kriterija razumnog roka definiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije, čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

11. Dalje, apelant navodi da je osporenim rješenjem i presudom Vrhovnog suda nedopušteno zahvaćeno u njegovu imovinu jer je „on samo produžavao odobrenje za obavljanje djelatnosti koja je ranije već odobrena“. Osim toga, apelant smatra da je „koristio nedjelotvorno pravno sredstvo, prijedlog za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, u kojoj je sumirano naveo sve ranije istaknute prigovore“.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga iz svoje presude. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelant nije pozivan na raspravu jer u podnesenoj tužbi protiv osporenog akta nije isticao da mu nije data mogućnost da sudjeluje u upravnom postupku, niti je predložio održavanje usmene rasprave pred tim sudom, a taj sud ima nadležnost da osporeni akt ispituje samo u granicama zahtjeva iz tužbe. U pogledu navoda koji se tiču dužine trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo da se zbog velikog broja zaprimljenih predmeta oni uzimaju u rad po datumu prijema tužbe i da je jedini način da se predmet uzme u rad mimo uspostavljenih kriterija opravdana urgencija stranke kod predsjednika suda. U konkretnom slučaju takve urgencije nije bilo, zbog čega je predmet riješen hronološkim redom. Vrhovni sud cijeni da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na imovinu jer za sve vrijeme trajanja postupka nije prestajao sa obavljanjem djelatnosti priređivanja igara na sreću.

13. Ministarstvo finansija je u svom odgovoru istaklo da je 16. januara 2002. godine stupio na snagu novi ZIS, u kojem je članom 91. reguliran rad zatečenih privrednih društava koja se bave igrama na sreću. Smisao nove zakonske regulative je bio i utvrđivanje roka od tri mjeseca, od objavljivanja zakona, u kojem su priređivači igara na sreću bili dužni da usklade svoj rad s odredbama novog zakona. Slijedom navedenog, Ministarstvo finansija je istaklo da se, u skladu s novim zakonskim odredbama, apelantu nije moglo izdati rješenje kojim bi se ranije odobrenje produžilo već odobrenje za priređivanje igara na sreću u skladu s odredbama novog ZIS-a.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o igrama na sreću („Službene novine Federacije BiH“ broj 1/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Posebne igre na sreću mogu priređivati:

[...]

- privredna društva koja su registrovana isključivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom na osnovi odobrenja.

Član 80.

Raznovrsna klađenja može priređivati Lutrija BiH i privredna društva sa sjedištem u Federaciji registrovana isključivo za ovu vrstu igre na sreću. Privredna društva mogu priređivati raznovrsna klađenja u za to posebno uređenim prostorijama i na osnovu odobrenja Ministarstva.

Član 86.

Za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća se naknada.

Naknade iz stava 1. ovog člana su prihod Federacije.

Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se za:

1. Odobrenje za priređivanje igre:

[...]

c) u kladionicama

- za izdavanje odobrenja ……………………. 50.000,00 KM

- za odobrenje pravila igre ………………….. 1.000,00 KM

- za otvaranje svake nove lokacije …………. 10.000,00 KM

- za produženje odobrenja ………………….. 10.000,00 KM [...] Bez dokaza o plaćenoj naknadi iz stava 2. ovog člana ne može se izdati odobrenje i otpočeti s radom.

[...] Član 91.

[...] Privredno društvo kojem odobrenje za priređivanje igara na sreću u kasinu i automat klubovima važi do kraja godine mogu nastaviti s radom pod uvjetom da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona usklade svoj rad, akte i poslovanje s odredbama ovog zakona. Svi postupci započeti radi davanja odobrenja za priređivanje posebnih igara u kasinu i automat klubovima u kojima nije donijeto konačno rješenje dovršit će se po odredbama ovog zakona.

15. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljnjem tekstu: rasprava).

Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.

Član 35.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

[…] Član 36.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Ako sud utvrdi (ocijeni) da je osporeni upravni akt ništavan poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.

Član 60.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

16. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

Član 75.

Postupak po tužbama pred Vrhovnim sudom Federacije podnesenim do 31.12.2003.

godine, koji nije završen do stupanja na snagu ovog zakona, nastaviće se pred tim sudom po odredbama ranije važećeg zakona.

17. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U- 2103/02 od 15. novembra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. januara 2008. godine a apelacija je podnesena 4. marta 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek.

23. Ustavni sud napominje da je isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u svojoj Odluci broj AP 873/08 od 21. jula 2010. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, do objavljivanja u službenom glasniku dostupna na web stranici www.ustavnisud.ba). U toj odluci koja se odnosi na istog apelanta i učesnike postupka, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se ukupno trajanje postupka povodom apelantove tužbe u upravnom sporu u periodu dužem od pet godina može u potpunosti staviti na teret Vrhovnom sudu. Ustavni sud je, dalje, zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo koje se odnosi na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer nema ništa što bi ukazivalo da je sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, a navodi o kršenju prava na pristup sudu odnose se isključivo na apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom i neprisustvovanje nejavnoj sjednici vijeća. Također, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje niti s pravom na imovinu, s obzirom da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku i sporu za koje se nikako ne može smatrati da su neefiktivni.

24. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 873/08 od 21. jula 2010. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, imajući u vidu da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud se u pogledu apelantovih žalbenih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci, te u konkretnom slučaju neće davati posebno obrazloženje. Jedino što Ustavni sud u konkretnom slučaju dodatno obrazlaže jeste apelantova tvrdnja da je posebnim podneskom od 19. aprila 2006. godine tražio od suda da pristupi sjednici Vijeća Vrhovnog suda, pozivajući se na član 6. stav 1. Evropske konvencije, čime je tražio mogućnost efektivnog i djelotvornog pristupa nezavisnom i nepristrasnom sudu, a s druge strane, odgovor Vrhovnog suda da apelant u podnesenoj tužbi protiv osporenog akta nije isticao da mu nije data mogućnost da sudjeluje u upravnom postupku, niti je predložio održavanje usmene rasprave pred tim sudom, a taj sud ima nadležnost da osporeni akt ispituje samo u granicama zahtjeva iz tužbe. Naime, uvidom u dokumentaciju koju je apelant dostavio, Ustavni sud je utvrdio da apelant u samoj tužbi zaista nije iskoristio mogućnost iz stava 3. člana 30. tada važećeg ZIS-a i predložio da se održi rasprava, niti u spisu postoji poseban podnesak za koji apelant tvrdi da je podnesen 19. aprila 2006. godine, tj. oko tri godine nakon podnošenja tužbe, kojim je navodno tražio da prisustvuje sjednici Vrhovnog suda.

VIII. Zaključak

25. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u periodu dužem od pet godina može u potpunosti staviti na teret Vrhovnom sudu a taj sud nije iznio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

26. Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da nema ništa što bi ukazivalo da je sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada se navodi o kršenju prava na pristup sudu odnose isključivo na apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom i neprisustvovanje nejavnoj sjednici vijeća, što u konkretnom slučaju nije ni zatražio. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje niti s pravom na imovinu, s obzirom da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku i upravnom sporu za koje se nikako ne može smatrati da su neefiktivni.

27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-728/08 (DERBY-GAMES d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio