Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1523/08 (Zeničko-dobojski kanton)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Izvršni postupak
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1523/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1523/08, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 415 od 10. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 26. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 415 od 10. aprila 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-I-

07-001 330 od 9. novembra 2007. godine usvojen je apelantov prigovor kao trećeg lica podnesen protiv Rješenja o izvršenju tog suda broj 041-0-I-07-001 330 od 12. septembra 2007. godine, slijedom čega je proglašeno kao nedopušteno izvršenje na računu broj 134 010 00000 17386 kod Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica, te je izvršenje u tom dijelu obustavljeno i provedene radnje su ukinute. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Općinski sud u Zenici donio Presudu broj 043-0-P-05-000 154 od 27. maja 2006. godine kojom su obavezani apelant i OŠ «Kulin ban» Visoko da tužiteljici Sabaheti Ganić na ime novčanih potraživanja iz radnog odnosa solidarno isplate ukupan iznos od 27.485,08 KM, uz naknadu troškova postupka. Općinski sud je dalje naveo da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, donio Presudu broj 004-0-

Gž-06-000 404 od 6. jula 2007. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta, dok je prvostepena presuda u preostalom dijelu ostala neizmijenjena. Općinski sud je naveo da je taj sud, postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja Sabahete Ganić (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), donio Rješenje o izvršenju broj 041-0-I-07-001 330 od 12. septembra 2007. godine kojim je odredio izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa apelantovog računa broj 134 010 00000 17386 kod Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica. S obzirom da je tražilac izvršenja predložio izvršenje na novčanim sredstvima koja se vode na apelantovom računu, iako apelant u izvršnoj ispravi nije označen kao izvršenik niti je preuzeo dug po predmetnoj izvršnoj ispravi, Općinski sud je naveo da je odlučio kao u dispozitivu rješenja shodno odredbama člana 52. u vezi sa članom 49. Zakona o izvršnom postupku.

3. Odlučujući o žalbi tražioca izvršenja protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 004-0-Gž-08-000 415 od 10. aprila 2008. godine kojim je žalba uvažena, prvostepeno rješenje je preinačeno tako što je apelantov prigovor odbijen kao neosnovan, te je navedeno da se nastavlja izvršenje koje je određeno pravosnažnim Rješenjem o izvršenju broj 041-0-

I-07-001 330 od 12. septembra 2007. godine. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 3. stav 1. Zakona o trezoru u F BiH («Službene novine F BiH» br. 19/03 i 79/07) propisano da će Federalno ministarstvo finansija, kantonalna ministarstva finansija, odnosno službe za finansije svako za sebe uspostaviti i rukovoditi trezorom. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odredbama član 8. st. 1. i 2. istog Zakona propisano da trezori vrše centralizovanu isplatu plata za budžetske korisnike, te da su budžetski korisnici dužni trezoru, u odgovarajućem platnom ciklusu, podnijeti dokaz o zasnivanju i prestanku radnog odnosa svih zaposlenih za koje plate osiguravaju u budžetu. S obzirom da je nesporno da je izvršenik OŠ «Kulin ban» Visoko budžetski korisnik, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da se predmetno izvršenje ne može provesti na novčanim sredstvima sa apelantovog računa. Naime, Kantonalni sud je istakao da je to jedini račun sa kojeg se vrše isplate budžetskim korisnicima. U prilog tome, Kantonalni sud se pozvao na Odluku o ukidanju transakcijskih računa i podračuna budžetskih korisnika («Službene novine Zeničko-dobojskog kantona» broj 13/03), koju je donijela Vlada Zeničko-dobojskog kantona, kojom su ukinuti transakcijski računi i podračuni budžetskih korisnika otvoreni kod poslovnih banaka. Imajući u vidu da je izvršenik budžetski korisnik, kojem je ukinut transakcijski račun i podračun, te da je račun koji je označen u rješenju o izvršenju jedinstveni račun trezora Zeničko-dobojskog kantona za sve budžetske korisnike, Kantonalni sud je zaključio da se izvršenje može provesti na način određen u predmetnom rješenju o izvršenju.

4. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u predmetnom izvršnom postupku dopušteno izvršenje na apelantovom računu, koji u izvršnoj ispravi nije označen kao izvršenik, niti je dokazano da je preuzeo dug po predmetnoj izvršnoj ispravi. Takođe, apelant navodi da sredstva na jedinstvenom računu trezora nisu zajednička sredstva kojima raspolažu zajedno svi budžetski korisnici. Naime, apelant navodi da se sredstva na jedinstvenom računu mogu «povlačiti» samo u zakonom propisanoj proceduri i od ovlaštenih lica, te da direktor kao zastupnik OŠ «Kulin ban» Visoko po zakonu nema ovlaštenje da izdaje naredbe za «povlačenje» sredstava sa navedenog računa, već da to ovlaštenje ima isključivo ministar finansija. Apelant smatra da tražilac izvršenja može tražiti svoja zakonska prava samo u okviru pravnog odnosa koji postoji između njega kao zaposlenika i navedene škole kao poslodavca.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje razmatrao u odluci broj AP 1472/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 22. oktobra 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 23/10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je odluka Vrhovnog suda da se izvršenje ne može provesti na računu Zeničko-dobojskog kantona u slučaju kada je u izvršnoj ispravi označena javna ustanova koja kao budžetski korisnik nema svoj transakcijski račun, već se njegova sredstva vode na računu kantona, proizvoljna i suprotna principu pravne sigurnosti i pravu na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud je istakao da «javna ustanova, kao pravno lice i poslodavac, uživa slobodu u pogledu svojih prava i obaveza, te da jedina može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima, ali da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i ustanove, ne može oglušiti o ishod spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u pravosnažnoj presudi». U suprotnom, izvršenje sudske odluke koje predstavlja integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije bilo bi učinjeno iluzornim. Ustavni sud smatra da nema razloga u konkretnom slučaju odustati od ovakvog stava i navedenih principa pa se, umjesto posebnog obrazloženja, mutatis mutandis poziva na obrazloženje navedene odluke. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1523/08 (Zeničko-dobojski kanton) | Sudska praksa | Aktio