Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-871/08 («Intersport» d.o.o Mostar)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Upravni spor
  • Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-871/08

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 871/08, rješavajući apelaciju «Intersport» d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija «Intersporta» d.o.o. Mostar.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2230/02 od 13. decembra 2007. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija «Intersporta» d.o.o.

Mostar, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2230/02 od 13. decembra 2007. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi s članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine«, »Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine«, »Službenom glasniku Republike Srpske« i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. «Intersport» d.o.o Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara kojeg zastupaju Ragib Hadžić i Almin Dautbegović, advokati iz Zenice, podnio je 20. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2230/02 od 13. decembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 15. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Federalnog ministarstva je 7. jula 2010. godine zatraženo da dostavi predmetni spis.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. aprila 2008. godine, a Federalno ministarstvo 28. aprila 2008. godine. Federalno ministarstvo nije dostavilo traženi predmetni spis.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Federalnog ministarstva dostavljeni su apelantu 8. maja 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Federalnog ministarstva broj 05-15-3961-1/02 od 1. oktobra 2002. godine apelantu je odobreno otvaranje nove 21 lokacije – uplatnih mjesta za priređivanje klađenja pobliže navedenih u dispozitivu rješenja, s tim da odobrenje važi do 20. septembra 2003. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu rješenjem ovog organa od 20. septembra 2002. godine, koje je doneseno na osnovu ranije važećeg Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i igrama na sreću («Službeni list RBiH» broj 2/96), odobreno priređivanje igara na sreću klađenjem za 17 uplatnih mjesta. Dalje je navedeno da je apelant dostavio dokaz o uplati naknade za otvaranje novih lokacija u iznosu od 210.000,00 KM, te da prema zapisniku Porezne uprave od 30. septembra 2002. godine apelant ispunjava sve zakonom propisane uvjete u pogledu opremljenosti i veličine uplatnih mjesta. Federalno ministarstvo je istaklo da je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, apelantu odobreno otvaranje novih uplatnih mjesta za priređivanje igara na sreću klađenjem na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje prema odredbama novog Zakonu o igrama na sreću (u daljnjem tekstu: ZIS «Službene novine Federacije BiH» broj 1/02).

7. Apelant je tužbom od 15. oktobra 2002. godine pred Vrhovnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja Rješenja Federalnog ministarstva broj 05-15-3961-1/02 od 1. oktobra 2002. godine.

8. Vrhovni sud je donio Presudu broj U-2230/02 od 13. decembra 2007. godine kojom je odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude je navedeno da prvostepeni upravni organ, suprotno navodima iz tužbe, nije povrijedio zakon na apelantovu štetu. Naime, Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelantu, Rješenjem Federalnog ministarstva broj 01-15-2386/00 od 13. jula 2000. godine, bilo odobreno priređivanje igara na sreću – jednokratno organiziranje klađenja na sportskim takmičenjima. Apelantu je navedenim rješenjem data i saglasnost na pravila te igre u skladu s odredbama čl. 15. i 21. ranije važećeg Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i igrama na sreću («Službeni list RBiH» broj 2/96), iako su prema odredbi navedenog člana 15. stav 3. tog zakona igre na sreću, klađenje na konjskim utrkama i sportskim takmičenjima iz člana 14. tačka 2, mogla priređivati isključivo pravna lica registrirana za konjički sport i sportske organizacije registrirane isključivo za ovu vrstu igre na sreću.

9. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je Federalno ministarstvo, postupajući po apelantovom zahtjevu za produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću-jednokratna klađenja na sportske rezultate i druge neizvjesne događaje prema odredbama novog ZIS-a koji je stupio na snagu 16. januara 2002. godine (čime su prestali da važe dotadašnji zakoni i drugi propisi o igrama na sreću), odobrilo otvaranje novih uplatnih mjesta za priređivanje klađenja. Vrhovni sud je naveo da je odredbama čl. 7. i 80. ZIS-a izričito propisano da posebne igre na sreću iz člana 3. tog zakona (u koje spada i odobreno priređivanje klađenja) mogu priređivati samo privredna društva koja su registrirana isključivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom, u za to posebno uređenim prostorijama i uplatnim mjestima. Vrhovni sud je naglasio da je ranije apelantu bilo odobreno jednokratno klađenje na konjskim trkama i sportskim takmičenjima propisano članom 14. tačka 2. ranije važećeg zakona, te da takvo klađenje više nije uopće predviđeno novim zakonom kao posebna igra na sreću. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da ranijim zakonom nisu bili propisani posebni uvjeti za priređivanje jednokratnih klađenja, pa tako ni posebni uvjeti precizirani čl. 81. do 85. novog zakona. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, u konkretnom slučaju radi o otvaranju novih uplatnih mjesta, te da se ranije dato odobrenje nije moglo produžiti niti odnositi na odobrenje za priređivanje klađenja kao stalne djelatnosti.

10. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je Federalno ministarstvo pravilno ocijenilo apelantov zahtjev kao zahtjev za otvaranje novih lokacija–uplatnih mjesta za priređivanje klađenja za koje se moralo, u skladu s uvjetima propisanim navedenim zakonom, pribaviti novo odobrenje. Također, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju apelant bio dužan ispuniti uvjete koji se odnose na uplatna mjesta za koja je tražio izdavanje odobrenja za klađenje, propisane čl. 81. do 85. ZIS-a, odnosno da je bio dužan izvršiti uplatu pologa/rezerve za svako pojedinačno uplatno mjesto.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u neopravdano dugom trajanju postupka, te da s tim u vezi nije imao ni adekvatno pravo na djelotvoran pravni lijek.

12. Apelant također smatra da su sud i upravni organ pogrešno primijenili materijalno pravo budući da se, prema apelantovom mišljenju, u njegovom slučaju nije radilo o zahtjevu za otvaranje novih uplatnih mjesta već o produženju odobrenja za rad već postojećim uplatnim mjestima. S tim u vezi apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer je umjesto da uplati po 1.000 KM za produženje rada uplatnih mjesta morao platiti po 10.000 KM za otvaranje novih.

13. Osim toga, apelant smatra da nije imao odgovarajući pristup sudu budući da ga Vrhovni sud, i pored njegovog izričitog traženja, nije pozvao da prisustvuje sjednici Vijeća koje je odlučivalo o njegovoj tužbi.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. U odgovoru na apelaciju Federalno ministarstvo je citiralo relevantnu odredbu ZIS-a o igrama koji je stupio na snagu 15. januara 2002. godine, te navelo da se u konkretnom slučaju nije moglo izdati nikakvo produženje odobrenja nego samo odobrenje za priređivanje igara na sreću. Smatra da je ispravno postupljeno i da nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

17. U Zakonu o igrama na sreću („Službene novine Federacije BiH“ broj 1/02) relevantne odredbe glase Član 7.

Posebne igre na sreću mogu priređivati:

[...]

- privredna društva koja su registrovana isključivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom na osnovi odobrenja.

Član 80.

Raznovrsna klađenja može priređivati Lutrija BiH i privredna društva sa sjedištem u Federaciji registrovana isključivo za ovu vrstu igre na sreću. Privredna društva mogu priređivati raznovrsna klađenja u za to posebno uređenim prostorijama i na osnovu odobrenja Ministarstva.

Član 86.

Za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća se naknada.

Naknade iz stava 1. ovog člana su prihod Federacije.

Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se za:

1. Odobrenje za priređivanje igre:

[...]

c) u kladionicama

- za izdavanje odobrenja ……………………. 50.000,00 KM

- za odobrenje pravila igre ………………….. 1.000,00 KM

- za otvaranje svake nove lokacije …………. 10.000,00 KM

- za produženje odobrenja ………………….. 10.000,00 KM [...] Bez dokaza o plaćenoj naknadi iz stava 2. ovog člana ne može se izdati odobrenje i otpočeti s radom.

[...] Član 91.

[...] Privredno društvo kojem odobrenje za priređivanje igara na sreću u kasinu i automat klubovima važi do kraja godine mogu nastaviti s radom pod uvjetom da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona usklade svoj rad, akte i poslovanje s odredbama ovog zakona. Svi postupci započeti radi davanja odobrenja za priređivanje posebnih igara u kasinu i automat klubovima u kojima nije donijeto konačno rješenje dovršit će se po odredbama ovog zakona.

18. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase:

Član 30.

O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljnjem tekstu: rasprava).

Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.

Član 35.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

[…] Član 36.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Ako sud utvrdi (ocijeni) da je osporeni upravni akt ništav poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt. Član 60.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

19. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

Član 75.

Postupak po tužbama pred Vrhovnim sudom Federacije podnesenim do 31.12.2003.

godine, koji nije završen do stupanja na snagu ovog zakona, nastaviće se pred tim sudom po odredbama ranije važećeg zakona.

VI. Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U 2230/02 od 13. decembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

I. Pravo na pravično suđenje - donošenje odluke u razumnom roku

a) Relevantni principi

27. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

28. U konkretnom slučaju apelant smatra da je postupak u njegovom predmetu pred Vrhovnim sudom trajao nerazumno dugo jer je Vrhovnom sudu tužbu podnio 15. oktobra 2002. godine, a presuda je donesena 13.decembra 2007. godine. Dakle, relevantan period koji će u konkretnom slučaju Ustavni sud uzeti u obzir je period od pet godina jedan mjesec i dvadeset osam dana.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

29. U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješenja Federalnog ministarstva u vezi s odobravanjem apelantu obavljanja djelatnosti priređivanja igara na sreću. Imajući u vidu da se upravni spor, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.

30. Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu trebalo pet godina, jedan mjesec i dvadeset osam dana da odluči o tužbi protiv rješenja drugostepenog organa. Dalje, nesporno je da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, ali je, s obzirom na dosljednu primjenu Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovoj tužbi trebao donijeti bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Stoga, Ustavni sud zaključuje da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori nerazumna i mogla bi se opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi takve izuzetne okolnosti niti ih je Vrhovni sud predočio, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi bar pokušao opravdati svoje nepostupanje u ovom sporu. Vođenje postupka u okviru razumnog vremena je za cjelokupan pravni sistem od fundamentalne važnosti, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran

pravni lijek

32. U vezi s apelantovim navodima o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci AP 873/08 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 873/08 od 21. jula 2008. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da nema ništa što bi ukazivalo da je sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada se navodi o kršenju prava na pristup sudu odnose isključivo na apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom i neprisustvovanje nejavnoj sjednici vijeća. Također, Ustavni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje niti s pravom na imovinu, s obzirom da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku i upravnom sporu za koje se nikako ne može smatrati da su neefiktivni.

33. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na isto pravno pitanje, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, jer se oni odnose i na ovu odluku. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u periodu od pet godina i jedan mjesec i dvadeset osam dana može u potpunosti staviti na teret Vrhovnom sudu, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo da su relevantni propisi primijenjeni proizvoljno i na apelantovu štetu i kada se navodi o povredi prava na pristup sudu odnose isključivo na apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom i njegovo neprisustvovanje nejavnoj sjednici vijeća nadležnog suda. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku i upravnom sporu za koje se nikako ne može smatrati da su neefiktivni.

36. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-871/08 («Intersport» d.o.o Mostar) | Sudska praksa | Aktio