Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1271/08 (A. Z.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1271/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1271/08, rješavajući apelaciju Abazia Ziljbearia, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abazia Ziljbearia podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U: 2216/05 od 26. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Abazi Ziljbeari (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 28. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U: 2216/05 od 26. marta 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog urbanističko – građevinskog inspektora Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: građevinski inspektor) broj 19-23-3986/04 od 18. augusta 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/II-230-580-VLJ/04 od 16. augusta 2005. godine, naređeno je apelantu kao investitoru da u roku od sedam dana od prijema rješenja ukloni dupli kiosk tipa Imgrad-Ljutomer crvene boje i teren vrati u prvobitno stanje u Sarajevu, u ulici Zaima Šarca b.b, a ukoliko apelant u ostavljenom roku ne postupi po navedenom isto će se izvršiti prinudnim putem, putem određene službe.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 17. augusta 2004. godine, građevinski inspektor utvrdio da je apelant postavio dupli kiosk tipa Imgrad-Ljtomer crvene boje, za koje ne posjeduje odobrenje za građenje, te je na osnovu člana 94. tačka 1. alineja 3. i člana 98. Zakona o prostornom uređenju («Službene novine Kantona Sarajevo», br. 10/04 i 7/05) donio rješenje kao u dispozitivu.

4. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja istaklo da je čl. 153. i 154. st. 1. i 2. Zakona o prostornom uređenju, urbanističko – građevinski inspektor ovlašten da vrši nadzor i kontorlu nad radom učesnika u građenju, a posebno kontrolu bespravne izgradnje na području općine, uključujući i izvođenje drugih zahvata u prostoru, kao i poduzimanje mjera iz člana 155. stav 1. alineja 3. i člana 58. stav 1. tačka 1. ovog Zakona. Obzirom da je u prvostpenom postupku utvrđeno da je apelant bez građevinske dozvole izveo radove, to je drugostepeni organ zaključio da je apelant izvršio povredu odredbe člana 117. stav 2. odnosno člana 147. stav 1. Zakona o prostornom uređenju.

5. Kantonalni sud je presudom broj U: 2216/05 od 26. marta 2008. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanta, izjavljenu protiv navednog rješenja Ministarstva. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud je citirao odredbu člana 117. stav 2. Zakona o prostornom uređenju kojom je propisano da se građenje građevina i građevinskih dijelova vrši nakon što rješenje o odobrenju za građenje postane pravosnažno, kao i odredbu člana 147. stav 1. istog Zakona kojom je određeno da građenje građevina bez pravosnažnog odobrenja za građenje nije dozvoljeno. Imajući u vidu navedene propise, kao i neospornu činjenicu da je apelant izvršio radove pobliže opisane u izreci prvostepenog rješenja bez odobrenja za građenje, sud je zaključio da su upravni organi pravilno odlučili kada su apelantu naredili uklanjanje navedenog kioska, s tim što apelant može u smislu člana 147. stav 2. Zakona o prostornom uređenju u naknadnom postupku zatražiti urbanističku saglasnost, odnosno odobrenje za građenje ako ispuni zakonske uslove za dobijanje istih.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama organa uprave i redovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na rad. Najzad, apelant smatra da je diskriminisan po osnovu nacionalnog porijekla, u odnosu na «[...] ostala lica koja posjeduju kioske tik do njegovog i nemaju nikakvih problema u radu». Suština povrede prava na imovinu odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelant također navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na rad zagarantovano članom 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da se suština navoda svodi na utvrđene činjenice i primjenu materijalnih i procesnih propisa, pa obzirom da je ove navode u okviru navoda o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju već razmotrio, Ustavni sud neće posebno razmatrati ove navode apelacije.

11. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko apelant nije žrtva kršenja Ustavom zagarantiranih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1271/08 (A. Z.) | Sudska praksa | Aktio