Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1302/08 (H. Đ.)

Odluka donesena 10. 11. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1302/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1302/08, rješavajući apelacije Hamzalije Đonlagića i Esme Jahić-Đonlagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hamzalije Đonlagića i Esme Jahić- Đonlagić podnesene protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 087 od 20. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-V-06-000-153 od 9.

oktobra 2007. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamzalija Đonlagić iz Jelaha (u daljenjem tekstu: prvoapelant) i Esma Jahić- Đonlagić iz Gradačca (u daljenjem tekstu drugoapelant), podnijeli su, 5. maja 2008. godine i 2. juna 2008. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 087 od 20. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 039-0-V-06-000-153 od 9. oktobra 2007. godine,

2. Budući da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP-1302/08 i AP-1595/08 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1302/08.

3. Općinski sud je Rješenjem broj 039-0-V-06-000-153 od 9. oktobra 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 087 od 20. marta 2008. godine, izvršio razvrgnuće zajednice nekretnina pobliže označenih izrekom presude, odnosno imovine upisane u ZK uložak broj 1596 K.O. Tešanj, i to parcele broj 5410 zv. Kuća i dvorište-ambulanta površine 40 m2, broj 5409-dvorište uz kuću površine 2540 m2, broj 6019/2 zv. Mlinište površine 300 m2, broj 5404 zv. Lipa-njiva površine 69620 m2, broj 5440/1 zv. Potkućnica-njiva površine 12060 m2, broj 5440/2-kuća sa kućištem površine 40 m2, broj 6004/1-Jošik-šuma površine 10775 m2, broj 5950/2 zv. Mešićka-njiva površine 11890 m2, broj 6004/29-Jošik-šuma površine 24000 m2, na način da su prvoapelantu na ime pripadajućih 6/24 dijela označenih nekretnina dodijeljene parcele pobliže označene izrekom presude i drugoapelantu na ime pripadajućih 6/24 dijela označenih nekretnina dodijeljene su parcele takođe pobliže označene izrekom presude.

4. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je predlagač Almir Đonlagić (u daljnjem tekstu: predlagač) pokrenuo je vanparnični postupak protiv apelanata radi diobe nekretnina, sa prijedlogom da sud izvrši razvrgnuće zajednice nekretnina pobliže označenih izrekom presude a koje su u suvlasništvu vanparničnih stranaka. Općinski sud je tokom postupka proveo dokaze uvidom u: nalaz vještaka građevinske, geodetske i poljoprivredne struke, u posjedovni list broj 269. k.o. Jelah, u rješenja o nasljeđivanju O. 51/03 od 4. aprila 1963. godine, O.477/94 od 23. novembra 1998. godine, O.16/92 od 9. marta 1992. godine, O.421/05 od 29. maja 2006. godine i O.153/54 od decembra 1954 godine, pa je nakon ocjene svih provedenih dokaza postupajući u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, („Službene novene FBiH“, broj 53/03, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u dispozitivu rješenja. U postupku donošenja odluke, sud je, posebno cijeneći nalaze vještaka, vodio računa da svako od suvlasnika dobije približno isti kvalitet zemljišta.

5. Kantonalni sud u obrazloženju navodi da je pobijano prvostepeno rješenje ispitao na osnovu člana 221. ZPP u dijelu u kojem se pobija žalbom apelanata pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka, pa je zaključio da žalbe apelanata nisu osnovane. Kantonalni sud je ukazao da je članom 166. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 39/04) propisano da ako lica iz člana 165. ovog zakona ne postignu poravnanje o uslovima i načinu diobe, sud će ih saslušati, provesti potrebne dokaze, a kada je to nužno i vještačenje, pa će na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa odgovarajućim propisima materijalnog prava donijeti rješenje o diobi stvari ili nekretnina u suvlasništvu, vodeći računa da zadovolji opravdane zahtjeve i interese suvlasnika i lica koje po predmetu diobe imaju neko stvarno pravo, dok je stavom 2. istog člana propisano da pri odlučivanju kome treba da pripadne određena stvar sud će naročito imati u vidu posebne potrebe pojedinih suvlasnika zbog kojih ta stvar treba da pripadne tom suvlasniku. Kantonalni sud smatra da prvostepeni sud nije pogriješio kada je prihvatio prijedlog načina diobe nekretnina koje su u suvlasništvu stranaka u skladu sa nalazima i mišljenjima vještaka za koje smatra da su sačinjeni u skladu sa odredbom člana 154. stav 2. ZPP, i što činjenično stanje spisa ukazuje da učesnici u toku trajanja prvostepenog postupka nisu stavljali primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odluku utemeljio na nalazima vještaka, jer je vodi računa o cijeni površina, obliku, kulturi, povezanosti parcela sa komunikacijama, infrastrukturi i slično, da je u postupku parcelizacije zemljišta vodio računa o pripadajućim idealnim dijelovima svakog od učesnika, i o činjenici da se parcela na kojoj se nalazi kuća i pomoćni objekat površinski umanji za procjenjenu vrijednost objekta. Prema tome, ovaj sud je primjenom člana 235. tačka 2. i člana 236. ZPP u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku, odbio žalbe apelanata kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje.

6. Prvoapelant i drugoapelant navode da im je pobijanim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da su osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je kako navode izvršena nepravedna raspodjela zamljišta u pogledu površina dodjeljenih pojedinim suvlasnicima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju vanpranični postupak se vodio radi „razvrgnuća zajednice nekretnina“, u vezi čega Ustavni sud smatra da se, u pogledu pitanja primjenivosti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, može mutatis mutandis primjeniti njegova ranija praksa koja u relevantnom dijelu glasi: „...u vanparničnom postupku pojavio se «spor» koji se tiče načina podjele imovine, a odnosi se na pitanje da li je moguća fizička dioba ili je jedina opcija prodaja nekretnine. Ustavni sud smatra da odluka o ovom «sporu» može imati odlučujući utjecaj na neka druga građanska prava apelanta (npr. pravo na dom), te da je stoga član 6. stav 1. Evropske konevncije primjenljiv (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-264/07 od 3. jula 2009. godine, stav 31. objavljeno na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba)...“. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

10. Ustavni sud, konstatuje da prvoapelant i drugoapelant prigovaraju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, jer smatraju da sudovi nisu izvršili pravično razvrgnuće zajednice nekretnina u pogledu površina dodijeljenih pojedinim suvlasnicima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud ispitivao navode prvoapelanta i drugoapelanta u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene odredaba Zakona o vanparničnom postupku nakon čega je zaključio da su neosnovani, jer smatra da je prvostepeni sud pravilno izvršio ocjenu činjeničnog stanje u skladu sa nalazima vještaka za koje smatra da su objektivni i sačinjenim u skladu sa pravilima struke. Vezano za navode apelanata o proizvoljnoj primjeni odredaba Zakona o vanparničnom postupku, Ustavni sud nalazi da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i primjenu odredbi navedenog zakona, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da prvoapelant i drugoapelant u apelaciji ne nude bilo kakve argumente kojim bi opravdali svoju tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima prvoapelanta i drugoapelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacije odbaciti kao nedopuštene ukoliko su očigledno (prima facie) neosnovane, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1302/08 (H. Đ.) | Sudska praksa | Aktio