Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1953/08 (Z. Ć.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1953/08

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1953/08, rješavajući apelaciju Zerina Ćišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zerina Ćišića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Rev-11/08 od 18. juna 2008. godine, Gž-52/06 od 4. aprila 2008. godine i P-05/05 od 17.

maja 2006. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zerin Ćišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Semir Guzin, advokat iz Mostara, podnio je 27. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Rev-11/08 od 18. juna 2008. godine, Gž-52/06 od 4. aprila 2008. godine i P-05/05 od 17. maja 2006. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Uprave za indirektno oporezivanje Banja Luka, koju zastupa Pravobranilaštvo BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 17. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 29. jula 2008. godine, a tuženi 9. septembra 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 11. novembra 2008. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Prvostepenog parničnog vijeća Suda BiH broj P-05/05 od 17. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Drugostepenog građanskog vijeća Suda BiH broj Gž-52/06 od 4. aprila 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje Rješenja o prestanku radnog odnosa (koji je donijela Carinska uprava kao pravni prednik tuženog) broj D:3429/99 od 30. aprila 1999. godine, kao i da se naloži tuženom da plati naknadu u visini izgubljene plaće od 6. maja 1999. godine pa do stupanja na rad, zatim da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i da nadoknadi troškove parničnog postupka. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.778,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. Sud BiH je u toku dokaznog postupka izvršio uvid u rješenje o prestanku radnog odnosa, pojedinačne i opće akte tuženog, saslušao apelanta kao parničnu stranku, te proveo dokaz saslušanjem predloženih svjedoka. Nakon ocjene provedenih dokaza, Sud BiH je odlučio kao u dispozitivu presude. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među strankama nesporno da je apelant bio raspoređen na poslove zamjenika upravnika Carinarnice Mostar i da mu je rješenjem direktora Carinske uprave od 30. aprila 1999. godine prestao radni odnos 6. maja 1999. godine jer je utvrđeno da su njegovi poslovi inkompatibilni sa poslovima njegove supruge, direktorice i vlasnice firme «Mošped» Export Import Mostar, koja se bavi poslovima međunarodne špedicije. Također je nesporno da je Rješenjem Carinske uprave Mostar broj D-4074/2 od 26. maja 1999. godine apelantov prigovor odbijen kao neosnovan.

8. Među strankama je sporna sama priroda posla koji je apelant obavljao kao zamjenik upravnika Carinarnice Mostar u odnosu na poslove njegove supruge, vlasnice i direktorice firme «Mošped» Export Import Mostar, odnosno da li ti poslovi predstavljaju sukob interesa a time i zapreku za apelantov daljnji rad na navedenim poslovima, u smislu člana 10. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima). Prvostepeno vijeće Suda BiH je citiralo član 10. Zakona o radnim odnosima, koji je bio osnov za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu, te član 19. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Carinske uprave FBiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojim je propisano: «Radom Carinarnice kao nadležnog organa uprave rukovodi upravitelj Carinarnice kao radnik sa posebnim ovlaštenjem i odgovornostima […]. Zamjenik upravitelja pomaže u radu upravitelja, obavlja poslove koje mu odredi upravitelj te zamjenjuje upravitelja u slučaju njegove odsutnosti ili spriječenosti».

9. Sud BiH je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o sukobu interesa i specifičnosti službe. Naime, radno mjesto zamjenika upravnika Carinarnice podrazumijeva vršenje poslova nadzora zakonitosti carinskih procedura, kontrolu roba i dokumentacije koja prati robu, carinjenje robe i naplatu carine. Poslovi nadzora zakonitosti procedura odnose se i na zakonitost postupanja carinskog obveznika i lica koje u njegovo ime i za njegov račun vrši procedure carinjenja (špediterska preduzeća). Navedeno je da nije utvrđivano da li je apelant iskoristio svoj položaj zamjenika upravnika Carinarnice i pogodovao špediterskoj kući svoje supruge. Sama činjenica da je apelantova supruga vlasnica i direktorica preduzeća «Mošped» Export Import, koje se bavi poslovima međunarodne špedicije, mogla je staviti u povoljniji položaj to preduzeće u odnosu na druge špediterske kuće, čime se krši princip ravnopravnosti. Uostalom, konstatirao je Sud BiH, sam zakonodavac je Zakonom o radnim odnosima odredio krug lica koja sama ili članovi njihovih porodica (roditelji, bračni drug ili djeca), a koja imaju obrt ili preduzeće, ne mogu obavljati poslove inspekcijskog nadzora ili nadzora nad zakonitošću rada u oblasti obrta, odnosno djelatnosti tog preduzeća.

10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Prvostepeno vijeće tog suda pravilnom ocjenom izvedenih dokaza pravilno utvrdilo da je apelantu prestao radni odnos 6. maja 1999. godine jer je utvrđeno da su njegovi poslovi inkompatibilni sa poslovima njegove supruge koja je direktorica firme koja se bavi poslovima međunarodne špedicije. Naime, apelantova supruga obavlja špeditersku djelatnost a špediter kod uvoza robe nastupa u ime i za račun uvoznika (nalogodavca), a postupak carinjenja uvezene robe vrše radnici carinske uprave, uglavnom carinici, ali i zamjenik upravnika carine po naređenju upravnika carine donosi rješenje u postupku carinjenja. Također je istaknuto da je Prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo i prirodu posla koji je apelant obavljao kao poslove inspekcijskog nadzora ili nadzora nad zakonitošću rada u oblasti djelatnosti preduzeća koje ima njegova supruga jer je opis apelantovih poslova i djelokruga rada utvrđen Pravilnikom koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa.

11. Drugostepeno vijeće je, dalje, navelo da je pravilno primijenjen materijalni propis, tj. član 10. st. 1. i 3. Zakona o radnim odnosima, te je pravilan zaključak da je apelant kao zamjenik upravnika Carinarnice radio u službi koja podrazumijeva poslove inspekcijskog nadzora, odnosno nadzora nad zakonitošću rada, i da radno mjesto ne dopušta koliziju, odnosno sukob interesa, te da Zakon o radnim odnosima navedeni sukob interesa izričito, jasno i precizno propisuje i zabranjuje, te predviđa izricanje sankcija, a kako je procijenio tuženi donošenjem rješenja o prestanku radnog odnosa. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na troškove postupka, Drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da je odluka o troškovima postupka pravilna jer je, s obzirom na ishod spora, pravilno primijenjena odredba člana 323. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Parnični troškovi se odnose na nagradu za sastav obrazloženih podnesaka od 15. oktobra 2004. godine i 29. marta 2006. godine, sastav odgovora na tužbu od 6. marta 2006. godine, sve po 540.00 KM, kao i na nagradu i troškove za pristup zakonskog zastupnika tuženog na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, sve po 579,00 KM, a navedeni troškovi su dosuđeni u skladu sa važećom Advokatskom tarifom u vrijeme preduzimanja pojedinih parničnih radnji.

12. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Revizijsko vijeće Suda BiH je Presudom broj Rev-11/08 od 18. juna 2008. godine reviziju odbilo. Trošak odgovora na reviziju tuženom nije dosuđen.

13. U obrazloženju presude Sud je istakao da apelant neosnovano ukazuje na to da je iskaz svjedoka S.Š. faktički bio ocijenjen kao iskaz vještaka s obzirom na to da su odlučne činjenice utvrđene ne samo iz iskaza navedenog svjedoka nego prvenstveno uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisima, te na osnovu propisa koje su oba nižestepena vijeća u svojim presudama navela citiranjem člana 10. Zakona o radnim odnosima i odredbi člana 19. Pravilnika. Dalje je navedeno da su nižestepena vijeća pravilno zaključila da su poslovi koje je apelant obavljao inkompatibilni sa poslovima preduzeća u vlasništvu njegove supruge pa je pravilan i zaključak da poslovi koje je apelant obavljao, između ostalih i poslovi inspekcijskog nadzora ili nadzora nad zakonitošću rada preduzeća čija je direktorica i vlasnica njegova supruga, zabranjuju apelantu da obavlja poslove zamjenika upravnika Carinarnice Mostar. Revizijsko vijeće je istaklo da su pravno relevantne i odredbe Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03), koji u članu 827. objašnjava pojam špedicije a u članu 835. obavezu špeditera da provede potrebne carinske radnje i isplati carinske dažbine na račun nalogodavca. Iz navedenih odredbi Revizijsko vijeće je zaključilo da je pravilan stav osporene presude prema kojem postoji nespojivost poslova koje je obavljao apelant sa poslovima preduzeća čija je vlasnica i direktorica njegova supruga. Na kraju je Revizijsko vijeće istaklo da se iz odredbi Pravilnika i Zakona o radnim odnosima, koje su navedene u nižestepenim presudama, vidi da se zapreka obavljanja poslova odnosi i na situaciju kada se za okolnosti iz stava 1. člana 10. Zakona o radnim odnosima steknu uvjeti navedeni u tom članu i u toku rada (stav 3. člana 10. navedenog zakona) pa je apelantov prigovor i u tom pogledu neosnovan. Također je Revizijsko vijeće smatralo neosnovanim apelantov prigovor koji se odnosi na troškove postupka s obzirom na to da obje nižestepene presude detaljno obrazlažu razloge za odluku o troškovima navodeći propise prema kojima je odlučeno o troškovima spora i visini troškova postupka za svaku pojedinu radnju. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Apelant smatra neprihvatljivim stav Suda da on kao zamjenik upravnika Carine ima obavezu vršiti kontrolu nad radom špediterske kuće koja je vlasništvo njegove supruge a taj stav je najvećim dijelom zasnovan na «mišljenju» svjedokinje S.Š. koja je zaposlenica tuženog. Apelant je, također, nezadovoljan ocjenom dokaza navodeći da je sud trebao ocijeniti iskaz svjedoka S.Š. u njegovoj cijelosti a ne da selektivno iz konteksta izvlači dijelove iskaza. Odluku o troškovima postupka apelant smatra nedovoljno obrazloženom jer nije izvršena specifikacija dosuđenih troškova, odnosno nije data visina naknade za pojedine preduzete radnje. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude.

b) Odgovor na apelaciju

15. U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava na koja se apelant u apelaciji poziva. Sud BiH je citirao odredbu člana 10. Zakona o radnim odnosima, te se pozvao na član 122. tačka 6. istog zakona, kojim je propisano da službeniku prestaje radni odnos po sili zakona u slučaju kada se steknu okolnosti koje predstavljaju zapreku iz člana 10. istog zakona. Sud BiH se pozvao na razloge iznesene u obrazloženjima presuda, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. U odgovoru na apelaciju tuženi je istakao da su presude koje apelant osporava donesene u skladu sa materijalnim propisima i polazeći od pravno relevantnih činjenica utvrđenih tokom prvostepenog postupka. Tuženi smatra da apelantu nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 13/98) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Ne može se primiti u radni odnos niti biti u radnom odnosu lice koje samo ili član njene uže porodice (roditelj, bračni drug ili djeca) u mjestu življenja tog lica obavljaju samostalno profesionalnu djelatnost, odnosno koje obavlja vlastiti obrt ili ima vlastito preduzeće, ako se prima na radno mjesto za obavljanje inspekcijskog nadzora ili nadzora nad zakonitošću rada u oblasti obrta, odnosno djelatnosti tog preduzeća. O okolnostima iz stava 1. ovog člana, lice koje se prima u radni odnos daje pismenu izjavu prilikom prijema u radni odnos.

Kad se okolnosti iz stava 1. ovog člana, steknu u toku službe, službenik je dužan u roku od 15 dana od dana nastanka tih okolnosti izjasniti se o tome hoće li otkloniti razloge zapreke ili napustiti inspekcijsku službu.

Član 46.

Poslove inspekcijskog nadzora i druge značajnije upravne i stručne poslove iz nadležnosti organa uprave i službe za upravu koji se odnose na neposredno izvršavanje i obezbjeđenje izvršavanja zakona i drugih propisa, vrše službenici s posebnim ovlaštenjima.

Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji organa uprave i službe za upravu određuju se radna mjesta službenika s posebnim ovlaštenjima i utvrđuju poslovi koje vrše ti službenici.

Član 47. st. 1. i 2.

Službenike s posebnim ovlaštenjima postavlja i smjenjuje rukovoditelj organa uprave odnosno službe za upravu, ako zakonom nije drukčije određeno.

Službenici s posebnim ovlaštenjima postavljaju se na vrijeme od četiri godine i mogu, po isteku vremena na koje su postavljeni, biti ponovo postavljeni na isto radno mjesto. Član 122.

Službeniku prestaje radni odnos po sili zakona […] 6. kada se steknu okolnosti koje predstavljaju zapreku za prijem u radni odnos iz člana 10. stava 1. ovog zakona - na dan isteka posljednjeg dana roka koji mu je ostao za izjašnjenje.

18. U Zakonu o carinskoj službi Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 2/95) relevantna odredba glasi:

Članak 5.

Djelokrug rada Carinske uprave Federacije i carinarnica obuhvaća carinski nadzor, carinjenje robe, kontrola robe čiji je uvoz ili izvoz posebno reguliran, devizno-valutna kontrola u međunarodnom putničkom i pograničnom prometu s inozemstvom, sprječavanje i otkrivanje carinskih prekršaja, kaznenih djela i privrednih prijestupa u carinskim stvarima, vođenje prvostepenog i drugostepenog upravnog postupka i prvostepenog prekršajnog postupka, sprječavanje i otkrivanje deviznih prekršaja u međunarodnom putničkom i pograničnom prometu s inozemstvom te prikupljanje, obrada i praćenje statističkih podataka o uvozu i izvozu.

19. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07) relevantne odredbe glase:

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 323.

(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-11/08 od 18. juna 2008. godine, kojom je okončan predmetni postupak, a protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 27. juna 2008. godine, tj. u roku od 60 dana od donošenja osporavane odluke, pa nije ni bitno kada ju je apelant primio da bi bio ispunjen uvjet od 60 dana od dana dostavljanja odluke koja je predmet osporavanja, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Osim toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza.

25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju odlučivalo o apelantovom zahtjevu za utvrđenje nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa, te obavezi tuženog da plati naknadu u visini izgubljene plaće od 6. maja 1999. godine do stupanja na rad i da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje. Dakle, proizlazi da se odlučivalo o predmetu građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.

26. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje se, u suštini, svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te pogrešnu ocjenu dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

27. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 13. ZPP). Pri tome, prema članu 90. ZPP, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

28. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio poništenje rješenja tuženog na osnovu kojeg mu je prestao radni odnos, neosnovan. Naime, redovni sud je odlučne činjenice utvrdio ne samo iz iskaza svjedoka S.Š. već provođenjem i drugih dokaza (uvid u dokumentaciju koja se nalazila u spisu, saslušanje apelanta kao parnične stranke), te ocjenom provedenih dokaza zaključio da su poslovi koje je apelant obavljao kao zamjenik upravnika Carinarnice inkompatibilni sa poslovima njegove supruge koja je direktorica firme koja se bavi poslovima međunarodne špedicije i da ti poslovi predstavljaju sukob interesa a time i zapreku za apelantov daljnji rad na navedenim poslovima, u smislu člana 10. Zakona o radnim odnosima i člana 19. Pravilnika.

29. Ustavni sud nalazi da su članom 10. Zakona o radnim odnosima propisana ograničenja u obavljanju poslova inspekcijskog nadzora. Dalje, članovima 46. i 47. spomenutog zakona jasno je propisano da poslove inspekcijskog nadzora vrše službenici s posebnim ovlaštenjima koje postavlja i smjenjuje rukovodilac organa uprave. Uzimajući u obzir navedene odredbe, Ustavni sud zapaža da je apelant prije prestanka radnog odnosa bio raspoređen na radno mjesto zamjenika upravnika Carinarnice Mostar, a koje, u smislu Zakona o carinskoj službi FBiH, podrazumijeva vršenje poslova nadzora zakonitosti carinskih procedura, kontrolu roba i dokumentacije, a poslovi nadzora zakonitosti procedura odnose se i na zakonitost postupanja carinskog obveznika i lica koje u njegovo ime i za njegov račun vrši proceduru carinjenja (špediterska preduzeća). Ustavni sud, također, zapaža da je članom 19. Pravilnika propisano: «Radom Carinarnice kao nadležnog organa uprave rukovodi upravitelj Carinarnice kao radnik sa posebnim ovlaštenjem i odgovornostima […]. Zamjenik upravitelja pomaže u radu upravitelja, obavlja poslove koje mu odredi upravitelj te zamjenjuje upravitelja u slučaju njegove odsutnosti ili spriječenosti». Na osnovu izloženog proizlazi da je apelant radnik sa posebnim ovlaštenjem i odgovornostima, te Ustavni sud smatra da Sud BiH nije proizvoljno primijenio odgovarajuće pozitivne zakonske propise (član 10. Zakona o radnim odnosima i član 19. Pravilnika) i da takva primjena prava ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, dovoljno jasno obrazložio svoje odluke u dijelu koji se odnosi na troškove postupka navodeći visinu troškova postupka za svaku pojedinu radnju i primjenjujući relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je redovni sud u obrazloženju osporenih presuda dao jasne i precizne razloge zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu kojim je tražio poništenje rješenja tuženog na osnovu kojeg mu je prestao radni odnos, te da navedena obrazloženja tog pitanja u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Uzimajući u obzir navedeno, kao i da apelant u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), niti je Ustavni sud našao da postoji nešto što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

31. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

32. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

33. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da je Sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu i kada obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud zaključuje da, zbog istih razloga, nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović