Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5652/10 (A. P.)

Odluka donesena 09. 02. 2011.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5652/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 5652/10, rješavajući apelaciju Amira Pilava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Pilava podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Gvlž-5/10 od 7. decembra 2010. godine i rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Gvl-

1/10 od 14. oktobra 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Pilav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 17. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gvlž-5/10 od 7. decembra 2010. godine i rješenja Suda BiH broj Gvl-1/10 od 14. oktobra 2010. godine.

2. Odlukom broj AP-3889/10 od 10. novembra 2010. godine, apelaciju apelanta kojom je pobijano rješenje Suda BiH broj Rev-37/10 od 27. augusta 2010. godine, rješenje Suda BiH broj Gž-

39/09 od 18. marta 2010. godine i rješenje Suda BiH broj P-569/07 od 19. februara 2009. godine, Ustavni sud je odbacio kao nedopuštenu zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

3. Sud BiH je rješenjem broj Gvl-1/10 od 14. oktobra 2010. godine odbio apelantov prijedlog za ponavljanje postupka „okončanog rješenjem Suda BiH broj P-569/07 od 19. februara 2009. godine, rješenjem Suda BiH broj Gž-39/09 od 18. marta 2010. godine i rješenjem Suda BiH broj Rev-37/10 od 27. augusta 2010. godine“.

4. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da prema članu 222. stav 1. tačka 6. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: Zakon), postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nade ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. Sud BiH je naglasio da iz sadržaja prvostepenog spisa proizlazi da svi dokazi koji su predloženi od strane apelanta na pripremnom ročištu su izvedeni na ročištu za glavnu raspravu, te da je prvostepeno vijeće pravilnom ocjenom istih donijelo presudu, koja je potvrđena odlukom drugostepenog vijeća. Za nove dokaze čije izvođenje predlaže u prijedlogu za ponavljanje postupka, apelant ne nudi dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao ranije iznijeti. Najzad Sud BiH je zaključio da apelant ne može tražiti ponavljanje postupka ni radi novih činjenica, niti radi izvođenja novih dokaza, budući da ničim nije dokazao da te okolnosti bez svoje krivice nije mogao ranije iznijeti.

5. Sud BiH je 7. decembra 2010. godine donio rješenje broj Gvlž-5/10 kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Suda BiH broj Gvl-1/10 od 14. oktobra 2010. godine.

6. Uobrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da apelaciono vijeće ovog suda smatra da je ožalbeno rješenje pravilno i zakonito, te da nisu ispunjeni uslovi za ponavljanje postupka iz člana 222. stav 1. tačka 6. Zakona. Takođe, u obrazloženju je navedeno da stupanje na snagu novih propisa nije osnov za ponavljanje postupka. Najzad, u obrazloženju rješenja je navedeno da član 232. stav 4. Zakona propisuje da u svim ostalim slučajevima u kojima stranka izjavi reviziju i istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje postupka, Sud će odlučiti koji će postupak nastaviti, a koji prekinuti, uzimajući u obzir sve okolnosti, a posebno razloge zbog kojih su oba pravna lijeka podnesena i dokaze koji su stranke predložile. Sud BiH je naglasio da navodi apelanta koji se odnose na propust Suda BiH da donese rješenje o prekidu postupka po izjavljenoj reviziji, u konkretnom slučaju ne predstavljaju osnov za ponavljanje postupka.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu, utvrđeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava rješenje koje je doneseno u postupku u kojem je Sud BiH odlučivao o njegovom prijedlogu za ponavljanje postupka „okončanog rješenjem Suda BiH broj P-569/07 od 19. februara 2009. godine, rješenjem Suda BiH broj Gž-39/09 od 18. marta 2010. godine i rješenjem Suda BiH broj Rev-37/10 od 27. augusta 2010. godine“. Ustavni sud smatra da je prvenstveno potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Europske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Europska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Europske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak «ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta», pa analogno tome ne određuje ni apelantova građanska prava i obaveze u smislu prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u postupku, koji je okončan osporenim rješenjima Suda BiH nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za ponavljanje postupka, pa slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodnu povredu prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

11. Također, u predmetnom postupku se nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa slijedi da je apelacija i u odnosu na navodne povrede ovoga prava ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović