Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2786/08 (N. R.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 4
- Zakon o radu · čl. 143
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 101
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2786/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 2786/08, rješavajući apelaciju Nike Raguža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nike Raguža podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000533 07 Rev od 27. maja 2008. godine u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje zakonitosti prestanka radnog odnosa i isplatu naknade plaće, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nike Raguža podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000533 07 Rev od 27. maja 2008. godine u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Niko Raguž (u daljnjem tekstu: apelant), iz Stoca, koga zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 15. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 000533 07 Rev od 27. maja 2008. godine.
2. Apelant je pred Općinskim sudom u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbom od 27. oktobra 2005. godine pokrenuo radni spor protiv „TGA“ d.d. Stolac (u daljnjem tekstu: tuženi) u kojoj je naveo da je od 21. avgusta 1980. godine bio uposlenik kod tuženog na radnom mjestu referenta nabave, da je posljednju plaću primio za oktobar 2002. godine u iznosu od 900,00 KM, da mu od tada tuženi nije isplatio niti jednu plaću, te da mu je 15. oktobra 2005. godine tuženi otkazao ugovor o radu. S tim u vezi, kako tuženi ne želi da mu dobrovoljno isplati plaće, apelant je podnio predmetnu tužbu kojom traži da mu tuženi isplati plaće od oktobra 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine u ukupnom iznosu od 32.850,00 KM, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Apelant je podneskom od 15. marta 2006. godine proširio prvobitni tužbeni zahtjev, tražeći isplatu plaća zaključno sa 23. martom 2006. godine i da se utvrdi da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelanta broj 13/X-05 od 15. oktobra 2005. godine nezakonita, te da se kao takva poništi i apelant vrati na posao. Također, apelant je tražio da mu tuženi izvrši uplatu doprinosa po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja za period od 1. januara 2002. godine do 23. marta 2006. godine.
3. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 000533 05 P od 21. juna 2006. godine tuženi je obavezan apelantu isplatiti ukupan iznos od 10.134,31 KM na ime naknade plaće za period od oktobra 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. oktobra 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe, do isplate. Pored toga, tuženi je obavezan da za apelanta, za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine, izvrši uplatu doprinosa na račun Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 4.421,00 KM. Preko dosuđenog iznosa, ova dva apelantova tužbena zahtjeva su odbijena kao neosnovana, kao i tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi nezakonitost otkaza ugovora o radu apelanta broj 13/X-05 od 15. oktobra 2005. godine, te naloži tuženom da apelanta vrati na posao na odgovarajuće radno mjesto prema njegovoj stručnoj spremi i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu. Tuženi je, također, obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 535,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. juna 2006. godine kao danom presuđenja do isplate.
4. Općinski sud je obrazloženju naveo da je nesporno među strankama da je apelant bio uposlenik kod tuženog od 21. avgusta 1980. godine do 15. oktobra 2005. godine, te da tuženi nije bio u funkciji proizvodnje u periodu od 25. decembra 2002. godine do 1. maja 2004. godine. Ono što je sporno među strankama se tiče zakonitosti otkaza ugovora o radu apelanta i visine naknade plaće koju apelant potražuje, odnosno da li mu pripada naknada plaće po članu 143. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) za vrijeme „čekanja posla“ apelanta ili po određenju poslodavca, odnosno po zadnjoj punoj isplaćenoj plaći. U tom smislu, Općinski sud je u toku dokaznog postupka izveo dokaze saslušanjem apelanta i tuženog u svojstvu parničnih stranaka, izvršio uvid u: Pravilnik o radu tuženog iz 2000. godine (koji je bio na snazi u sporno vrijeme); dvije apelantove opomene tuženom pred tužbu od 19. oktobra 2005. godine i 20. februara 2006. godine; otkaz ugovora o radu broj 13/X-05 od 15. oktobra 2005. godine; originale zapisnika sa I do IV sjednice Nadzornog odbora tuženog i protokol službenih akata tuženog za 2005. godinu; zapisnik Nadzornog odbora tuženog od 5. septembra 2005. godine; odjavu osiguranja kod nadležnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje; Pravilnik o sistematizaciji tuženog; popis uposlenika tuženog koji su učestvovali u izboru vijeća uposlenika; spisak članova vijeća uposlenika broj 193. od 27. septembra 2004. godine; Informaciju o višku uposlenika od 9. septembra 2004. godine; Informaciju o višku uposlenika od 9. septembra 2005. godine; mišljenje Vijeća uposlenika; Pravilnik o radu (koji je trenutno važeći); kartice isplata za 2002. godinu; evidenciju isplaćenih dohodaka i rekapitulaciju i posebne podatke o plaćama i broju uposlenih uz godišnji izvještaj; Odluku Vrhovnog suda broj Rev-
258/03 od 14. oktobra 2004. godine; tumačenje Federalnog ministarstva finansija broj 03-15-1447/00 od 11. aprila 2000. godine; presudu Općinskog suda broj P.2586/97 od 17. oktobra 2001. godine i presudu Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž.652/02 od 16. oktobra 2002. godine, te proveo finansijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vahidi Humo na okolnost utvrđenja visine iznosa naknade plaća i visine neuplaćenih doprinosa za sporna razdoblja.
5. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je pravni osnov apelantovog tužbenog zahtjeva razmatrao u okviru odredaba ZOR, a koje se odnose na naknadu plaće i prestanak ugovora o radu. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je neosnovana apelantova trvdnja da mu pripada naknada plaće za sporni period prema odredbama člana 143. ZOR i odluci Nadzornog odbora tuženog od 5. septembra 2005. godine iz razloga što je odredbom člana 143. ZOR sa 5. majom 2000. godine prestala pravna mogućnost primjene radno-pravnog statusa „upućivanje radnika na čekanje posla“, a da među strankama nije sporno da je apelant upućen na tzv. „čekanje posla“ tek 25. decembra 2002. godine. Dalje je navedeno da je odredbom člana 68. ZOR propisano da se plaće utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, te da u tom smislu poslodavac ne može uposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene navedenim aktima, dok je odredbom člana 72. stav 3. ZOR propisano da uposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje uposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i sl.) u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Općinski sud je naveo da iz naprijed navedenih zakonski odredbi, te činjenice da tuženi nije utvrdio plaće ugovorom o radu, pravilnikom o radu, pravilnikom o plaćama, te drugim aktima, bez ikakve sumnje proizlazi zaključak da uposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme dok ne radi. Kako u konkretnom slučaju krivicu za zastoj u proizvodnji ne snosi apelant, prvostepeni sud je ocijenio da apelantu pripada naknada plaće, utvrđena po vještaku finansijske struke, u iznosu minimalne plaće po članu 5. Općeg kolektivnog ugovora (55% prosječne isplaćene plaće na području Federacije Bosne i Hercegovine). Imajući u vidu naprijed navedeno u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća, Općinski sud je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos naveden u izreci presude. Kako među strankama nije sporno da tuženi nije uplatio apelantu za traženi period doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, Općinski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u pogledu visine utvrđenih doprinosa na način kao je to navedeno u izreci presude.
6. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi nezakonitost prestanka njegovog radnog odnosa, Općinski sud je naveo da odluka tuženog o otkazu ugovora o radu broj 13/X-05 od 15. oktobra 2005. godine nije nezakonita iz razloga što je tuženi istu donio u skladu sa odredbom člana 98. ZOR kojom je propisana obaveza konsultiranja poslodavca sa vijećem uposlenika, te članom 99. istog zakona koji propisuje da se ta obaveza poslodavca zasniva na aktu dostavljenom vijeću uposlenika u pismenoj formi, kao i koje podatke mora sadržavati taj akt (razlog za otkaz, broj i kategorija uposlenika, mjere koje poslodavac smatra da se pomoću njih može izbjeći otkaz, mjere pomoći uposleniku da nađe posao, prekvalifikacija). Na osnovu provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je zaključio da je tuženi zakonito proveo postupak i donio zakonitu odluku u skladu sa odredbama čl. 100., 101. i 102. Pravilnika o radu tuženog, kojima je propisan način otkazivanja ugovora o radu u slučajevima tehnološkog viška. U tom smislu, Općinski sud je zaključio da je neosnovan i apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće koju bi ostvario da je radio za period od izricanja otkaza do vraćanja apelanta na rad u smislu odredbe člana 96. ZOR. Također, u obrazloženju je navedeno da apelant nije dostavio sudu dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je bio diskriminisan od strane tuženog u postupku donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, te iz kojih bi se moglo zaključiti da je tuženi imao mogućnost apelanta zaposliti na drugim poslovima ili ga osposobiti za rad na drugim poslovima.
7. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-
000858 od 28. marta 2007. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda Općinskog suda od 21. juna 2006. godine preinačena u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje tako što se umjesto iznosa od 4.421,07 KM za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine dosuđuje iznos od 5.117,65 KM za period od 1. januara 2002. godine do 24. aprila 2006. godine; u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu broj 13/X-05 od 15. oktobra 2005. godine, tako da se utvrđuje da je isti nezakonit, pa se tuženi obavezuje da apelanta vrati na posao na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i isplati mu naknadu plaće za period od 16. oktobra 2005. godine do 24. aprila 2006. godine u iznosu od 2.020.59 KM, dok se preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan i u dijelu o troškovima postupka, tako da se umjesto iznosa od 920,20 KM tuženi obavezuje apelantu naknaditi iznos od 2.370,00 KM. Žalba apelanta u ostalom dijelu, a žalba tuženog u cjelosti, je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena. Također, drugostepenom presudom tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove sastavljanja žalbe u iznosu od 300,00 KM, dok je apelant odbijen sa zahtjevom da mu tuženi naknadi troškove sastava odgovora na žalbu u iznosu od 875,81 KM.
8. Obrazlažući drugostepenu presudu, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku proizlazi da je tuženi u spornom periodu imao prekid proizvodnje zbog ekonomskih teškoća u kojim se našao (nedostatak sirovina i sredstava za njihovu nabavku, proces privatizacije i dr.), uslijed čega nije bilo potrebe za radom apelanta i drugih uposlenika, koji su usmeno bez bilo kakvog rješenja upućeni na „čekanje“. Nakon ponovnog otpočinjanja rada tuženog, apelant je proglašen tehnološkim viškom i 15. oktobra 2005. godine mu je dat otkaz ugovora o radu uz otkazni rok od 14 dana, pa mu je radni odnos prestao 31. oktobra 2005. godine. Prema mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud je nepravilno zaključio da je apelantu na zakonit način otkazan ugovor o radu, pa je nepravilno odbio njegov tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje nezakonitosti istog. Naime, prema odredbama čl. 89. i 99. ZOR, kao i odredbama čl. 22. i
23. Zakona o vijeću uposlenika („Službene novine FBiH“ broj 38/04) propisana je obaveza poslodavca da se u ovakvim slučajevima otkazivanja ugovora o radu mora konsultirati sa vijećem uposlenika, s tim da ga mišljenje vijeća ne obavezuje. Međutim, ukoliko se poslodavac prije davanja otkaza ne konsultuje sa vijećem uposlenika, odluka o otkazu ugovora o radu je ništava (član 25. Zakona o vijeću uposlenika). Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da tuženi nije pružio dovoljno dokaza da je konsultacija sa vijećem uposlenika obavljena u skladu sa odredbama čl. 22. i 23. Zakona o vijeću uposlenika, zbog čega je utvrđeno da je predmetna odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita. U skladu sa naprijed navedenim, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu drugostepene presude u dijelu kojim se odlučivalo o zakonitosti prestanka apelantovog radnog odnosa. Imajući u vidu zaključak u pogledu zakonitosti prestanka apelantovog radnog odnosa, Kantonalni sud je istakao da apelantu po ovom osnovu pripada i naknada plaće za period od 16. okrobra 2005. godine do 24. aprila 2006. godine u iznosu navedenom u dispozitivu drugostepene presude.
9. U pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu plaće u periodu prekida proizvodnje kod tuženog do otkazivanja ugovora o radu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 72. stav 3. ZOR, kojom je propisano da uposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo uslijed okolnosti za koje uposlenik nije kriv, a u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Međutim, apelant se neosnovano poziva na odredbe čl. 77. i 78. Pravilnika o radu tuženog iz 2000. godine, kojim je predviđena isplata naknade plaće u visini osnovne plaće u određenim slučajevima, ali ne i za prekid rada u trajanju od dvije i pol godine, bez obzira što apelant nije kriv za taj prekid. Naime, u smislu odredbe člana 4. stav 1. ranijeg Općeg kolektivnog ugovora („Službene novine FBiH“ broj 19/00), odnosno člana 7. stav 1. važećeg Općeg kolektivnog ugovora, te člana 48. stav 1. Granskog kolektivnog ugovora, osnovna plaća isplaćuje za obavljeni rad u punom radnom vremenu. Stoga, prvostepeni sud je pravilno, za taj period, dosudio apelantu naknadu u visini najniže plaće po navedenim kolektivnim ugovorima, a u skladu sa nalazima vještaka finansijske struke. Imajući u vidu činjenicu da je prvostepena presuda preinačena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje zakonitosti prestanka apelantovog radnog odnosa, Kantonalni sud je istakao da su, prema tome, osnovani i apelantovi žalbeni navodi i u pogledu zahtjeva za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj period, kao i da su osnovani navodi u pogledu troškova parničnog postupka, te je preinačio prvostepenu presudu u tim dijelovima i dosudio iznose navedene u dispozitivu drugostepene presude.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 000533 07 Rev od 27. maja 2008. godine djelimično je uvažena revizija tuženog i drugostepena presude Kantonalnog suda od 28. marta 2007. godine preinačena u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu apelanta broj 13/X-05 od 15. oktobra 2005. godine, isplatu zaostalih plaća za period od 16. oktobra 2005. godine do 24. aprila 2006. godine i povrat apelanta na posao, tako što se apelantova žalba odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje u tom dijelu. U dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. januara 2002. godine do 16. oktobra 2005. godine i odluku o troškovima parničnog postupka, drugostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je uvažio kao osnovan revizioni prigovor tuženog da je pravilno izvršio konsultacije sa vijećem uposlenika, te da je sporni otkaz ugovora o radu apelanta zakonit. Naime, članom 24. Zakona o vijeću uposlenika je propisano da poslodavac podatke o namjeravanoj odluci iz člana 23. istog zakona dostavlja vijeću uposlenika, koje u roku od 7 dana dostavlja primjedbe i prijedloge poslodavcu, a ako se ne izjasni o namjeravanoj odluci poslodavca, smatra se da nema primjedbi i prijedloga. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja proizlazi, a kojim je vezan i ovaj sud, da je tuženi postupio u skladu sa odredbama čl. 98. i 99. ZOR, tj. sačinio pismeni program zbrinjavanja viška uposlenika, a podatke o namjeravanoj odluci iz člana 23. Zakona o vijeću uposlenika dostavio vijeću uposlenika 30 (trideset) dana prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelanta, pa je pogrešan pravni stav drugostepenog suda da tuženi nije postupio u skladu sa članom 24. istog zakona, odnosno odredbama čl. 98. i 99. ZOR. Informaciju o višku uposlenika od 9. septembra 2005. godine vijeće uposlenika je primilo, što potvrđuje činjenica da se o njoj izjasnilo već istog dana. Suprotno stavu drugostepenog suda, Vrhovni sud je naveo da cijeni da su informacija i i mišljenje vijeća uposlenika sačinjeni u smislu i na način kako to propisuju odredbe člana 99. ZOR i 24. Zakona o vijeću uposlenika.
12. Također, uvažen je kao osnovan i revizioni prigovor tuženog u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za apelanta Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje. Naime, odredbom člana 101. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“ br. 29/98 do 28/04) je propisano da tužitelj, tj. apelant kao osiguranik u konkretnom slučaju, ima pravo da traži u parnici da se utvrdi da mu to pravo pripada, a odredbom člana 11. Zakona o doprinosima („Službene novine FBiH“ br. 35/99 do 14/08) je propisano da je obveznik za uplatu predmetnih potraživanja poslodavac, tj. tuženi u konkretnom slučaju, dok je Zakonom o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih potraživanja za socijalno osiguranje („Službene movine FBiH“ broj 25/06-stupio na snagu 1. juna 2006. godine) propisano kako se vrši obračun tih doprinosa za period od 1. januara 1992. godine do 15. oktobra 2005. godine (sporni period), ko ih obračunava i naplaćuje i šta se događa u parničnim i izvršnim postupcima u kojima je o takvom zahtjevu odlučeno. Kako iz naprijed navedenog proizlazi da je tuženi obavezan na uplatu, a apelant ima pravo da to traži i u parnici, ali nije potpuno utvrđeno činjenično stanje potrebno je za pravilnu primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude o ovom dijelu pobijane drugostepene presude. U smislu naprijed navedenog, drugostepeni sud će u ponovnom postupku, imajući u vidu posebice odredbe čl. 4., 7., 10. i 13. Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih potraživanja za socijalno osiguranje, a u vezi sa Zakonom o poreskoj upravi („Službene novine FBiH“ br. 33/02 i 28/04), utvrditi relevantne činjenice za primjenu navedenih propisa i pravilno odlučiti o žalbi tuženog. U dijelu koji se odnosi na isplatu naknade plaće za period od oktobra 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno ocijenio i potvrdio prvostepenu presudu, dajući razloge koje prihvata i ovaj sud. Dalje je navedeno da će drugostepeni sud u ponovnom postupku odlučiti i o troškovima parničnog postupka. Nakraju, Vrhovni sud je naveo da je ova presuda donesena u skladu sa zaključkom Građanskog odjeljenja ovog suda od 9. juna 2008. godine, kojim je promijenjena stav izražen u odluci ovog suda broj 53 0 P 000534 07 Rev od 8. maja 2008. godine.
13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda broj 53 0 P 000533 07 Rev od 27. maja 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se pozvao i na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, povreda naprijed navedenih prava se, prema apelantovim navodima iz apelacije, ogleda u činjenici da se osporena presuda Vrhovnog suda temelji na neutvrđenim činjenicama i da je kao takva arbitrarna. Ovakav zaključak apelant izvodi navodeći da se ni sudovi u redovnom postupku, niti Vrhovni sud u postupku po reviziji, nisu bavili ispitivanjem suštine njegovih tužbenih navoda u pogledu utvrđenja zakonitosti predmetnog otkaza ugovora o radu, koju apelant vidi u tome da je predmetni otkaz ugovora o radu samo posljedica njegovog nepristajanja na ponudu tuženog od 19. oktobra 2004. godine da se odrekne potraživanja po osnovu neisplaćenih plaća i neuplaćenih doprinosa za period od 1. januara 2003. godine do 30. septembra 2004. godine. S tim u vezi, apelant je istakao da su sudovi u predmetnom postupku isključivo utvđivali da li je tuženi odluku o otkazu ugovora o radu donio u skladu sa odredbama Zakona o vijeću uposlenika, dok su su propustili da se očituju u pogledu zabrane dovođenja apelanta u diskriminirajući položaj u smislu odredbe člana 5. ZOR, zbog njegovog neprihvatanja ponude tuženog. Također, apelant je naveo da je Vrhovni sud neopravdano ukinuo prvostepenu odluku u dijelu o kojem je odlučeno o uplati doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje apelanta za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine.
Dopustivost prima facie
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Apelant u suštini smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je apelantu prekršeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U odnosu na apelantove navode da redovni sudovi nisu raspravljali o suštini njegovog tužbenog zahtjeva u pogledu utvrđenja zakonitosti predmetnog otkaza ugovora o radu, jer su propustili da se očituju na njegove navode u pogledu zabrane diskriminacije u smislu odredbe člana 5. ZOR-a, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud u prvostepenoj presudi, obrazlažući razloge donošenja iste, izjasnio u pogledu ovih apelantovih tužbenih navoda. Općinski sud je s tim u vezi zaključio da su ovi navodi neosnovani jer apelant nije dostavio sudu dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je bio diskriminisan od strane tuženog u postupku donošenja odluke o otkazu ugovora o radu. Također, Ustavni sud zapaža da Kantonalni i Vrhovni sud rješavajući u žalbenom i revizionom postupku nisu bili u obavezi odgovoriti na sve žalbene, odnosno revizione razloge, već samo na one koje su smatrali relevantnim.
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu ili pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju naprijed navedenih prava nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovanim.
Preuranjenost
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
21. U vezi sa apelantovim navodima kojima osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je predmet vraćen na ponovni postupak drugostepenom sudu, Ustavni sud zapaža da apelant nije u skladu sa članom 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda obavijestio Ustavni sud da je postupak u tom dijelu okončan. Imajući u vidu da je postupak o predmetu apelacije u tom dijelu u toku, slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović