Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3618/08 (H. B.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 47
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 101
- Zakon o radu
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3618/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3618/08, rješavajući apelaciju Hasiba Buljubašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasiba Buljubašića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-I-08-
004488 od 22. oktobra 2010. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-000049 od 5. marta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasib Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca podnio je 17. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti uspostave radnopravnog statusa. Apelant je dopunio apelaciju 15. aprila 2009. godine i 27. oktobra 2010. godine, osporavajući Rješenje Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-I-08-004488 od 22. oktobra 2010. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000049 od 5. marta 2009. godine. Apelant je, također, podnio 22. augusta 2009. godine zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obavezao Općinski sud da hitno izda privremenu mjeru vraćanja apelanta na posao do donošenja konačne sudske presude.
2. Rješenjem Ministarstva za rad i socijalnu politiku Tuzlanskog kantona-Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 09/4-34-6047/00-I od 12. decembra 2002. godine obavezan je izvršenik DD Fabrika cementa Lukavac (u daljnjem tekstu: izvršenik) na uspostavu radnopravnog statusa apelanta kao zaposlenika na čekanju posla, počev od 11. januara 2000. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da na osnovu provedenih dokaza proizlazi da se apelant zatekao u radnom odnosu kod poslodavca, odnosno izvršenika, 31. decembra 1991. godine, da mu je radni odnos prestao 1. aprila 1993. godine, da se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99 i 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) pismeno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radnopravnog statusa, 11. januara 2000. godine, te da u vremenskom razdoblju od dana stupanja na snagu ZOR-a, pa do podnošenja zahtjeva za uspostavljanje radnopravnog statusa nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca.
3. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 032-0-I-08-004488 od 25. juna 2008. godine, na osnovu izvršne isprave, konačnog i izvršnog rješenja Komisije od 12. decembra 2002. godine, dozvoljeno je izvršenje kojim se obavezuje izvršenik da uspostavi radnopravni status apelantu.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-I-08-004488 od 13. oktobra 2008. godine odbijen je prigovor izvršenika kao neosnovan, te je rješenje o izvršenju Općinskog suda od 25. juna 2008. godine u cijelosti održano na snazi, tako što je izvršenik ostao u obavezi apelantu platiti iznos od 1.677,45 KM, odnosno na ime naknade plaće iznos od 591,00 KM, a na ime otpremnine iznos od 1.086,45 KM.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-09-000049 od 5. marta 2009. godine žalbe stranaka izjavljene protiv rješenja Općinskog suda od 13. oktobra 2008. godine su uvažene, pobijano rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, donoseći rješenje o izvršenju od 25. juna 2008. godine, postupao po neurednom prijedlogu za izvršenje, jer navedeni prijedlog nije u svemu odgovarao sadržini izvršne isprave na kojoj je temeljeno predloženo izvršenje, pa nije ni bilo mjesta da se na osnovu takvog neurednog prijedloga donese rješenje o izvršenju. Kantonalni sud je, zatim, naveo da je suština izvršne isprave - rješenja Komisije od 12. decembra 2002. godine da apelantu pripadaju samo prava propisana odredbom člana 143. st. 1, 3. i 4. ZOR-a, kao i prava propisana odredbom člana 101. Zakona o PIO («Službene novine FBiH» br. 29/98 i 59/06), te uspostava radnopravnog statusa apelanta kao zaposlenika na čekanju posla počev od 11. januara 2000. godine pa do 5. maja 2000. godine i isplata naknada plaća za taj period, uplata doprinosa i isplata otpremnine. Shodno tome, Sud je istakao da apelant ne može u izvršnom postupku ustrajavati na svom zahtjevu da se vrati na rad i nakon 5. maja 2000. godine, jer mu je sa tim datumom po sili zakona prestao radni odnos, kao i da mu se uplate doprinosi za PIO za period od 31. decembra 1992. godine pa do novog uspostavljanja radnopravnog statusa, a što nije ni bilo sadržano u izvršnoj ispravi. Također, Sud je naveo da je izreka pobijanog rješenja kojim se odbija prigovor izvršenika kao neosnovan, a doneseno rješenje o izvršenju od 25. juna 2008. godine u cijelosti održava na snazi, na način da je izvršenik u obavezi apelantu platiti iznos od 1.677,45 KM, nejasna i protivrječna sadržini i stanju spisa i rješenju o dozvoli izvršenja od 25. juna 2008. godine.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-I-08-004488 od 20. oktobra 2010. godine prigovor izvršenika je usvojen i u cijelosti obustavljeno izvršenje određeno rješenjem o izvršenju od 25. juna 2008. godine. Naime, istaknuto je da je prigovor izvršenika osnovan, te da je odredbom člana 47. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) propisano da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti zbog razloga koji sprječavaju izvršenje, a naročito onih navedenih u tač. od 1. do 10. istog člana. Navedeno je da iz sadržaja prigovora izvršenika proizlazi da je razlog za prigovor prestanak apelantovog potraživanja, jer je izvršenik ispunio obavezu utvrđenu izvršnom ispravom. Također je navedeno da je među strankama nesporno da je apelant, u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a, imao status zaposlenika na čekanju posla, a što proizlazi iz izvršenikove Odluke o uspostavljanju radnopravnog statusa od 23. decembra 2002. godine, da je naknada koja je, po nalazu vještaka, utvrđena u novčanom iznosu od 1.677,45 KM, prema rješenju Općinskog suda od 12. jula 2010. godine, položena na sudski depozit Općinskog suda, kao i da je izvršenik za navedeni period uplatio sve poreze i doprinose i upisao radni staž u radnu knjižicu. Stoga je Sud zaključio da je izvršenik ispunio obavezu utvrđenu izvršnom ispravom.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant traži da mu se radnopravni status vrati u prijašnje stanje, to jest status do 31. decembra 1992. godine, kada je nezakonito ostao bez posla, ne svojom voljom. Također, apelant navodi da se primjenom propisa u oblasti radnog prava vrlo brzo dolazi do činjenica koje ukazuju da su važeći propisi u Bosni i Hercegovini, a u vezi sa pravima iz radnog odnosa, u značajnom dijelu nejasni, nedorečeni i međusobno neusklađeni, te da zbog toga poslodavci propise najčešće ne primjenjuju ili ih tumače samovoljno i selektivno po vlastitom nahođenju, zavisno od vlastitog interesa u pojedinim slučajevima.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, suština navoda apelacije se odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, budući da je apelant očekivao da će u izvršnom postupku ostvariti širi obim prava iz radnog odnosa od onog utrvrđenog u izvršnoj ispravi. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant u izvršnom postupku mogao očekivati ispunjenje samo onih potraživanja koja su utvrđena izvršnom ispravom, te ako nije bio zadovoljan sadržajem te isprave, mogao je, eventualno zaštitu svojih prava ostvariti u parničnom postupku. U izvršnom postupku sud je vezan sadržajem izvršne isprave, te ne može mijenjati njen sadržaj, kako je to apelant neosnovano očekivao. U skladu sa relevantnim odredbama procesnog prava, sudovi su utvrdili da je izvršenik ispunio obavezu utvrđenu izvršnom ispravom i obustavili izvršni postupak. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović