Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5746/10 (A. T.)
Odluka donesena 09. 02. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 195
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 195
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03) · čl. 195
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 195
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 195
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-5746/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. veljače 2011. godine, u predmetu broj AP-5746/10, rješavajući zahtjev Ante Tomasa za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neutemeljen zahtjev Ante Tomasa za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ante Tomas (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Fahrija Karkin odvjetnik iz Sarajeva, podnio je, 20. prosinca 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KŽ-08/566-1 od 11. studenog 2010. godine i broj X-K-08/566-1 od 17. ožujka 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora po presudi Suda BiH broj X-K-08/566-1 od 17. ožujka 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Suda BiH broj X-K-08/566-1 od 17. ožujka 2010. godine apelant je oglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 37/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07 i 08/10 u daljnjem tekstu: KZ BiH). Sud BiH izrekao je apelantu kaznu zatvora u trajanju od deset godina.
3. Istom presudom određeno je da se u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru počev od 6. kolovoza 2008. godine pa nadalje. Također istom presudom od apelanta se oduzima imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 51.000,00 EUR-a koji iznos je apelant dužan isplatiti oštećenoj Bosni i Hercegovini, Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: oštećena) na ime imovinsko pravnog zahtjeva, dok se oštećena u preostalom dijelu koji se odnosi na zatezne kamate upućuje na parnicu. Istom presudom od apelanta se oduzimaju predmeti, precizirani u izreci presude. Nadalje, istom presudom određeno je da će se po pravosnažnosti presude apelantu vratiti predmeti, također, precizirani u izreci presude. Istom presudom apelant je obvezan na plaćanje troškova kaznenog postupka, a oslobođen od optužbe za kazneno djelo neovlašteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz članka 371. st. 1. Kaznenog zakona F BiH.
4. Presudom Suda BiH, Vijeća Apelacionog odjeljenja, broj X-KŽ-08/566-1 od 11. studenog 2010. godine, djelomično je uvažena apelantova žalba, tako da je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o oduzimanju predmeta, na način precizno navedeno u izreci presude, dok u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena. Obrazlažući zašto je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu oduzimanja predmeta, Sud BiH je istakao da je iznos od 4.000,00 EUR-a oduzet po dva osnova jer je uračunat i u oduzimanje imovinske koristi i u oduzimanje predmeta. Odgovarajući na žalbene navode, između ostalog, da je prvostupanjska presuda utemeljena na nezakonitim dokazima (snimci telefonskih razgovora), Sud BiH je naveo da nisu utemeljeni budući da pobijana presuda sadrži valjano obrazloženje, jer je ovaj navod obrana iznijela u završnoj riječi. Vezano za iskaz svjedoka koji je svjedočio pod mjerama zaštite svjedoka, Sud BiH je naveo da navedeni dokaz nije odlučujući, nego da predstavlja kontrolni dokaz koji uglavnom potkrjepljuje ranije utvrđene činjenice, utemeljene na drugim dokazima. Nadalje, da nisu utemeljeni žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, niti navodi koji se odnose na oduzimanje imovinske koristi i kazneno pravnoj sankciji. Sud BiH je zaključio da je odluka prvostupanjskog suda u preostalom dijelu pravilna.
5. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na obranu, da su u postupku počinjene brojne povrede odredba kaznenog postupka, da sud nije cijenio sve dokaze, te da je presuda utemeljena na nezakonitim dokazima. Nadalje, da je „informator“ nagovorio apelanta na izvršenje predmetnog kaznenog djela, odnosno da je izvršeno klasično podstrekavanje, da je presuda utemeljena na iskazu zaštićenog svjedoka, što je potpuno suprotno praksi Europskog suda za ljudska prava, te da u postupku nije istinito utvrđeno činjenično stanje, tj. da on nije počinio predmetno kazneno djelo. Apelant navodi da je drugostupanjskom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, te da bi nastavljanjem izdržavanja kazne zatvora prije konačne odluke o apelaciji bilo nastavljeno kršenje ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama, što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla naknaditi niti na drugi način spriječiti, te predložio usvajanje privremene mjere kojom će se prekinuti izvršenje pravomoćne presude u odnosu na izdržavanje izrečene kazne zatvora.
6. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tijekom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. U konkretnom slučaju, apelant smatra da njegovi navodi da bi nastavljanjem izdržavanja kazne zatvora prije konačne odluke o apelaciji bilo nastavljeno kršenje ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama, što bi dovelo do nastanka štete koja se ne bi mogla naknaditi niti na drugi način spriječiti, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, te paušalnih navoda o nastanku nesagledivih posljedica koje bi nastale ako bi on nastavio izdržavati kaznu zatvora, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neutemeljen, te da donošenje privremene mjere, u konkretnom slučaju, ne bi bilo u interesu pravilnog vođenja postupka sukladno odredbama članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović