Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3505/08 (T. B. i drugi)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3505/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine, u predmetu broj AP 3505/08, rješavajući apelaciju Tatjane Božić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Tatjane Božić, Jasmina Bajrića, Amira Čehaje, Ilije Udovičića, Semira Bajramovića, Elvedina Bečića, Slavka Bratića, Ljubomira Češljića, Osmana Osmića, Muje Pašića, Gorana Marjanovića, Sejada Zgrče, Marinka Marinčića, Mehemeda Sudara, Bećira Porče, Atifa Kamerića, Fikreta Peštalića, Tonče Žilića, Zorana Nežića, Bore Marjanovića, Aleksandra Petrovića, Pere Lukića, Midheta Efendića, Safeta Badnjara, Vitomira Matešića, Nedeljka Lučića, Vukašina Popovića, Radivoja Čanića, Tade Grlića, Branislava Kajića i Miroslava Perkovića podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-56/08 od 3. oktobra 2008. godine i broj P-219/07 od 2. jula 2008. godine; broj Gž-71/08 od 24. februara 2009. godine i broj P-141/07 od 18. augusta 2008. godine; broj Gž-63/08 od 24. februara 2009. godine i broj P-232/07 od 2. jula 2008. godine; broj Gž-

62/08 od 9. februara 2009. godine i broj P-165/07 od 4. jula 2008. godine; broj Gž-70/08 od 9. februara 2009. godine i broj P-140/07 od 18. augusta 2008. godine; broj Gž-73/08 od 10. marta 2009. godine i broj P-179/07 od 21. augusta 2008. godine; broj Gž-69/08 od 10. marta 2009. godine i broj P-142/07 od 21. augusta 2008. godine; broj Gž-

72/08 od 23. septembra 2009. godine i broj P-145/07 od 21. augusta 2008. godine; broj Gž-50/09 od 1. septembra 2009. godine i broj P-

206/07 od 4. februara 2009. godine; broj Gž-50/09 od 1. septembra 2009. godine i broj P-206/07 od 4. februara 2009. godine; broj Gž-67/09 od 12. oktobra 2009. godine i broj P-190/07 od 5. marta 2009. godine; broj Rev-25/09 od 23. novembra 2009. godine, broj Gž-62/08 od 9. februara 2009. godine i broj P-165/07 od 4. jula 2008. godine; broj Rev-

39/09 od 16. marta 2010. godine, broj Gž-61/09 od 1. septembra 2009. godine i broj P-153/07 od 3. marta 2009. godine; broj Rev-42/09 od 24. marta 2010. godine, broj Gž-67/09 od 12. oktobra 2009. godine i broj P-

190/07 od 5. marta 2009. godine; broj Rev-42/09 od 24. marta 2010. godine, broj Gž-67/09 od 12. oktobra 2009. godine i broj P-190/07 od 5. marta 2009. godine; broj Rev-45/09 od 30. marta 2010. godine, broj Gž-

63/09 od 12. oktobra 2009. godine i broj P-184/07 od 25. februara 2009. godine; broj Rev-40/09 od 23. marta 2010. godine, broj Gž-50/09 od 1. septembra 2009. godine i broj P-206/07 od 4. februara 2009. godine; broj Rev-6/10 od 19. aprila 2010. godine, broj Gž-53/08 od 3. oktobra 2008. godine i broj P-278/06 od 3. jula 2008. godine; broj Rev-29/10 od 27. augusta 2010. godine, broj Gž-51/09 od 24. februara 2010. godine i broj P-227/07 od 5. marta 2009. godine; broj Rev-11/10 od 12. oktobra 2010. godine, broj Gž-48/09 od 15. januara 2010. godine i broj P-154/07 od 4. marta 2009. godine; broj Rev-5/10 od 12. oktobra 2010. godine, broj Gž-57/08 od 9. februara 2009. godine i broj P-209/06 od 25. juna 2008. godine; broj Rev-44/09 od 5. oktobra 2010. godine, broj Gž-60/09 od 12. oktobra 2009. godine i broj P-152/07 od 25. februara 2009. godine; broj Rev-41/09 od 5. oktobra 2010. godine, broj Gž-64/09 od 12. oktobra 2009. godine i broj P-155/07 od 5. marta 2009. godine; broj Rev-41/09 od 5. oktobra 2010. godine, broj Gž-64/09 od 12. oktobra 2009. godine i broj P-155/07 od 5. marta 2009. godine; broj Rev-41/09 od 5. oktobra 2010. godine, broj Gž-64/09 od 12. oktobra 2009. godine i broj P-155/07 od 5. marta 2009. godine; broj Rev-41/10 od 22. novembra 2010. godine, broj Gž-74/08 od 9. februara 2009. godine i broj P-187/07 od 18. augusta 2008. godine; broj Rev-35/10 od 8. novembra 2010. godine, broj Gž-62/09 od 8. marta 2010. godine i broj P-162/07 od 3. marta 2009. godine; broj Rev-34/10 od 8. novembra 2010. godine, broj Gž-59/09 od 8. marta 2010. godine i broj P-144/07 od 27. februara 2009. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Tatjana Božić i drugi (ukupno 31 lice navedeno u izreci ove odluke; u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirsad Tatarević, advokat iz Bosanske Krupe, podnijeli su u periodu od 3. novembra 2008. godine do 30. novembra 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke. Apelanti su u više navrata dopunjavali svoje apelacije.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 3505/08, AP 647/09, AP 649/09, AP 680/09, AP 682/09, AP 984/09, AP 986/09, AP 3258/09, AP 3265/09, AP 3266/09, AP 3426/09, AP 345/10, AP 1035/10, AP 1122/10, AP 1126/10, AP 1184/10, AP 1353/10, AP 1481/10, AP 4087/10, AP 4711/10, AP 4716/10, AP 4718/10, AP 4720/10, AP 4721/10, AP 4722/10, AP 5359/10, AP 5360/10 i AP 5361/10. Dakle, ukupno je podneseno 28 apelacija, ali, s obzirom na to da se sve apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3505/08.

3. Prvostepenim presudama Suda BiH, navedenim u izreci odluke, koje su potvrđene presudama drugostepenog vijeća Suda BiH, navedenim u izreci odluke, u pravnim stvarima apelanata protiv Bosne i Hercegovine – Granična policija (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate razlika naknade troškova prijevoza na posao i sa posla, odbijeni su tužbeni zahtjevi opredijeljeni na obavezivanje tužene da apelantima isplati novčane iznose za vremenske periode, sve pobliže označeno u dispozitivu presuda, sa zakonskim zateznim kamatama, te su apelanti obavezani da tuženoj nadoknade troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju prvostepenih presuda Sud BiH je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su apelanti zaposlenici Državne granične službe, sada tužene, po osnovu ugovora o radu, gdje je u članu 4. ugovoreno da će tužena nadoknaditi apelantima sve razumne troškove nastale pri vršenju dužnosti, u skladu sa važećim propisima i aktima. Također je utvrđeno kao nesporno da apelanti imaju status policijskih službenika na koje se, prema članu 2. stav 1, primjenjuje Zakon o policijskim službenicima Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 27/04, 63/04, 5/06, 33/06 i 58/06; u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima), koji u članu 93. stav 1. tačka a. propisuje da policijskom službeniku pripada pravo naknade troškova javnog prijevoza na posao i sa posla, za koje, prema članu 94, kriterije, uvjete i iznose utvrđuje Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) i to podzakonskim aktom. Sud je istakao da su zahtjevi apelanata za isplatu razlika naknade prijevoza zasnovani na Odluci Vijeća ministara od 9. decembra 2002. godine, čijim donošenjem je prestala važiti ranija Odluka Vijeća ministara od 8. jula 1998. godine, na koju se poziva akt temeljem kojeg je tužena izvršila obračun i isplatu naknade prijevoza u navedenim periodima (Odluka direktora tužene broj 03-2/1-8122/02 od 30. maja 2002. godine).

5. Prema ocjeni Suda BiH, Odluka Vijeća ministara od 9. decembra 2002. godine ne primjenjuje se na zaposlenike tužene, ranije Državne granične službe. Naime, tačka XXXII Odluke od 9. decembra 2002. godine propisuje da se odluka primjenjuje do donošenja podzakonskih akata kojima se regulira način obračuna plaća i drugih naknada zaposlenih u Vijeću ministara, ministarstvima i drugim institucijama i tijelima Vijeća ministara, a u skladu sa odredbama utvrđenim Zakonom o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05 i 2/06; u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi). Također, sud je naveo da Odluka od 9. decembra 2002. godine utvrđuje način obračuna plaća i drugih primanja zaposlenih na koje se primjenjuje Zakon o državnoj službi, na što ukazuje i tačka XXXI koja propisuje način utvrđivanja koeficijenata zaposlenicima u ministarstvima, službama i drugim tijelima Vijeća ministara koja nisu u pravilnicima izvršila implementaciju odredbi čl. 7-13. Zakona o državnoj službi. Dakle, Odluka se odnosi na državne službenike čiji je radnopravni status reguliran Zakonom o državnoj službi. Sud je istakao da je Odluka bila na snazi do donošenja podzakonskih akata koji su doneseni nakon stupanja na snagu Zakona o državnoj službi i da očigledno predstavlja samo jedan u nizu akata donesenih u procesu organizacionog konstituiranja institucija i organa BiH, u kojem procesu su doneseni posebni zakoni koji su na različit način regulirali radnopravni status zaposlenika.

6. Sud BiH je, dalje, istakao da je Odluka Vijeća ministara od 9. decembra 2002. godine stavila van snage raniju Odluku o načinu obračuna plaća i ostalih materijalnih prava od 8. jula 1998. godine, te da, međutim, prestankom važenja Odluke Vijeća ministara nije prestala važiti Odluka direktora tužene na osnovu koje su vršeni obračun i isplata naknade. Naime, Sud je konstatirao da je Odluka direktora tužene od 30. maja 2002. godine donesena na osnovu Odluke o principima organizacije, funkcioniranja i nadležnosti Državne granične službe, koja je dala ovlaštenja direktoru tužene da odlučuje o pravu zaposlenika na naknadu troškova prijevoza i da je način obračuna naknade troškova prijevoza donesen na osnovu Odluke Vijeća ministara od 8. jula 1998. godine. Također, Sud BiH je naveo da su nakon donošenja Odluke o isplati naknade prijevoza, po kojoj tužena vrši obračun i isplatu, i Odluke na koju se apelanti pozivaju, stupili na snagu Zakon o radu u institucijama BiH («Službeni glasnik BiH» br. 26/04, 7/05 i 48/05; u daljnjem tekstu: Zakon o radu), Zakon o državnoj službi, Zakon o Državnoj graničnoj službi sa izmjenama i Zakon o policijskim službenicima, te da su navedeni zakoni utvrdili status službenika i namještenika u državnim institucijama, službama i tijelima, te u skladu sa statusom utvrdili prava iz radnog odnosa i način ostvarivanja tih prava.

7. Najzad, Sud je istakao da su apelanti kao policijski službenici izuzeti od primjene Zakona o državnoj službi, prema članu 6. stav 5. navedenog Zakona, te im je naknada troškova prijevoza obračunata primjenom Odluke direktora tužene, što je u skladu sa ovlaštenjima poslodavca iz člana 50. stav 2. Zakona o radu koji se prema članu 1. stav 2. tačka b. primjenjuje na apelante kao zaposlenike koji su izričito izuzeti od primjene odredbi Zakona o državnoj službi. To je u skladu i sa odredbom člana 12. stav 2. Pravilnika o plaćama, naknadama i drugim oblicima dodataka policijskih službenika («Službeni glasnik BiH» br. 1/06 i 4/07; u daljnjem tekstu: Pravilnik), kojom je propisano da će rukovodilac policijskog organa posebnim aktom odrediti način obračuna naknade troškova prijevoza na posao i sa posla. Sud je istakao da je Odluka direktora tužene od 30. maja 2002. godine donesena na osnovu Odluke Vijeća ministara od 8. jula 1998. godine, koja je stupila na snagu prije donošenja posebnih zakona koji su razdvojili radnopravni status policijskog službenika od radnopravnog statusa državnog službenika. Na kraju, sud je zaključio da, kako se Odluka Vijeća ministara od 9. decembra 2002. godine primjenjivala na državne službenike, apelanti koji nisu imali status državnog službenika u periodu za koji potražuju isplatu razlika naknade prijevoza nemaju pravnog osnova zahtijevati obračun i isplatu naknade troškova prijevoza primjenom navedene odluke, te su, stoga, neosnovani zahtjevi za isplatu razlika između naknade isplaćene po važećoj Odluci direktora tužene i visine utvrđene na bazi cijene mjesečne karte, kako propisuje Odluka Vijeća ministara od 9. decembra 2002. godine.

8. U obrazloženju presuda drugostepenog vijeća Suda BiH je navedeno da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio bitne činjenice koje se odnose na tužbene zahtjeve, zatim da je na njih pravilno primijenio materijalno pravo i donio zakonite odluke. Prema shvatanju drugostepenog vijeća, sve i da policijski službenici nisu izuzeti od primjene Zakona o državnoj službi, ni u takvom slučaju ne bi postojao pravni osnov za dosuđivanje traženih razlika naknade na ime troškova prijevoza na posao i sa posla u spornim periodima, a što je predmet tužbenih zahtjeva. Naime, smisao odredbe člana XIX Odluke Vijeća ministara od 9. decembra 2002. godine je da ukoliko poslodavac nije organizirao prijevoz zaposlenima na posao i sa posla, zaposlenom se osigurava mjesečna karta za prijevoz u javnom gradskom saobraćaju, a to znači da navedena odredba nije predviđena i ne može se primijeniti na zaposlene čije je mjesto stanovanja udaljeno od mjesta rada toliko da faktički ne bi mogli svakodnevno na vrijeme dolaziti na posao. Sud je naveo da su apelanti učinili nespornim da je udaljenost mjesta stanovanja od mjesta rada u jednom pravcu iznosila više od 100 km, pa se objektivno nisu ni mogli vraćati sa posla svaki dan kući, a naredni dan na vrijeme dolaziti na posao, sve i da su koristili linije međugradskog prijevoza. U navedenim okolnostima, prema ocjeni drugostepenog vijeća, apelanti faktički nisu ni mogli imati svakodnevne troškove po navedenom osnovu, te zato i ne mogu ostvariti pravo na tražene razlike naknade koja ima posebnu namjenu za troškove prijevoza nastale povodom dolaska na posao, pa su njihovi tužbeni zahtjevi pravilno odbijeni prvostepenim presudama. Najzad, prema mišljenju drugostepenog vijeća, nepravilan je stav žalbi da je za ishod spora između stranaka nebitna činjenica da li su apelanti svakodnevno putovali na posao i vraćali se kući s obzirom na to da su tražene naknade i namijenjene upravo za podmirenje stvarno nastalih mogućih troškova prijevoza.

9. U obrazloženju presuda revizijskog vijeća Suda BiH, donesenih povodom revizija izjavljenih protiv presuda drugostepenog vijeća Suda BiH, koje su izjavili neki od apelanata, istaknuto je da su neosnovani prigovori apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava zato što je drugostepeno vijeće Suda BiH u žalbenom postupku prihvatilo da je prvostepeni sud na potpuno i tačno utvrđena činjenična stanja pravilno primijenio materijalno pravo. Shodno tome, navedeno vijeće je revizije ocijenilo neosnovanim, te ih odbilo primjenom odredbe člana 215. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik BiH» br. 36/04 i 84/07), jer je utvrdilo da ne postoje razlozi zbog kojih su revizije izjavljene, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nepotpunom uvidu Suda BiH u sve predočene dokaze, a što je dovelo do nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelanti se, također, žale na proizvoljnost u postupanju Suda BiH, čime su, između ostalog, stavljeni u neravnopravan i diskriminirajući položaj u odnosu na zaposlenike koji imaju pravo na naknadu prijevoza u visini mjesečne karte, a čije je mjesto stanovanja udaljeno od radnog mjesta od 2 do 80 km. Najzad, apelanti ističu da su dovedeni u diskriminirajući položaj u odnosu na lica koja imaju pravo na odvojeni život i troškove smještaja u mjestu rada samim time što oni nemaju to pravo.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nepotpunom uvidu Suda BiH u sve predočene dokaze, a što je dovelo do nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su odluke Suda BiH dovoljno jasno obrazložene, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelanti, između ostalog, navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da se navodi apelanata o povredi ovog prava u suštini svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je ove navode ocijenio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3505/08 (T. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio