Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2554/08 (M. Š.)
Odluka donesena 22. 02. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Penzija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o upravnom postupku
- Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja · čl. 2
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-2554/08
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 02. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2554/08, rješavajući apelaciju Milene Škripina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milene Škripina.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Kantonalnom administrativnom službom u Sarajevu broj 1060911279 i Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1- 1060911279, a koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07-000 486 od 23. juna 2008. godine.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Mileni Škripina, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milene Škripina podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07-000 486 od 23. juna 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1060911279 od 13. aprila 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Sarajevu broj 1060911279 od 8. februara 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milena Škripina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Ružica Topić, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 20. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-07-000 486 od 23. juna 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj 01/1-1060911279 od 13. aprila 2007. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1060911279 od 8. februara 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Federalnog zavoda i Kantonalne administrativne službe, zatraženo je 28. augusta 2008. godine i 28. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. septembra 2008. godine, a Federalni zavod je odgovorio 9. septembra 2008. godine. Kantonalna služba je dostavila odgovor na apelaciju 20. januara 2001. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 16. decembra 2008. godine i 10. februara 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 24. jula 1998. godine Kantonalnoj službi uputila zahtjev za nastavak isplate starosne penzije u Federaciji BiH. Apelantica je navela da je pravo na prijevremenu starosnu penziju ostvarila 1991. godine na teritoriji Federacije BiH u tadašnjem Društvenom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH. Nakon 30. aprila 1992. godine, isplatu apelanticine penzije je vršio Javni fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, Filijala Banja Luka, a 31. januara 1995. godine navedeni fond je obustavio isplatu penzije.
7. S obzirom na to da nadležna služba nije postupala povodom apelanticinog zahtjeva od 24. jula 1998. godine, apelantica se 14. maja 2001. godine ponovo obratila službi podnijevši zahtjev za isplatu penzije. Ovaj zahtjev je proslijeđen Javnom fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske i od tada traje prepiska između ova dva nosioca osiguranja. Budući da Kantonalna služba nije odlučila o apelanticinim zahtjevima, apelantica je 31. marta 2004. godine Federalnom zavodu podnijela žalbu zbog «šutnje administracije», a podneskom od 4. februara 2005. godine urgirala je donošenje rješenja povodom žalbe.
8. Budući da ni drugostepeni organ nije donio rješenje o žalbi, apelantica je 25. februara 2005. godine pokrenula upravni spor u tada nadležnom Vrhovnom sudu FBiH, u smislu člana 22. Zakona o upravnim sporovima, a zbog nedonošenja odluke povodom zahtjeva za priznavanje statusa ponovnog korisnika penzije Federalnog zavoda. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud, koji je u međuvremenu postao nadležan, Presudom broj U-1057/05 od 14. februara 2006. godine uvažio je tužbu i naložio Federalnom zavodu da u roku od 15 dana od dana prijema presude donese rješenje o apelanticinoj žalbi od 24. januara 2005. godine a koja je izjavljena zbog «šutnje administracije».
9. Federalni zavod je u izvršenju navedene presude donio Rješenje broj 02/1-1060911279 od 24. marta 2006. godine. Navedenim rješenjem Federalni zavod je naložio Kantonalnoj službi da u roku od 15 dana rješenjem odluči o apelanticinom zahtjevu od 24. jula 1998. godine za ponovno uspostavljanje isplate starosne penzije.
10. Kantonalna služba je dopisom od 17. aprila 2006. godine obavijestila apelanticu da je Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH na sjednici održanoj 29. marta 2005. godine donio zaključak da od Vlade Federacije BiH zahtijeva da kroz buduće razgovore sa Vladom Republike Srpske traži donošenje jedinstvenih zakona na nivou Parlamentarne skupštine BiH, kojim će se jedinstveno za cijelu BiH urediti penzijsko i invalidsko osiguranje. Do tada je naloženo Vladi Federacije BiH da putem Federalnog zavoda dosljedno poštuje i provodi Sporazum koji su prihvatile Vlada Federacije BiH i Vlada Republike Srpske.
11. Rješenjem Kantonalne službe broj 1060911279 od 17. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1060911279 od 19. jula 2006. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za uspostavljanje isplate starosne penzije primjenom odredaba člana 2. stav 1. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja («Službene novine FBiH» broj 24/00; u daljnjem tekstu: Sporazum).
12. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je apelantica u žalbi istakla da, budući da je zahtjev za ponovno uspostavljanje isplate starosne penzije podnijela 24. jula 1998. godine, dakle prije stupanja na snagu Sporazuma (Sporazum je stupio na snagu 18. maja 2000. godine), nije bilo osnova da se njen zahtjev odbije pozivom na član 2. stav 1. Sporazuma, već joj je kao prijeratnoj korisnici penzije i povratnici u prijeratno mjesto življenja trebalo uspostaviti isplatu starosne penzije u Federalnom zavodu. Dalje je navedeno da je apelantica, prema dokazima iz spisa, pravo na prijevremenu starosnu penziju ostvarila počevši od 4. aprila 1991. godine i da je isplatu, sve do 30. aprila 1993. godine, vršio Društveni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH. Nakon toga, isplatu apelanticine penzije je vršio Javni fond penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske, odnosno od 30. aprila 1993. godine do 31. januara 1995. godine. Navedenim Sporazumom nosioci osiguranja u Bosni i Hercegovini su, između ostalog, uredili i način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, te je u članu 2. stav 2. Sporazuma propisano da će korisniku penzije kojem je vršena isplata penzije od aprila 1992. godine, ali je prekinuta prije stupanja na snagu Sporazuma, penziju isplaćivati nosilac osiguranja koji je posljednji isplatio penziju. Stoga, kako je apelantici isplatu starosne penzije posljednji izvršio Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, to, prema mišljenju Federalnog zavoda, apelantici ne pripada pravo na isplatu penzije u okviru Federalnog zavoda.
13. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-U-06-000 961 od 7. februara 2007. godine uvažio tužbu, osporeno Rješenje Federalnog zavoda broj 01/1-1060911279 od 19. jula 2006. godine i prvostepeno Rješenje Kantonalne službe broj 1060911279 od 17. aprila 2006. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
14. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da se u konkretnom slučaju radi o stečenom pravu čije korištenje se može nastaviti kod nosioca osiguranja na teritoriji Federacije BiH, kako je propisano članom 146. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» br. 29/98 i 32/01; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), pod uvjetom da osiguranik ima prebivalište na toj teritoriji. Dalje je navedeno da, kada je apelantica ostvarila pravo u Federalnom zavodu, ona ima pravo od navedenog zavoda tražiti da joj se, nakon što je prijavila prebivalište na teritoriji Federacije BiH i na prijavljenoj adresi živi i stanuje, uz ispunjenje i drugih uvjeta, uspostavi isplata stečene penzije. Kantonalni sud je zaključio da prava utvrđena odredbama navedenog zakona ne mogu biti ograničena niti umanjena odredbama Sporazuma pozivajući se pri tome na čl. 3. i 4. Zakona o PIO-u.
15. Rješenjem Kantonalne službe broj 1060911279 od 8. februara 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda broj 01/1-1060911279 od 13. aprila 2007. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za uspostavljanje isplate starosne penzije primjenom odredaba člana 2. st. 1. i
2. Sporazuma.
16. U obrazloženju drugostepenog rješenja od 13. aprila 2007. godine Federalni zavod se pozvao na član 2. stav 2. Sporazuma i zaključio da je u apelanticinom slučaju Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS nadležan i za daljnju isplatu penzije.
17. Apelantica je tužbom od 8. maja 2007. godine protiv drugostepenog rješenja Federalnog zavoda od 13. aprila 2007. godine u Kantonalnom sudu pokrenula upravni spor. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-U-07-000 486 od 23. juna 2008. godine apelanticinu tužbu odbio kao neosnovanu.
18. U obrazloženju presude od 23. juna 2008. godine Kantonalni sud je naveo da je Sporazum zaključen 18. maja 2000. godine između Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine i Zavoda mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar (zajednički naziv posljednja dva nosioca osiguranja je sada Federalni zavod). Navedenim Sporazumom nosioci osiguranja u Bosni i Hercegovini su, između ostalog, uredili i način podjele obaveza u isplati ostvarenih penzija, te su neosnovani navodi tužbe da Federalni zavod osporenim rješenjem nije mogao odlučivati o isplati već ostvarene penzije. Kantonalni sud je utvrdio da su upravni organi pravilnom primjenom člana 2. Sporazuma odlučili o apelanticinom zahtjevu kada su konačno odbili njen zahtjev da joj isplatu penzije vrši nosilac osiguranja iz Federacije BiH. Odlukama upravnih organa apelantici nije oduzeto ili uskraćeno pravo na penziju, kako to, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantica u tužbi pogrešno smatra, nego je samo pravilno odlučeno o pravu na isplatu stečene penzije kod onog nosioca osiguranja koji je takvu obavezu prihvatio važećim Sporazumom. Kantonalni sud je ukazao i na nesporne činjenice da je od aprila 1991. godine apelantica bila korisnica penzije, da joj je isplata prekinuta prije stupanja na snagu Sporazuma, te da je Javni fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske apelantici posljednji isplaćivao penziju.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Istakla je da, s obzirom na to da je isti sud pri istom činjeničnom i pravnom osnovu donio dvije potpuno različite presude, jednu kojom je tužbu, prema apelanticinom mišljenju, pravilno uvažio, i drugu kojom je tužbu odbio, više je nego očigledno da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje. Dalje je navela da su organi uprave i Kantonalni sud pogrešno primijenili član 2. stav 2. Sporazuma. Apelantica smatra da se u njenom slučaju treba primijeniti član 17. stav 2. Sporazuma, kojim je propisano da osiguranici koji su zahtjev za ostvarivanje prava podnijeli prije stupanja na snagu Sporazuma (apelantica je podnijela zahtjev prije toga, to jeste 24. jula 1998. godine) ali im zahtjev nije riješen do tog dana, kao i korisnici penzije koji su to pravo ostvarili prije stupanja na snagu Sporazuma, «a imaju staža osiguranja navršenog do 30. aprila 1992. godine kod više nosilaca osiguranja», mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Sporazuma podnijeti zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na penziju u skladu sa Sporazumom. Dalje je istakla da je smisao navedene odredbe da se osiguraniku da pravo, a pri tome ne nametne obaveza, da sam bira na koji način i kojem nosiocu osiguranja će podnijeti zahtjev za ostvarivanje svog prava. Apelantica se pozvala i na član 146. stav 1. Zakona o PIO-u, kojim je propisano da državljani BiH, korisnici prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, nastavljaju koristiti stečena prava kod nosioca osiguranja na teritoriji Federacije BiH. Prema apelanticinom mišljenju, pri nespornoj činjenici da zakon ima veću pravnu snagu od Sporazuma, kao i pri upitnoj ustavnosti samog Sporazuma, u predmetnom slučaju je izostala pravilna primjena zakona na njenu štetu. Apelantica, također, smatra da je predmetni postupak predugo trajao i s tim u vezi ističe zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
20. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je istakao da je povodom svih apelanticinih navoda dao obrazloženje u svojoj presudi. Posebno je istakao da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kako je apelantica navela u apelaciji.
21. Federalni zavod je u svom odgovoru naveo da rješenjem Federalnog zavoda nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava.
22. U odgovoru Kantonalne službe je navedeno da odbijanjem zahtjeva za ponovno uspostavljanje isplate starosne penzije nisu prekršena ljudska prava, kako je to apelantica istakla u apelaciji.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Članak 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Članak 216. st. 1, 2. i 3.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog članka, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
Članak 243.
1. Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostupanjski organ nije donio rješenje u zakonskom roku (članak 216. st. 1. i 2), drugostupanjski organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostupanjski organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostupanjski organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostupanjski organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostupanjski organ nađe da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostupanjskom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.
2. Ako drugostupanjski organ nađe da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostupanjski organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostupanjski organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostupanjski organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostupanjski organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostupanjski organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostupanjskog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.
Članak 244. stavak 1.
Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
24. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05) relevantna odredba glasi:
Član 20.
Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.
Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.
Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.
25. U Sporazumu o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja («Službene novine FBiH» broj 24/00) relevantne odredbe glase: Član 2.
Nosilac osiguranja koji je korisniku penzije vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu ovog sporazuma nastavlja isplatu penzije, bez obzira na mjesto prebivališta ili mjesto boravka korisnika penzije.
Korisniku penzije kojem je vršena isplata penzije od aprila 1992. godine, ali je prekinuta prije stupanja na snagu ovog sporazuma, penziju će isplaćivati Nosilac osiguranja koji je posljednji izvršio isplatu penzije.
Član 17. stav 2.
Osiguranici koji su zahtjev za ostvarivanje prava podnijeli prije stupanja na snagu ovog sporazuma, ali im zahtjev nije riješen do tog dana, kao i korisnici penzije koji su to pravo ostvarili prije stupanja na snagu ovog sporazuma, a imaju staža osiguranja navršenog poslije 30. aprila 1992. godine kod više Nosilaca, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog sporazuma podnijeti zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na penziju u skladu sa ovim sporazumom.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000 486 od 23. juna 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantica je primila 5. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 20. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica smatra da su joj u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
31. U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter «spora» u kojem su se utvrđivala apelanticina «građanska prava i obaveze». Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojima pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
32. Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelanticinom zahtjevu za nastavak isplate starosne penzije u okviru Federalnog zavoda. Dakle, rezultat predmetnog postupka je bio presudan za apelanticina privatna prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku
33. Kako se apelanticini navodi odnose i na nedonošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Analiza dužine trajanja postupka
35. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva započeo 24. jula 1998. godine kada je apelantica podnijela zahtjev za nastavak isplate penzije, te da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-U-07-000 486 od 23. juna 2008. godine. Prema tome, period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak do donošenja presude Kantonalnog suda trajao ukupno devet godina i 10 mjeseci.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio složene prirode, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
38. U pogledu apelanticinog doprinosa dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je apelantica, nakon što je 24. jula 1998. godine podnijela zahtjev prvostepenom upravnom organu, tek 31. marta 2004. godine podnijela žalbu zbog nedonošenja odluke organa uprave u zakonskom roku, odnosno zbog «šutnje administracije». Dakle, apelantica je navedenu žalbu, za koju Ustavni sud smatra da je efikasno pravno sredstvo, podnijela tek nakon pet godina i šest mjeseci, iako je to u smislu rokova iz Zakona o upravnom postupku mogla uraditi ranije, odnosno ukoliko prvostepena odluka nije donesena, u roku od 60 dana od podnošenja zahtjeva. Dalje, s obzirom na to da drugostepeni upravni organ nije riješio o žalbi podnesenoj 31. marta 2004. godine zbog «šutnje administracije», apelantica je tužbom pokrenula upravni spor 25. februara 2005. godine, dakle nakon devet mjeseci, iako je opet imala mogućnost da tužbu podnese u roku od 60 dana od podnošenja žalbe. Ustavni sud zaključuje da je apelantica svojim radnjama doprinijela ukupnoj dužini predmetnog postupka jer nije u zakonom propisanim rokovima koristila raspoložive pravne lijekove.
39. U pogledu doprinosa upravnih organa i Kantonalnog suda, Ustavni sud nalazi da prvostepeni upravni organ od momenta podnošenja zahtjeva nije riješio predmetni zahtjev u roku propisanom članom 216. Zakona o upravnom postupku. Također, ni drugostepeni upravni organ nije u roku iz odredbe člana 234. Zakona o upravnom postupku riješio o apelanticinoj žalbi zbog «šutnje administracije» od 31. marta 2004. godine zbog čega je apelantica pred sudom pokrenula upravni spor. Ustavni sud nalazi da je, u suštini, prvostepeni upravni organ o apelanticinom zahtjevu podnesenom 24. jula 1998. godine meritorno prvi put riješio 17. aprila 2006. godine, dakle nakon sedam godina i osam mjeseci. Pri tome Ustavni sud zapaža da Federalni zavod i Kantonalna služba nisu u odgovoru na apelaciju dali razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka pred upravnim organima. Ustavni sud, također, zapaža da su upravni organi nakon rješenja Kantonalne službe od 17. aprila 2006. godine postupali u razumnim rokovima od dva mjeseca. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud povodom apelanticinih tužbi rješavao u relativno kratkim rokovima.
40. Ustavni sud napominje da je slično pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 759/08 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 759/08 od 9. februara 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojem je iskazao sljedeći stav: «Uzimajući u obzir sve relevantne faktore pa i činjenicu da apelant nije blagovremeno koristio raspoložive pravne lijekove, Ustavni sud, ipak, smatra da su za kašnjenje u rješavanju povodom apelantovog zahtjeva odgovorni upravni organi, a posebno prvostepeni upravni organ. Naime, da su upravni organi rješavali o apelantovom zahtjevu u zakonom predviđenim rokovima, apelant ne bi bio prinuđen da koristi žalbu zbog „šutnje administracije“ niti da tužbom pokreće upravni spor. Stoga, iako apelant nije u kraćim rokovima podnosio žalbu zbog šutnje administracije, odnosno tužbu u upravnom sporu, Ustavni sud ne može prihvatiti da je apelant značajno doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, posebno imajući u vidu činjenicu da nije bila riječ o radnjama koje je bilo neophodno da ih apelant preduzme da bi javne vlasti postupale. Naprotiv, apelant je bio prinuđen da koristi „rezervna pravna sredstva“ kako bi javne vlasti prinudio da odluče o njegovom zahtjevu, što opet, i uz apelantove napore, nije učinjeno u razumnom roku.» (ibid.).
41. Imajući u vidu stav iz sličnog predmeta, Ustavni sud ističe da apelanticini propusti da preduzme određene pravne radnje zbog «šutnje administracije» u konkretnom slučaju ne umanjuju obavezu javne vlasti u odnosu na prava pojedinaca da postupa povodom zahtjeva koji su joj podneseni. Stoga, Ustavni sud smatra da su za kašnjenje u rješavanju povodom apelanticinog zahtjeva odgovorni prvostepeni i drugostepeni upravni organi. Pri tome Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
42. S obzirom na navedeno, a uzevši u obzir sve navedene okolnosti, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju kašnjenjem upravnih organa povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
43. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja upravnog postupka i postupka upravnog spora. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
44. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo da se isplati 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300 KM.
45. Imajući u vidu činjenicu da je u konkretnom slučaju predmetni postupak trajao preko devet godina, te da nije hitan, apelantici se određuje naknada u visini od 1.350,00 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište prvostepenog upravnog organa, za koji je utvrđeno da je svojim propuštanjem presudno utjecao na ukupnu dužinu postupka, apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
46. Apelantica, također, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, prema njenom mišljenju, upravni organi i Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava.
47. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u navedenoj Odluci broj AP 759/08, pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ovog dijela odluke u pogledu apelanticinih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. U navedenoj odluci Ustavni sud je istaknuo: «Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud nalazi da su organi koji su odlučivali u upravnom postupku i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, osporene odluke zasnivaju se na odredbama člana 2. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, koje se, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti mogu primijeniti na činjenično stanje kakvo je utvrđeno u apelantovom slučaju. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženja odluka organa koji su odlučivali u upravnom postupku i obrazloženje presude Kantonalnog suda zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da apelantu tokom predmetnog postupka, osim prava na donošenje odluke u razumnom roku za šta je prethodno utvrđena povreda, nisu bila uskraćena ostala procesna prava koja garantira član 6. stav 1. Evropske konvencije (pravo na javno saslušanje, pravo da odluku donese nezavisan i nepristran sud, te pravo na obrazloženje odluke)», (op. cit., AP 759/08). Stoga, Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na istovjetno pravno i činjenično pitanje, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelanticine navode nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. Ustavni sud primjećuje da je apelantica navela da su joj povrijeđeni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana
17. Evropske konvencije, ali ničim nije potkrijepila svoje navode i nije navela u čemu se ogleda povreda. Iz sadržaja apelacije proizlazi da ove povrede apelantica vidi u činjenici da o njenom zahtjevu nije odlučeno u razumnom roku i da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo. U svjetlu utvrđene povrede u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i odluke o ostalim aspektima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelanticine navode.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je prvostepeni upravni organ o apelanticinom zahtjevu i pored apelanticinih žalbi zbog šutnje administracije riješio tek nakon sedam godina i osam mjeseci i da se ovakvo kašnjenje može u potpunosti staviti na teret upravnim organima, a posebno prvostepenom upravnom organu, te kada ti organi nisu dali razumno i objektivno opravdanje za takvo kašnjenje. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zaključuje da je taj sud o apelanticinim tužbama rješavao u roku koji se može smatrati razumnim.
51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje s obzirom na to da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.
52. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović