Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5461/10 (S. P.)

Odluka donesena 22. 02. 2011.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Apelacija preuranjena
  • Habeas corpus – postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5461/10

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 02. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5461/10, rješavajući apelaciju Slavka Perića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 22. februara 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Perića, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-08/602 od 28.

oktobra 2010. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X- KR-08/602 od 5. oktobra 2010. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Perića, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR- 08/602 od 28. oktobra 2010. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-08/602 od 5. oktobra 2010. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slavko Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, trenutno u Pritvorskoj jedinici KPZ „Kula“ Istočno Sarajevo, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 6. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KR-08/602 od 5. i 28. oktobra 2010. godine. Također, na zahtjev Ustavnog suda od 10. decembra 2010. godine, apelant je 23. decembra 2010. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) je 17. decembra 2010. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 22. i 24. decembra 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantu 30. decembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Suda BiH broj X-KR-08/602 od 5. oktobra 2010. godine, u okviru kontrole opravdanosti mjere pritvora prema apelantu i I-optuženom M.P. (u daljnjem tekstu: M.P.), utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost zadržavanja u pritvoru iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH).

7. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da se potvrđenom optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-RZ 74/08 od 28. novembra 2008. godine apelant i M.P. terete za krivično djelo genocida iz člana 171. tač. a), b), c) i d) u vezi s članom 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Sud BiH je dalje naveo da je rješenjem sudije za prethodno saslušanje od 2. decembra 2008. godine apelantu i M.P. produžena mjera pritvora iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, tako da ona može trajati do okončanja glavnog pretresa a najduže tri godine nakon potvrđivanja optužnice ili do nove odluke Suda. Sud BiH je potom, u skladu sa zakonskom obavezom iz člana 137. stav 1. ZKP BiH, svaka dva mjeseca vršio kontrolu opravdanosti mjere pritvora. U skladu s tim, Sud BiH je 29. septembra 2010. godine održao ročište u kojem je strankama u postupku dao mogućnost da se izjasne povodom postojanja daljnjih okolnosti za zadržavanje apelanta i M.P. u pritvoru. Nakon toga, Sud BiH je zaključio da se okolnosti kod apelanta nisu izmijenile od donošenja posljednjeg rješenja o kontroli opravdanosti mjere pritvora od 28. jula 2010. godine i da je izrečena mjera pritvora iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka d) opravdana. Osim toga, Sud BiH je naveo da osnovana sumnja da su apelant i M.P počinili krivično djelo navedeno u optužnici, kao opći uvjet za određivanje i produženje pritvora, proizlazi iz činjenice da je u ovom predmetu potvrđena optužnica.

8. U pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je naveo da je nesporno da se apelantu i M.P stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen zakonom propisani formalnopravni uvjet za pritvor u skladu s članom 132. stav 1. tačka d) ZKP-a BiH. Sud BiH je dalje naveo da je prilikom utvrđivanja vanrednih okolnosti imao u vidu da krivično djelo genocida, za čije se izvršenje terete apelant i M.P., predstavlja jedno od najtežih krivičnih djela u međunarodnom krivičnom pravu, te da je zaštitni objekat kod ovakve vrste krivičnih djela od šireg i trajnijeg značaja, pa je ono sankcionisano, kako u pozitivnom zakonodavstvu tako i kroz međunarodnu legislativu i da se radi se o krivičnom djelu koje ne zastarijeva u smislu člana 19. KZ BiH. Dalje je Sud BiH naveo da je cijenio i činjenicu da je presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu utvrđeno da je počinjen genocid na prostoru Srebrenice i šire u julu 1995. godine, te prisilno raseljeno stanovništvo na tom području. Sud BiH je cijenio i masovnost radnji počinjenog djela, postojanje velikog broja lica na koje su se posljedice ovog krivičnog djela posredno ili neposredno odrazile i zaključio da u konkretnom slučaju egzistiraju vanredne okolnosti predviđene tačkom d) stav 1. člana 132. ZKP-a BiH.

9. Također, Sud BiH je naveo da je, u konkretnom slučaju, ispunjen i uvjet koji se odnosi na činjenicu da bi, zbog načina na koji je djelo izvršeno ili zbog posljedica krivičnog djela, puštanje na slobodu apelanta i M.P. rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. U tom smislu, Sud BiH je istakao da je imao u vidu da iz potvrđene optužnice proizlazi da su apelant i M.P. imali važne komandne funkcije u svojoj jedinici. Sud BiH je naveo da o opravdanosti pritvora u slučajevima „posebno teških mjera“ govori i Preporuka R(80) 11 Komiteta ministara država članica u vezi s pritvorom od 27. juna 1980. godine gdje se u tački 4. navodi: „Čak i ukoliko se ne može ustanoviti postojanje gore navedenih uvjeta u iznimnim slučajevima pritvor može biti opravdan u predmetima posebno teških djela“.

10. Također je Sud BiH istakao da masovnost krivičnih djela, velika patnja i bol koja je nanesena žrtvama i njihovim porodicama govore o postojanju vanrednih okolnosti i opasnosti od narušavanja javnog reda ukoliko bi se apelant i M.P. našli na slobodi. Pored toga, Sud BiH je naveo da je u zadnje vrijeme poraslo zanimanje za procesuiranje navodnih izvršilaca krivičnog djela genocida nad zarobljenim Bošnjacima iz Srebrenice i Bratunca, što se može vidjeti iz dnevne štampe, kao i raznih informativnih emisija posvećenih ovoj problematici. Osim toga, Sud BiH je cijenio i činjenicu da se veliki broj oštećenih lica vratio na šire područje gdje su krivična djela počinjena, te da smatra da bi puštanje na slobodu apelanta i M.P. predstavljalo realnu opasnost da nastupe uznemirenost i nesigurnost građana na tom području i šire, a što bi u ukupnosti predstavljalo stvarnu prijetnju za narušavanje javnog reda. Sud BiH je naveo da, u prilog navedenom zaključku, govori iskaz svjedoka S. Đ., uposlenice Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice koja je na glavnom pretresu 15. februara 2010. godine, pored ostalog, istakla i da je vrlo čest razlog zbog kojeg se raseljeni ne vraćaju u svoja mjesta i sela, između ostalog, i to što im je «najteže gledati osobe za koje oni smatraju da su krive, a još uvijek nisu adekvatno sankcionisane od strane države BiH», kao i da taj strah kod njih izaziva nepovjerenje u sistem. Sud BiH je zaključio da je u konkretnom krivičnom predmetu relevantan ispoljeni strah koji ove osobe osjećaju i izražena uznemirenost za slučaj da bi, u sredini u kojoj žive, susretali apelanta i M.P., te da je u trenutnom procesnom momentu, bez obzira na krajnji ishod konkretnog krivičnog postupka, neophodno apelanta i M.P. zadržati u pritvoru.

11. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima da je u drugom predmetu Sud BiH odbio prijedlog za određivanje pritvora iz osnova propisanog članom 132. stav 1. tačka d), Sud BiH je istakao da se radi o dva različita predmeta i o različitim činjenicama. Također je istakao da je apelant bio na komandnoj funkciji, a da su optuženi u drugom predmetu bili obični vojnici i da optuženi u tom drugom predmetu uopće ne žive na području gdje je krivično djelo izvršeno.

12. Odlučujući o žalbama apelanta i M.P. protiv navedenog rješenja, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je donijelo Rješenje broj X-KR-08/602 od 28. oktobra 2010. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je, prije svega, istaklo da odbrana nije navela koje su to nove okolnosti i činjenice koje bi sud eventualno trebao uzeti u obzir prilikom kontrole opravdanosti pritvora, nego je, naprotiv samo ponovila argumentaciju iznesenu u ranijim žalbama. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da se, zbog toga što apelant nije osporavao postojanje osnovane sumnje, ni Apelaciono vijeće nije, u skladu s odredbom člana 306. ZKP-a BiH, upuštalo u ispitivanje pobijanog rješenja po tom osnovu. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, Apelaciono vijeće je istaklo da je zaključilo, jednako kao i prvostepeno vijeće, da je osnovano postojanje posebnog pritvorskog osnova iz tačke d) člana 132. stav 1. ZKP-a BiH. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je istaklo da je, uzimajući u obzir sve specifične okolnosti a naročito način izvršenja i nesagledive posljedice učinjenog krivičnog djela koje se ogledaju u strijeljanju velikog broja Bošnjaka u enklavi Srebrenica (prema potvrđenoj optužnici najmanje 1.800) koja je bila pod zaštitom UN-a, te da je predmetno djelo samo po svojoj prirodi brutalno i surovo, pravilan zaključak prvostepenog vijeća da je, u konkretnom, u pitanju masovno krivično djelo.

13. Osim toga, Apelaciono vijeće je istaklo da smatra, uzimajući u obzir veliku patnju i bol koja je nanesena kako žrtvama tako i njihovim porodicama, da je prvostepeno vijeće ispravno utvrdilo postojanje vanrednih okolnosti, kao i posljedicu koja se ogleda u narušavanju javnog reda ukoliko bi se apelant i M.P. našli na slobodi. Također, navedeno je da je pobijanim rješenjem pravilno naglašeno da se veliki broj oštećenih lica vratio na šire područje gdje je ovaj zločin izvršen, te da bi puštanje na slobodu optuženih predstavljalo realnu opasnost da će nastupiti uznemirenost i nesigurnost građana na tom području i šire, tako da bi ponovno viđanje apelanta i M.P. u mjestu gdje povratnici žive zasigurno narušilo njihov mir i dovelo do njihove ponovne traumatizacije.

14. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da se nije bavilo nacionalnim okruženjem u kojem živi apelant, kako je to isticano u žalbi, jer smatra da ta okolnost in concreto nije bitna. Naime, istaknuto je da okolnost koju je valjalo cijeniti jeste da do sada počinitelji ovog, zaista stravičnog zločina, koji je iza sebe ostavio neotklonjive posljedice nisu bili poznati, te da se za zločin znalo ali ne i ko ga je počinio. Međutim, kako je Apelaciono vijeće dalje navelo, sada postoji osnovana sumnja da su apelant i M.P. izvršioci ovog krivičnog djela, što je kao informacija prezentirano javnosti a što predstavlja novu ili vanrednu okolnost u percepciji žrtava, iz čega se kao nepobitan izvodi zaključak da bi puštanje optuženih na slobodu u ovom momentu, bez obzira na krajnji ishod postupka, zasigurno dovelo do narušavanja javnog reda. Osim toga, Apelaciono vijeće je navelo da smatra da je iskaz svjedoka S. Đ. prvostepeno vijeće navelo kao prilog zaključku da postoji stvarna prijetnja od narušavanja javnog reda, te da nije u koliziji s navedenim, kako je to tvrdila apelantova odbrana. Osim toga, Apelaciono vijeće je istaklo da je prigovor odbrane o neopravdanosti navoda pobijanog rješenja i njihovih navoda da bi prije svega trebalo primijeniti Preporuke R (80) 11 Komiteta ministara država članica, paušalan i izvađen iz konteksta. U vezi s tim, Apelaciono vijeće je istaklo da se prvostepeno vijeće pozvalo na preporuku samo u onoj mjeri koja je bila potrebna da se dodatno potkrijepe već utvrđeni i izneseni zaključci, a ne kao na ključnu zakonsku odredbu na osnovu koje je donesena odluka. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da je prvostepeno vijeće na nesumnjiv i pravilan način utvrdilo činjenično stanje i izvelo pravilne zaključke da i dalje postoje zakonski razlozi za pritvor po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da je optužen za krivično djelo genocida iz člana 171. stav 1. tačka a), b), c) i d) KZ BiH, te da je trenutno u pritvoru iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH. Dalje je apelant istakao da je tokom postupka u više navrata provjeravana opravdanost navedenog pritvora, te da su u tom smislu bila i osporena rješenja i da je sud odbio sve navode njegovog branitelja. Dalje, apelant tvrdi da je „tokom ovog postupka, u predmetima sa sličnim činjeničnim stanjem [...] isti sud donio suprotna rješenja, te optuženim u tim predmetima nije određen pritvor iz pritvorskog razloga predviđenog članom 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH“. Osim toga, apelant je istakao da je sud prilikom utvrđivanja postojanja vanrednih okolnosti iz odredbe člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH naveo da je imao u vidu da se postupak vodi za krivično djelo genocida i da se pozvao na masovnost radnji krivičnog djela, kao i posljedice koje su prouzrokovane njegovim počinjenjem. Apelant navodi da se sud pozvao i na preporuku „Komiteta ministara državama članicama“, koja prema apelantovom mišljenju ne može biti izvor prava u „našem pravnom sistemu“. U vezi s tim apelant ističe da se na ovaj način «pokušava praktično na mala vrata» ustanoviti standard da se određuje pritvor prilikom svakog suđenja za krivično djelo genocida, što svakako nije intencija zakonodavca.

16. Također, apelant je istakao da je u osporenoj odluci navedeno «da je u zadnje vrijeme poraslo zanimanje za procesuiranje navodnih izvršilaca krivičnog djela genocida nad zarobljenim Bošnjacima iz Srebrenice i Bratunca», što se može vidjeti iz dnevne štampe, kao i raznih informativnih emisija posvećenih ovoj problematici. Prema apelantovoj tvrdnji ovo predstavlja «standardnu floskulu koja se provlači u dosadašnjim rješenjima» i da ovakav stav nije ni djelomično dokazan. Apelant navodi da smatra da se, štaviše, tenzije u zadnje vrijeme smanjuju i dolazi do boljih međuljudskih odnosa među svim građanima BiH bez obzira na vjeru i narodnost. Osim toga, apelant je istakao da navodi suda o strahu „povratnika“ i izraženoj uznemirenosti za slučaj da bi u sredini u kojoj žive susretali optužene „idu u njegovu korist“. U vezi s tim, apelant je istakao da on živi na području gdje u krugu od 15 km „nema lica druge narodnosti osim srpske, nije ih u bližoj istoriji ni bilo“. Kao posljedica toga, nema ni «povratnika bošnjačke narodnosti» zbog čega, po apelantovom mišljenju, «nema ko da osjeća strah od njega». Također, apelant navodi da je nesporno da je „on bio u komandnoj funkciji ali da nije optužen po komandnoj odgovornosti“, zbog čega se navedena okolnost ne može uzeti kao relevantna prilikom odlučivanja o postojanju razloga za pritvor. U vezi s tim, apelant navodi da je «nevjerovatno da veći strah kod bilo koga izaziva osoba koja lično nije optužena da je počinila ubistvo, nego lica koja su direktno osumnjičena za ubistvo».

b) Odgovor na apelaciju

17. Sud BiH je naveo da je, suprotno apelantovim navodima, Apelaciono vijeće dalo jasne i razumljive razloge kojim se rukovodilo prilikom donošenja svoje odluke. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je na osnovu temeljite analize svih činjenica i okolnosti konkretnog slučaja, koje su navedene u osporenim odlukama, došlo do nepobitnog zaključka da postoje objektivne okolnosti koje opravdavaju izricanje apelantu najteže mjere, mjere pritvora. Dalje je navedeno da je Apelaciono vijeće utvrdilo da je prvostepeno vijeće izvelo pravilne zaključke o odlučnim činjenicama i dalo jasne i konkretne razloge zbog kojih je prvostepeno vijeće utvrdilo da postoje vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. U tom smislu, Sud BiH je istakao da se apelant neosnovano pozivao na odluke u drugim predmetima, s obzirom da se okolnosti svakog konkretnog slučaja moraju cijeniti posebno i da se komparacija ne može vršiti paušalno, kao što to apelant radi u konkretnom slučaju.

18. Tužilaštvo BiH je navelo da su Pretresno i Apelaciono vijeće Suda BiH ispravno ocijenili da postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere pritvora po osnovu člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, te da ni u kojem slučaju nije došlo do povrede apelantovih ljudskih prava. Osim toga, Tužilaštvo BiH je navelo da apelant nije naveo ni jednu novu činjeničnu okolnost, te je argumentaciju koju je naveo u apelaciji već ponavljao u ranijim podnesenim žalbama pred Sudom BiH. Također je Tužilaštvo BiH istaklo da se apelant samo pozvao na povredu ljudskih prava bez konkretizovanja povreda u smislu prakse Ustavnog suda. Osim toga, Tužilaštvo BiH je istaklo kako je, u predmetu koji je apelant naveo kao primjer drugačijeg postupanja Suda BiH, žalba Tužilaštva BiH uvažena i optuženom licu u tom predmetu je ponovno određena mjera pritvora po osnovu razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH. Također, Tužilaštvo BiH je istaklo da j navodi iz apelacije već detaljno razmatrani od strane Apelacionog vijeća koje nije našlo da je došlo do bilo kakve povrede njegovih ljudskih prava.

V. Relevantni propisi

19. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 171.

Ko u cilju da potpuno ili djelimično istrijebi nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku skupinu ljudi naredi učinjenje ili učini koje od ovih djela:

a) ubijanje pripadnika skupine ljudi;

b) nanošenje teške tjelesne ozljede ili duševne povrede pripadnicima skupine ljudi;

c) smišljeno nametanje skupini ljudi ili zajednici takvih životnih uvjeta koji bi mogli posljedovati njenim potpunim ili djelomičnim istrebljenjem;

d) uvođenje mjera kojima je cilj sprječavanje rađanja unutar skupine ljudi;

[...] kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

20. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 132.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

[...]

d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

[...] Član 137.

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

[...]

d) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. [...]

VI. Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

23. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Zbog toga nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njime riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

25. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X-KR-08/602 od 28. oktobra 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da su njima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

29. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

[...]

30. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

[...]

31. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima donesenim u postupku kontrole opravdanosti pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se cijeni u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle ZKP BiH ali uz istovremeno poštivanje standarda iz člana 5. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

33. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, budući da je Sud BiH potvrdio optužnicu 28. novembra 2008. godine, zbog čega se Ustavni sud neće baviti ovim pitanjem. Apelant međutim osporava postojanje posebnog uvjeta za egzistiranje mjere pritvora navodeći da Sud BiH u odluci o kontroli pritvora nije pravilno utvrdio postojanje razloga za daljnje zadržavanje u pritvoru te da je u drugim „sličnim predmetima“ donio drugačiju odluku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen u fazi istrage iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, jer je Sud BiH zaključio da postoje vanredne okolnosti, pošto se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela te da bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH nakon potvrđivanja optužnice 28. novembra 2008. godine, apelantu rješenjem produžio pritvor do okončanja glavnog pretresa, a najduže tri godine od dana donošenja rješenja primjenom odredbe iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH. Sva kasnija rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora u skladu s članom 137. stav 1. ZKP BiH, zasnovana su pored općeg uvjeta (osnovana sumnja) i na posebnom uvjetu za mjeru pritvora koja je propisana u odredbi člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH.

35. Ustavni sud zapaža da je apelant trenutno u pritvoru iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio zašto smatra da okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda, te da je neophodno zaštiti žrtve i svjedoke od ponovne traumatizacije do koje bi zasigurno dovelo viđanje lica za koje postoji osnovana sumnja da su izvršila navedeno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je utvrdio da i dalje postoje uvjeti za zadržavanje apelanta u pritvoru, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca sve u skladu s tačkom d) stav 1. člana 132. ZKP BiH.

36. U pogledu apelantovih tvrdnji da se Sud BiH pozvao na preporuku „Komiteta ministara državama članicama“, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH detaljno obrazložio svaki pojedinačni segment posebnog uvjeta za pritvor iz tačke d) stav 1. član 132. ZKP BiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u vezi s navedenim prigovorom zaključilo da se prvostepeno vijeće pozvalo na preporuku samo u onoj mjeri koja je bila potrebna da se dodatno potkrijepe već utvrđeni i izneseni zaključci, a ne kao na ključnu odredbu temeljem koje je donesena odluka. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da su istaknuti navodi apelanta neosnovani.

37. Osim toga, u vezi s apelantovim navodima da je Sud BiH u predmetima sa sličnim činjeničnim stanjem donio drugačija rješenja te optuženim u tim predmetima nije odredio pritvor iz pritvorskog razloga predviđenog članom 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, Ustavni sud zapaža da je prihvatljiv stav Suda BiH koji je naveden u odgovoru na apelaciju da se okolnosti svakog konkretnog slučaja moraju cijeniti posebno i da se komparacija ne može vršiti paušalno, kao što je to apelant uradio u konkretnom slučaju. Činjenica da su se stekli uvjeti za puštanje određenih osoba koje su optužene za isto krivično djelo, ne znači obavezu puštanja na slobodu svih ostalih osoba koje su optužene za isto krivično djelo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Tužilaštva BiH proizlazi da je Apelaciono vijeće Suda BiH u predmetu je koji apelant naveo kao primjer drugačijeg postupanja Suda BiH, žalba Tužilaštva BiH uvažena i optuženom licu u tom predmetu ponovno određena mjera pritvora po osnovu razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH, što također potvrđuje potrebu da se o pritvoru svakog lica odlučuje s obzirom na date okolnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije neosnovani.

38. U pogledu apelantovih navoda da je sud „odbio sve navode apelantovog branitelja“, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti neovisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77). Ovaj organ mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», a koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost ispitivanja zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlaštenja.

39. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud ukazuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost usmene rasprave radi ispitivanja opravdanosti produženja pritvora, niti bilo koja druga procesna garancija koju obuhvata pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud također zapaža da su i prvostepeni sud i Apelaciono vijeće odlučili o svim apelantovim navodima, pri tome ih obrazlažući pojedinačno i dajući obrazloženje zašto su ti navodi neosnovani. Ustavni sud smatra da činjenica da je Apelaciono vijeće «odbilo sve navode apelantovog branitelja» kako to apelant navodi, ne znači da je apelantu na bilo koji način uskraćena procesna pravičnost u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je sud, u postupku kontrole opravdanosti apelantovoga pritvora, utvrdio da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju zadržavanje apelanta u pritvoru jer okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo predstavljaju vanredne okolnosti i postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kad je sud o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, odlučio rješenjem u kojem je razmotrio sve prigovore iznesene u žalbi.

42. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-5461/10 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio