Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-195/11 („ZEFARM“ d.o.o Zenica)
Odluka donesena 09. 03. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-195/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 03. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 195/11, rješavajući zahtjev „ZEFARM“ d.o.o. Zenica za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „ZEFARM“ d.o.o Zenica za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „ZEFARM“ d.o.o Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Marić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000 944 od 23. septembra 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07- 000 386 od 15. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-05-000261 od 5. decembra 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 43 0 I 005143 08 I do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 14. februara 2011. godine urgirao donošenje odluke o privremenoj mjeri.
2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-000261 od 5. decembra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev Senada Dizdarevića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud utvrdi da mu, kao jednom od osnivača, prestaje članstvo kod apelanta sa danom donošenja presude i da sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 514.705,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužitelj član apelanta kao privrednog društva i da tužiteljev udio u osnovnom kapitalu apelanta iznosi 17, 9444% te da je Odlukom Skupštine apelanta broj 95/05 od 30. januara 2005. godine utvrđeno da se tužitelju kao jednom od osnivača društva daje saglasnost za istupanje iz društva sa 30. septembrom 2004. godine. Navedeno je i da je u odluci konstatirano da saglasnost za povlačenje udjela nije postignuta te da će se pitanje povlačenja udjela razmatrati naknadno, kao i da je Skupština apelanta prilikom donošenja predmetne odluke primjenila član 91. Statuta (prema obrazloženju Općinskog suda ovdje se radi o tehničkoj omašci budući da se na predmetno pitanje odnosi član 89. Statuta) u kojem je navedeno da osnivač društva može istupiti iz društva u svako doba, bez navođenja razloga za istupanja i da razloge za istupanje ne mora obrazlagati. Općinski sud je naveo da je odredbom člana
94. Statuta propisano da član društva ima pravo tužbom kod suda tražiti istupanje iz društva ako se ne može sporazumjeti sa direktorom o cijeni udjela, načinu, rokovima i drugim uvjetima isplate i ako su mu ostali članovi društva prouzrokovali štetu ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze ili ako mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da je navedenom odlukom tužitelju prestalo članstvo u društvu.
4. Nadalje, Općinski sud je naveo da je tužitelj tražio da se utvrdi prestanak njegovog članstva kod apelanta obzirom da je Zakonom o privrednim društvima („Službene novine F BiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03-u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da u slučaju spora članstvo u društvu prestaje danom donošenja presude a u svakom slučaju to članstvo prestaje i kada se utvrdi visina tržišne vrijednosti udjela koju je dužno društvo da ustupi članu koji istupa iz društva. Nadalje, navedeno je da je članom 340. Zakona propisano da se ugovorom ili statutom utvrđuju uvjeti, postupak i posljedice istupanja iz društva te da član društva ima pravo tužbom kod suda tražiti istupanja iz društva ako su mu ostali članovi ili organi članovi društva prouzrokovali štetu ili je spriječen da ispunjava svoje obaveze ili ako mu društvo nameće nesrazmjerne obaveze. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da tužba radi istupanja mora biti utemeljena na valjanim razlozima „(...) pri čemu bi trebalo tumačiti da stav 2. člana 340. Zakona ne propisuje taksativne nego moguće i/ili naročite razloge za tužbu radi istupanja“. S obzirom da tužitelj, koji je bio komercijalni direktor i predsjednik nadzornog odbora te je imao puna ovlaštenja da kreira i utiče na poslovnu politiku i upravlja operativnim poslovima i da zakazuje skupštine društva, u toku postupka nije dokazao postojanje valjanih razloga za istupanje iz društva Općinski sud je odbio kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev.
5. Protiv navedne presude tužitelj je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Gž-07-000 386 od 15. februara 2008. godine kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je u cjelosti usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrdio da je tužitelju prestalo članstvo kod apelanta sa danom donošenja prvostepene presude i da je apelant dužan tužitelju isplatiti iznos od 514.705,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. februara 2005. godine do isplate i nadoknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 6.487,60 KM.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je tužitelj jednim dijelom zahtjeva tražio da se utvrdi njegovo istupanje iz društva dok je drugim dijelom tražio da mu se na ime udjela isplati iznos od 189.100,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate te da je na ročištu nakon obavljenog vještačenja drugi dio zahtjeva preinačio tako da je tražio isplatu od 514.705,00 KM. Kantonalni sud je naveo da iz osporene presude proizlazi da je Općinski sud utvrdio da je tužitelju odlukom Skupštine prestalo članstvo u društvu ali da nije postignut sporazum oko vrijednosti udjela. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepena presuda u tom dijelu nerazumljiva jer ako je i prestalo članstvo u društvu onda obzirom na prirodu društva sa ograničenom odgovornošću koje je društvo kapitala nije moguće zamisliti situaciju da jedan od osnivača istupi ali da njegov udio ostaje u društvu. Postojanje odluke Skupštine društva o davanju saglasnosti za istupanje, prema obrazloženju Kantonalnog suda, govori u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je odredba člana 340. Zakona imperativne prirode i da tužba radi istupanja mora biti utemeljena na valjanim razlozima budući da navedena zakonska odredba ne propisuje taksativne nego moguće razloge za tužbu radi istupanja. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno tumačio navedenu zakonsku odredbu i time što je nije doveo u vezu sa članom 94. Statuta kojim je, između ostalog, propisano da član društva ima pravo tužbom kod suda tražiti istupanje iz društva ako se ne može sporazumjeti sa direktorom o cijeni udjela.
7. Nadalje, Kantonalni sud je naveo i da je članom 326. Zakona propisano da je uprava društva dužna voditi knjigu udjela na način kojim se osigurava tačna i potpuna evidencija o članovima društva i njihovih udjelima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je tužitelj imao pravni interes za podnošenje tužbe kojom bi se utvrdio prestanak njegovog članstva u privrednom društvu budući da se nije sporazumio direktorom o cijeni udjela te da je Skupština donijela odluku kojom mu se daje saglasnost da istupi iz društva ali da na osnovu te odluke nije izvršena promjena u sudskom registru pa je tužbeni zahtjev uvažio. Kako je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke izvršena procjena tržišne vrijednosti udjela tužitelja na 514.705,00 KM to je Kantonalni sud je obavezao apelanta da tužitelju isplati navedeni iznos.
8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-08-000 944 od 23. septembra 2010. godine kojom je reviziju apelanta odbio. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odredbama člana 340. Zakona propisano da član društva sa ograničenom odgovornošću može istupiti iz društva sporazumno ili na temelju ugovora o osnivanju i Statuta društva kao i putem suda Navedeno je da u konkretnom slučaju proizlazi da je temeljem odluke Skupštine o davanju saglasnosti za istupanje tužitelju bio ispunje osnovni preduvjet za istupanja iz društva. Imajući u vidu da član 89. Statuta ne propisuju obavezu utvrđivanja i navođenja razloga istupanja, prema obrazloženju Vrhovnog suda, nije bilo mjesta primjeni odredbi člana 340. stav 2. Zakona na koje se apelant pozivao i u reviziji i u postupku. Pri tom je Vrhovni sud naveo da kod postojanja odluke o istupanju iz društva tužitelj nije imao razloga da tužbu radi istupanja traži iz mogućih ili naročitih razloga propisanih u stavu 2. člana 340. Zakona. Vrhovni sud je naveo da je tužitelj pored zahtjeva za isplatu tržišne vrijednosti njegovog udjela na koje je imao pravo shodno odredbama člana 342. stav 2. Zakona i člana 92. stav
2. Statuta imao pravni interes i za podnošenje tužbe za istupanje iz društva budući da uprava društva nije postupila prema odredbama člana 327. Zakona i nakon donošenja odluke o davanju saglasnosti za istupanje nije izvršila niti upisala promjene u sudskom registru i u knjizi udjela. Vrhovni sud je naveo da ni podaci koje je apelant predočio u reviziji a koje nije predočio u postupku pred nižestepenim sudovima predstavljaju nove činjenice koje nemaju uticaja na odluku o reviziji, pa je imajući u vidu sve navedeno odbio apelatnovu reviziju.
9. Nakon toga, na zahtjev tužitelja je pred Općinskim sudom pokrenut postupak prinudnog izvršenja pod brojem 43 0 I 005143 08 I te su blokirani transakcijski računi apelanta.
10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju iz kojeg razloga traži da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom bi se obustavio izvršni postupak koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 43 0 I 005143 08 I do donošenja odluke o apelaciji. Apelant, također, navodi da bi izvršenjem osporene presude došlo do njegove potpune propasti jer apelant kao firma koja se bavi snabdijevanjem apoteka i medicinskih ustanova lijekovima i medicinskim preparatima „po prirodi posla ukoliko Društvo želi da opstane na tržištu mora da obezbijedi njihovu redovnu isporuku svojim klijentima. Sa blokiranim transakcijskih računima, to je očigledno nemoguće, te ukoliko se ova situacija ne bi u najskorije vrijeme riješila Društvo neće moći da obavlja svoju djelatnost te će već sama blokada transakcijskih računa dovesti do njegovog prestanka.“ Apelant kao razlog za donošenje privremene mjere navodi i da mu je u izvršnom postupku oduzet poslovni prostor te da je zbog potreba obavljanja i širenja djelatnosti morao podići hipotekarni kredit i izgraditi novi prostor te da sad nije u mogućnosti zbog blokade računa plaćati rate kredita, da je pitanje vremena kada će banka tražiti da se naplati iz založene imovine apelanta što bi značilo kraj njegovog postojanja. Budući da su, kako se navodi u apelaciji, osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava te da prijeti neposredna opasnost da uslijed blokade računa bude uništen i poslovno i finansijski, apelant smatra nužnim „da se do okončanja postupka po apelaciji obustavi provođenje izvršnog postupka na osnovu sporne drugostepenepresude“. Apelant je naveo i da samo donošenje privremene mjere neće štetiti tužitelju nego će, naprotiv, uticati na to da se očuvanjem imovine apelanta očuvaju i sredstva tužitelja bilo kao člana apelanta bilo za isplatu njegovog udjela.
11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović