Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2071/08 (J. K.)

Odluka donesena 09. 03. 2011.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2071/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 03. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine, u predmetu broj AP 2071/08, rješavajući apelaciju Jasmira Kušljugića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmira Kušljugića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-205/05 od 2. aprila 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 676/03 od 29. novembra 2004. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-837/04 od 22. juna 2004. godine i rješenja Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 23/0-372-764/99 od 4. aprila 2003. godine, u odnosu na prava iz čl. II/3.e), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6.,13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmira Kušljugića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-205/05 od 2. aprila 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 676/03 od 29. novembra 2004. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-837/04 od 22. juna 2004. godine i rješenja Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo broj 23/0-372-764/99 od 4. aprila 2003. godine, u odnosu na prava iz čl. 7., 8. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmir Kušljugić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 11. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-205/05 od 2. aprila 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 676/03 od 29. novembra 2004. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-837/04 od 22. juna 2004. godine i rješenja Uprave za stambene poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/0-372-764/99 od 4. aprila 2003. godine

2. Rješenjem Uprave broj 23/0-372-764/99 od 4. aprila 2003. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u ulici P.O. Zvijezda broj 26. u Vogošći, zbog „odsustva stranačke legitimacije“. U obrazloženju je navedeno da je 30. juna 1999. godine apelant ovom organu podnio predmetni zahtjev, navodeći da isti podnosi kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Uvidom u priloženu dokumentaciju uz zahtjev za vraćanje u posjed stana, nadležni stambeni organ je istakao da je utvrđeno da apelant, prema obavijesti Policijske Uprave Vogošća broj 09/3-13-6-1-1044/99 od 1. jula 1999. godine, nikada nije bio prijavljen na adresi predmetnog stana. Imajući u vidu odredbu člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 15/02; u daljnjem tekstu: ZPPZNS) kojom je propisano da nosilac stanarskog prava na stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kako je to utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), ima pravo na povrat u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a što je utvrđeno da nije slučaj sa apelantom, nadležni upravni organ za stambena pitanja je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom odredbi člana 237. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99).

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Uprave od 4. aprila 2003. godine, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 27/02-23-837/04 od 22. juna 2004. godine kojim je njegovu žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo pobijano rješenje u cjelosti. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da iz spisa predmeta proizlazi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Fuad Kušljagić, otac apelanta, na osnovu ugovora o korištenju predmetnog stana broj 05-VZ-1-211/82 od 9. februara 1982. godine sve do njegove smrti 8. februara 1993. godine, te da je imenovani u predmetnom stanu živio i stanovao u zajedničkom domaćinstvu sa suprugom Fikretom Kušljagić, koja je umrla 30. avgusta 1994. godine. Nadalje je navedeno da se, na osnovu potvrde „Sarajevostan“ d.d. Sarajevo broj 02-926/03 od 16. decembra 2003. godine, akta Federalnog zavoda za statistiku Sarajevo broj 04-32.9-72/04 od 22. januara 2004. godine, te činjenice da je apelant imao prijavljeno prebivalište na adresi Trg ZAVNOBiH broj 6. u Sarajevu od 15. avgusta 1988. godine (dokaz: Uvjerenje MUP Kantona Sarajevo - Uprava za administraciju i podršku Sektoru za administraciju Sarajevo broj 03/1-2-4737 1/99 od 5. jula 1999. godine) i da se kod „Sarajevostan“ d.d. Sarajevo vodio kao korisnik stana na adresi Trg ZAVNOBiH broj 6. u Sarajevu dok isti nije otkupio na osnovu ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 06-372-625/99 od 3. decembra 1999. godine (dokazi: potvrda „Sarajevostan“ d.d. Sarajevo broj 03/1-2-4737 1/99 od 5. jula 1999. godine i rješenje Općinskog suda I u Sarajevu - Zemljišno-knjižni ured Odsjek KPU broj poduloška 8127 Općine Novi Grad), može na siguran način utvrditi da apelant 30. aprila 1991. godine nije stanovao u predmetnom stanu u Vogošći, odnosno da isti nije bio njegov „dom“, već da je stanovao u stanu u ulici Trg ZAVNOBiH broj 6. u Sarajevu na kojem je bio nosilac stanarskog prava. Prema tome, Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni upravni organ pravilno i zakonito postupio kada je svojim rješenjem odbio apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, jer apelant nije lice iz člana 3. st. 1. i 2. ZPPZNS koje ima pravo na povratak u taj stan prema članu 1. aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Naime, kako apelant nije sa 30. aprilom 1991. godine u predmetnom stanu živio i stanovao kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na tom stanu shodno odredbi člana 6. ZSO, te, stoga, prema članu 3. st. 1. i 2. ZPPZNS nema ni pravo na vraćanje u posjed istog, bez obzira što se radi o sinu nosioca stanarskog prava, s obzirom da se predmetni stan ne može smatrati njegovim domom. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ministarstvo je odlučilo kao u dispozitivu rješenja.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 676/03 od 29. novembra 2004. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba od 31. decembra 2003. godine podnesena protiv drugostepenog rješenja Ministarstva od 22. juna 2004. godine. Cijeneći zakonitost osporenog akta u smislu odredbe člana 36. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 8/00; u daljnjem tekstu: ZUS), Kantonalni sud je naveo da su rješenja Ministarstva i Uprave donesena na pravilan i zakonit način, navodeći pritom da se apelant ne može smatrati licem iz člana 3. st. 1. i 2. ZPPZNS. Ovakav svoj stav Kantonalni sud je zauzeo naglasivši činjenicu da je apelant imao prijavljeno prebivalište na adresi Trg ZAVNOBiH broj 6. u Sarajevu, odnosno stanu na kojem je on bio nosilac stanarskog prava i koji je naknadno i otkupio. S obzirom na naprijed navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude primjenom odredbi člana 38. st. 1. i 2. ZUS.

5. Presudom Vrhovnog suda broj Už-205/05 od 2. aprila 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv presude Kantonalnog suda od 29. novembra 2004. godine. U obrazloženju je navedeno da je, suprotno apelantovim prigovorima iz žalbe, Vrhovni sud našao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu i na taj način osporeni upravni akt ocijenio kao pravilan i na zakonu zasnovan. Dalje je navedeno da je za svoje utvrđenje prvostepeni sud dao potpune i valjane razloge koje u cjelosti prihvata i Vrhovni sud shodno članu 44. ZUS, kao i da su prema mišljenju Vrhovnog suda sve činjenice u vezi predmetnog stana nesporno utvrđene pred upravnim organima. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanaraskog prava na predmetnom stanu u smislu odredbe člana 6. stav 2. ZSO. S obzirom da Vrhovni sud nalazi da pobijanom sudskom odlukom nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, odlučeno je kao u dispozitivu presude primjenom člana 43. stav 2. ZUS.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant se, također, pozvao i na odredbe čl. 7., 8. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelant je posebice naglasio u svojim navodima iz apelacije da su osporene odluke donesene na osnovu „diskriminatorskih imovinskih zakona“, koji stanarskom pravu nisu dali karakter svojine, uslijed čega je on, kao zakonski nasljednik iza umrlog Fuada Kušljugića (nosioca stanarskog prava), lišen mogućnosti nasljeđivanja predmetnog stana, odnosno mogućnosti vraćanja u posjed istog.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.dopustivost prima faciae

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr .), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi u upravnom postupku i redovni sudovi u upravnom sporu dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama sa kojima je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.dopustivost ratione materiae

13. U vezi apelantovih navoda o povredi odredbi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da pomenuta Deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima ratione materiae nedopuštena u skladu s članom 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda. Osim toga, prava na jednakost pred zakonom i nediskriminaciju, djelotovran pravni lijek i imovinu koja su zagarantovana čl. 7.,8. i 17. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, suštinski su zagarantovana i Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, a Ustavni sud je navode o kršenju tih prava već razmotrio.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović