Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2305/09 (I.V.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2305/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2305/09, rješavajući zahtjev I.V. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev I.V. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. I.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zdravko Rajić, advokat iz Mostara, podnio je 18. jula 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 002017 09 Kž od 22. aprila 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 002017 08 K od 24. decembra 2008. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Općinskom sudu u Mostaru vršenje bilo kakvih radnji predviđenih Zakonom o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) i Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija FBiH u vezi kazne zatvora koja je izrečena apelantu navedenim presudama.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 002017 08 K od 24. decembra 2008. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Takođe, navedenom presudom je naloženo apelantu da obešteti oštećenog Branka Anđelića (u daljnjem tekstu: oštećeni) za iznose od 27.500 Eura i 1.000,00 KM, dok je oštećeni sa viškom imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnicu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su 10. jula 2008. godine u Mostaru oko dva sata ujutru, apelant i N.N. lice, oba obučeni u policijske uniforme, zaustavili vozilo marke "Audi 6" kojim je upravljao oštećeni, te da je tom prilikom N.N. lice uz prijetnje uperilo poštolj u oštećenog, nakon čega su apelant i N.N. lice vezali oštećenom ruke tzv. lisicama. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da su nakon toga apelant i N.N. lice naredili oštećenom da sjedne u vozilo, a zatim da su se zajedno odvezli do rudarskog kopa gdje su uz prijetnje pištoljem oduzeli od oštećenog 27.500 Eura i 1.000,00 KM, dva mobilna telefona i digitalni fotoaparat, a zatim vezali oštećenog za obližnje drvo, te se odvezli do ulice Hrvatske mladeži gdje su ostavili navedeno vozilo. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze optužbe i odbrane, te da je nakon ocjene svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prihvatio u cjelosti iskaz oštećenog, budući da je oštećeni na jasan i ubjedljiv način opisao predmetni događaj, te da je odmah prepoznao apelanta kao jednog od izvršitelja krivičnog krivičnog djela i da je bio potpuno siguran u to. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su svi bitni dijelovi iskaza oštećenog u potpunoj saglasnosti sa iskazima saslušanih svjedoka optužbe koji su izjavili da su kritične prilike vidjeli kako su uniformisana lica zaustavila oštećenog, odnosno koji su potvrdili da je oštećeni kritične prilike bio vezan tzv. lisicama. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da niko od saslušanih svjedoka nema saznanja o visini novca koji je oduzet oštećenom, niti da je tom prilikom upotrijebljen pištolj u cilju oduzimanja novca, ali da je sud te činjenice prihvatio kao tačne s obzirom da kao takve proizlaze iz objektiviziranog iskaza oštećenog. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane tj. iskaze apelantovog oca i supruge koji su tvrdili da je apelant kritične prilike bio kod kuće, budući da su, po mišljenju suda, dati u cilju izbjegavanja apelantove krivične odgovornosti. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Kantonalni sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 07 0 K 002017 09 Kž od 22. aprila 2009. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 39. tačka

d) ZKP propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da okolnost da su predsjednik i članovi vijeća prvostepenog suda kao članovi vanraspravnog vijeća u istom predmetu učestvovali u donošenju rješenja o produženju pritvora apelantu ne predstavlja razlog za njihovo izuzeće u smislu člana 39. tačka d) ZKP. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da se ne radi o istom nivou dokazanosti činjenica koji je potreban za donošenje rješenje o produženju protvora i za donošenje presude, te da su stoga neosnovani apelantovi navodi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 99. stav 3. ZKP propisano da se prepoznavanje (koje po svojoj prirodi predstavlja radnju dokazivanja) vrši ako je potrebno da se utvrdi poznaje li svjedok neku osobu i to na taj način što se od njega traži prvo da je opiše, a onda mu se radi prepoznavanja pokazuje zajedno sa drugim njemu nepoznatim licima. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je oštećenom, prije radnje prepoznavanja, predočeno više albuma sa fotografijama nepoznatih osoba, zatim više fotografija iz CIPS-a među kojima je oštećeni bez dvoumljenja prepoznao apelanta. Takođe, Vrhovni sud je istakao da iz zapisnika sa glavnog pretresa od 24. novembra 2008. godine proizlazi da je oštećenom na monitoru pokazano 10 do 12 fotografija nepoznatih osoba i da je oštećeni među njima prepoznao apelanta. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je oštećenom pokazana samo apelantova fotografija na monitoru, te da prepoznavanje nije izvršeno u skladu relevantnim zakonskim odredbama. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, u prvostepenoj presudi nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 99. stav 3. ZKP. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostepeni sud naveo iscrpne i ubjedljive razloge zašto je prihvatio pojedine dokaze, kao i zbog čega pojedine dokaze nije prihvatio. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud na osnovu pojedinačne i međusobne ocjene izvedenih dokaza izveo zaključak o dokazanosti određenih činjenica, odnosno činjenice da je apelant preduzeo radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela za koje je oglašen krivim. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo u obrazloženju prvostepene presude sasvim dovoljni i prihvatljivi sa aspekta načela slobodne ocjene dokaza iz člana 16. ZKP i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudski prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

4. Aplelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da je vijeće prvostepenog suda bilo nepropisno sastavljeno tj. da je bilo sastavljeno od sudija koji su trebali biti izuzeti od suđenja. U vezi s tim, apelant navodi da je odredbama člana 39. stav 1. tačka d) ZKP propisano da sudija ne može obavljati sudijsku dužnost ako je u istom predmetu sudjelovao kao sudija za prethodni postupak i sudija za prethodno saslušanje. Po apelantovom mišljenju, navedena odredba se mutatis mutandis primjenjuje i na članove vanraspravnog vijeća koji su u prethodnom postupku odlučivali o produženju pritvora. Nadalje, apelant navodi da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima tj. na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama odredaba ZKP, a na kojima se, u smislu člana 11. stav 3. ZKP, ne može zasnovati sudska odluka. U vezi s tim, apelant navodi da iz zapisnika o prepoznavanju nije vidljivo da li je radnja prepoznavanja preduzeta po nalogu tužitelja ili ne, te da li je tužitelj, u smislu odredbe člana 233. ZKP, obaviješten o preduzetoj radnji i da li je radnja preduzeta pod nadzorom nadležnog tužitelja. Takođe, apelant navodi da su ovlaštene osobe koje su provele radnju prepoznavanja bile dužne upozoriti oštećenog kao svjedoka na odredbe ZKP koje se odnose na procesno-pravni položaj svjedoka u postupku. Pored toga, apelant navodi da je na zapisniku o prepoznavanju od 10. jula 2008. godine navedeno da je radnja prepoznavanja započeta u 9,30 i završena u 10,15h, te da je na zapisniku potpisan djelatnik policije, koji je prema zapisniku o uviđaju Policijske uprave Mostar broj 02-02/5-2-865/08 od 10. jula 2008. godine u isto vrijeme bio na drugom mjestu. Nadalje, apelant navodi da odredbe člana 15. ZKP propisuju da je sud dužan da sa jednakom pažnjom ispituje i utvrđuje kako činjenice koje terete optuženog, tako i one činjenice koje mu idu u korist. U vezi s tim, apelant navodi da mu je u toku postupka onemogućeno, za razliku od tužitelja, da koristi sve raspoložive dokaze, te da mu je stoga povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na fer suđenje.

5. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da bi eventualnim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora nastavilo kršenje člana 6. Evropske konvencije, čime bi za apelanta nastala nenadoknadiva šteta (moralna, materijalna, profesionalna i zdravstvena), kao i da bi takav postupak negativno uticao na pravnu sigurnost i vladavinu prava, te doveo u pitanje povjerenje građana u institucije sudske vlasti.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija FBiH ("Službeni novine FBiH" br. 44/98, 42/99 i 12/09) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 27-31.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema citiranim odredbama navedenog zakona.

9. Ustavni sud nadalje zapaža da apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija FBiH, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2305/09 (I.V.) | Sudska praksa | Aktio