Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3229/10 (E. M.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 283
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 272
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 272
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-3229/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3229/10, rješavajući zahtjev E. M. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev E. M. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. E. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Midhat Kočo advokat iz Sarajeva, podnio je, 27. jula 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-44/05 od 21. aprila 2010. godine. Apelant je 17. septembra 2010. godine dopunio apelaciju i podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje izrečene kazne zatvora apelantu, te odložio plaćanje novčane kazne do donošenja odluke o apelaciji.
2. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj KPV-15/04 od 20. juna 2005. godine apelant je oglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo utaje poreza i to: a) za porez na promet do dana 30. juna 2003. godine i za carinske obaveze do dana 28. februara 2003. godine iz člana 272. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH“ br. 43/98, 2/99, 15/99), u vezi sa čl. 4. st. 1. i 2., te čl. 29. i 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ BiH); b) za porez na promet od 1. jula 2003. godine iz člana 283. st. 1. i 3 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH“ br. 36/03 i 37/03) u vezi sa čl. 4. stav 1., te čl. 29. i 54. KZ BiH i produženo djelo pranje novca i to: a) za radnje na teritoriji Republike Srpske do 28, februara 2003. godine iz člana 270 st. 1., 2., 3. i 4. Krivičnog zakonika Republike Srpske (“Službeni glasnik RS“ br. 22/00, 33/00 i 37/01) i b) za radnje od 1. marta 2003. godine iz člana 209. st. 1 i 2. KZBiH u vezi sa članom 29. i članom 54. st. 1 i 2. KZBiH. Sud BiH je apelanta za navedena krivična djela, na osnovu odredaba člana 41. stav 1. i čl. 42, 48, 53 i 59. KZ BiH osudio na uslovnu kaznu na period od tri godine, određujući jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, istovremeno određujući da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko apelant/optuženi ne počini novo krivično djelo u periodu od tri godine.
3. Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-44/05 od 14.decembra 2005. godine uvažene su žalbe Tužilaštva BiH i odbrane, izjavljene protiv Presuda Suda BiH broj KPV-15/04 od 20. juna 2005. godine, te je presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.
4. Drugostepenom Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH, Odjela II za organizovani, privredni kriminal i korupciju broj KPŽ-44/05 od 21. aprila 2010. godine apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, a sve u vezi sa čl. 29. i 54. KZBiH. Apelantu je uzeta utvrđenom kazna zatvora u trajanju od dvije godine za krivično djelo utaje poreza i dosprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske prema pravosnažnoj Presudi Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-07-000 021 od 24. maja 2007. godine i utvrđena mu je kazna zatvora od tri godine i šest mjeseci kao glavnu kazna i novčana kaznu u iznosu od 30.000,00 konvertibilnih maraka kao sporedna kazna. Sud BiH je, primjenom navedenih zakonskih odredbi i primjenom odredbe čl. 53 i 55. KZBiH, osudio apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora od pet godina kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 30.000,00 konvertibilnih maraka, kao sporednu kaznu. Apelant je novčanu kaznu dužan platiti u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude. Ukoliko novčana kazna ne bude plaćena u navedenom roku, biti će, u skladu sa članom 47. stav 3. KZBiH, zamijenjena kaznom zatvora, tako što će se za svakih započetih pedeset konvertibilnih maraka novčane kazne odrediti jedan dan zatvora. Na osnovu člana 56. KZBiH, apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo na izdržavanju kazne po pravosnažnoj Presudi Okružnog suda broj 011-0-K-07-000 021 od 24. maja 2007. godine.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povredu principa zabrane retroaktivne primjene odredaba krivičnog zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te ističe da su počinjene brojne povrede odredaba krivičnog postupka. Povredu prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi u tome što je u njegovom slučaju primijenjen član 210. KZBiH, a ne odredbe relevantnih krivičnih zakona koji su važili u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Zbog toga, a da ne bi došlo do nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica za apelanta, apelant je u apelaciji zahtijevao donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje izrečene kazne zatvora apelantu, kao i odložio plaćanje izrečene novčane kazne, do donošenja odluke o apelaciji..
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. U konkretnom slučaju, apelant smatra da navodi o povredi prava na pravično suđenje, kao i navodi da bi nastavljanjem izdržavanja kazne zatvora prije konačne odluke o apelaciji nastupile za njega neotklonjive štetne posljedice, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentiovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, kao i paušalno navođenje da bi za njega nastupile neotklonjive štetne posljedice bez posebnog obrazloženja u čemu bi se te posljedice sastojale, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koji se tiču merituma predmeta, te paušalnih navoda o nastanku neotklonjivih štetnih posljedica, koje bi nastale ako bi apelant nastavio izdržavati kaznu zatvora, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, te da donošenje privremene mjere, u konkretnom slučaju, ne bi bilo u interesu pravilnog vođenja postupka sukladno odredbama člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović