Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3441/10 (N. Z.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 283
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 272
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 272
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-3441/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3441/10, rješavajući zahtjev Novalije Zukića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Novalije Zukića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Novalija Zukić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bakir Pašić advokat iz Sarajeva, podnio je, 10. avgusta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-44/05 od 21. aprila 2010. godine. Apelacija je dopunjena 23. avgusta 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje izrečene kazne zatvora,, te odložio plaćanje novčane kazne do donošenja odluke o apelaciji.
2. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj KPV-15/04 od 20. juna 2005. godine apelant je oglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo utaje poreza i to: a) za porez na promet do dana 30. juna 2003. godine i za carinske obaveze do dana 28. februara 2003. godine iz člana 272. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH“ br. 43/98, 2/99, 15/99), u vezi sa čl. 4. st. 1 i 2, te čl. 29. i 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu KZ BiH); b) za porez na promet od 1. jula 2003. godine iz člana 283. st. 1. i 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FbiH“ br. 36/03 i 37/03) u vezi sa članom 4. stav 1., te čl. 29. i 54. KZ BiH i produženo djelo pranje novca i to: a) za radnje na teritoriji Republike Srpske do 28. februara 2003. godine iz člana 270 st. 1., 2., 3. i 4. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 22/00, 33/00 i 37/01) i b) za radnje od 1. marta 2003. godine iz člana 209. st. 1 i 2. KZBiH u vezi sa čl. 29. i 54. st. 1 i 2. KZBiH. Sud BiH je apelanta za navedena krivična djela, na osnovu odredaba čl. 41. stav 1., te čl. 42., 48., 53. i 59. KZ BiH osudio na uslovnu kaznu na period od tri godine, određujući jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, istovremeno određujući da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko apelant/optuženi ne počini novo krivično djelo u periodu od tri godine.
3. Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-44/05 od 14. decembra 2005. godine uvažene su žalbe Tužilaštva BiH i odbrane, izjavljene protiv Presuda Suda BiH broj KPV-15/04 od 20. juna 2005. godine, te je presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.
4. Drugostepenom Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH, Odjela II za organizovani, privredni kriminal i korupciju broj KPŽ-44/05 od 21. aprila 2010. godine apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, a sve u vezi sa čl. 29. i 54. KZBiH i osuđen na kaznu zatvora od dvije godine i šest mjeseci, kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 konvertibilnih maraka, kao sporednu kaznu, koju je apelant dužan platiti u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude. Ukoliko novčana kazna ne bude plaćena u navedenom roku, u skladu sa članom 47. stav 3. KZBiH, će biti zamijenjena tako što će se za svakih započetih pedeset KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora.
5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te ističe da su počinjene brojne povrede odredaba krivičnog postupka. Također ističe da pobijana presuda ne zadovoljava ni poštivanje principa «in dubio pro reo» jer sud nije dala jasna obrazloženja u pogledu činjenica koje idu u korist apelanta, odnosno sud nije cjelovito cijenio iskaz svjedoka S.G. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant vidi u tome što je Apelacioni odjel Suda BiH, nakon uvažavanja žalbe, otvorio raspravu, te nakon otvaranja rasprave presudio. Po apelantovom mišljenju, na taj način Apelacioni odjel Suda BiH je postao i prvostepni i drugostepeni sud u navedenoj pravnoj stvari, te istakao da protiv odluke Apelacionog suda ne postoji redovno pravno sredstvo i jedino je moguće podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Zbog toga, a da ne bi došlo do nastupanja neotklonjivih štetnih posljedica za apelanta, apelant je u apelaciji zahtijevao donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje izrečene kazne zatvora apelantu, kao i odložio plaćanje izrečene novčane kazne, do donošenja odluke o apelaciji..
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. U konkretnom slučaju, apelant smatra da navodi o povredi prava na pravično suđenje, kao i navodi da bi nastavljanjem izdržavanja kazne zatvora prije konačne odluke o apelaciji nastupile za njega neotklonjive štetne posljedice, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentiovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, kao i paušalno navođenje da bi za njega nastupile neotklonjive štetne posljedice bez posebnog obrazloženja u čemu bi se te posljedice sastojale, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, te paušalnih navoda o nastanku neotklonjivih štetnih posljedica, koja bi nastale ako bi apelant nastavio izdržavati kaznu zatvora, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, te da donošenje privremene mjere, u konkretnom slučaju, ne bi bilo u interesu pravilnog vođenja postupka sukladno odredbama člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović