Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3715/10 (A. Z.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3715/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3715/10, rješavajući zahtjev Amire Zahirović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Amire Zahirović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Amira Zahirović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Emir Suljagić advokat iz Brčkog, podnijela je, 30. avgusta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-44/05 od 21. aprila 2010. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio apelantici izdržavanje izrečene kazne zatvora, kao i plaćanje novčane kazne, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Prvostepenom Presudom Suda BiH broj KPV-15/04 od 20. juna 2005. godine apelantica je oglašena krivom da je počinila produženo krivično djelo utaje poreza i to: a) za porez na promet do dana 30. juna 2003. godine i za carinske obaveze do dana 28. februara 2003. godine iz člana 272. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH“ br. 43/98, 2/99, 15/99 u vezi sa čl. 4. st. 1. i 2., te čl. 29. i 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu KZ BiH); b) za porez na promet od 1. jula 2003. godine iz člana 283. st. 1. i 3 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH“ br. 36/03 i 37/03) u vezi sa čl. 4. stav 1., te čl. 29. i 54. KZ BiH i produženo djelo pranje novca i to: a) za radnje na teritoriji Republike Srpske do 28. februara 2003. godine iz člana 270 stav 4. Krivičnog zakonika Republike Srpske (“Službeni glasnik RS“ br. 22/00, 33/00 i 37/01) i b) za radnje od 1. marta 2003. godine iz člana 209. st. 1 i 2. KZBiH u vezi sa čl. 29. i 54. st. 1 i 2. KZBiH. Sud BiH je apelanticu za navedena krivična djela, na osnovu odredaba čl. 41. stav 1., te čl. 42., 48., 53. i 59. KZ BiH osudio na uslovnu kaznu na period od tri godine, određujući jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, istovremeno određujući da kazna zatvora neće biti izvršena ukoliko apelant/optuženi ne počini novo krivično djelo u periodu od tri godine.

3. Rješenjem Suda BiH broj KPŽ-44/05 od 14.decembra 2005. godine uvažene su žalbe Tužilaštva BiH i odbrane, izjavljene protiv Presuda Suda BiH broj KPV-15/04 od 20. juna 2005. godine, te je presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.

4. Drugostepenom Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH, Odjela II za organizovani, privredni kriminal i korupciju broj KPŽ-44/05 od 21. aprila 2010. godine apelantica je oglašena krivom da je počinla krivično djelo poreske utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZBiH, a sve u vezi sa čl. 29. i 54. KZBiH, i osuđen na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci, kao glavnu kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 konvertibilnih maraka, kao sporednu kaznu, koju je apelantica dužna platiti u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti presude. Ukoliko novčana kazna ne bude plaćena u navedenom roku, u skladu sa članom 47. stav 3. KZBiH, biti će zamijenjena tako što će se za svakih započetih pedeset KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora.

5. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da je došlo do povrede principa zabrane retroaktivne primjene odredaba krivičnog zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i prava na djelotvorna pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Povredu prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije apelantica vidi u tome što je u njegovom slučaju primjenjen član 210. KZBiH koji se primijenjuje od 1. marta 2003. godine, a «vrijeme izvršenja krivičnog djela je bilo od 14. novembra 2002. godine do 6. decembra 2003. godine i to na području Brčko Distrikta». Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelantica vidi u tome što protiv odluke Apelacionog suda ne postoji redovno pravno sredstvo. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica obrazlaže time što bi upućivanjem u zatvor bilo onemogućeno izdržavanje njene porodice, a u kojoj samo ona radi pa bi tako članovi njene porodice postali socijalni slučajevi. Osim toga, apelantica bi morala svoje dvoje malodobne djece povjeriti na brigu i odgoj nadležnom organu starateljstva.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o ugroženosti egzistencije porodice. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera –Prečišćeni tekst («Službeni glasnik BiH» broj 12/10, u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sancija) propisuje u kojim slučajevima izvršenje kazne zatvora može biti odgođeno, te proceduru i organ koji će o takvom zahtjevu odlučiti (čl. 131-133. navedenog Zakona) uključujući i slučaj odlaganja izdržavanja kazne zatvora osuđenoj osobi «ako je osuđena osoba hranilac porodice» (član 131).

9. U konkretnom slučaju apelantica nije ponudila dokaze da je iskoristila ili da je na nedozvoljen način bila onemogućena u korištenju mogućnosti odlaganja izvršenja zatvorske kazne koju ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, a koja joj stoji na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda. Nadalje, ostali navodi koje apelantica ističe u prilog donošenja privremene mjere tiču se merituma spora, odnosno povrede prava na pravično suđenje. Imajući u vidu naprijed navedeni stav da kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o ugroženosti egzistencije porodice, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila odgovarajuće razloge i dokaze koji bi bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović