Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-591/11 (R. B., E. S. i I. H.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Obavještenje o optužnici u kontekstu člana 5. EK
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Habeas corpus – postupak
- Pravovremeno obavještenje
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-591/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 591/11, rješavajući apelaciju Rame Brkića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rame Brkića, Emira Selimovića i Ibrahima Hodžića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRN-10/945 od 28. januara 2011. godine i X-KRN-10/945 od 10. januara 2011. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ramo Brkić, Emir Selimović i Ibrahim Hodžić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili apelanti), trenutno u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici, koje zastupaju Alaga Bajramović i Hasan Veladžić, advokati iz Bihaća, podnijeli su 7. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-10/945 od 10. i 28. januara 2011. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da apelantima odmah dostavi sve dokaze bitne za „procjenu zakonitosti pritvora u smislu odredbe člana 47. stav 2. ZKPBiH“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 10. februara 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 17. februara 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Tužilaštva BiH i Suda BiH su dostavljeni apelantima 18. februara 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužilaštvo BiH provodi istragu broj T 20 0 KT 0000 760 105 protiv apelanata (i drugih osumnjičenih) zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), protivzakonitog posredovanja iz člana 382. KZFBiH, primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. KZFBiH, davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 381. KZFBiH, porezne utaje iz člana 210. KZBiH, šumske krađe iz člana 316. KZBiH i krivotvorenja službene isprave iz člana 389. KZFBiH.
7. Na prijedlog Tužilaštva BiH, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-10/945 od 13. decembra 2010. godine kojim je apelantima odredio pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji može trajati najduže do 11. januara 2011. godine, iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Odlučujući o žalbama podnesenim protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj X-KRN-10/945 od 21. decembra 2010. godine kojim je odbio kao neosnovane žalbe apelanata, a djelimično je uvažio žalbu Tužilaštva BiH, te je navedeno rješenje preinačio i apelantima odredio pritvor i iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH.
8. Sud BiH je potom, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva BiH, na osnovu člana 135. stav
2. ZKPBiH, donio Rješenje broj X-KRN-10/945 od 10. januara 2011. godine kojim je prema apelantima produžio pritvor za naredna dva mjeseca na način da pritvor može trajati do 11. marta 2011. godine iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH.
9. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je 10. januara 2011. godine održao ročište na kojem je Tužilaštvo BiH usmeno obrazložilo prijedlog za produženje pritvora i na kojem su se apelanti i njihovi branioci usmeno očitovali na podneseni prijedlog. Sud BiH je naveo da je postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, kao opće formalnopravne pretpostavke za zakonitost određivanja mjere pritvora, utvrdio na osnovu dokaza koje je Tužilaštvo BiH podnijelo uz svoj prijedlog. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je Tužilaštvo BiH dostavilo Sudu BiH Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu Državne agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine od 9. decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: Izvještaj SIPA-e), zatim 16 pojedinačno navedenih zapisnika o ispitivanju osumnjičenih i 19 pojedinačno navedenih zapisnika o saslušanju svjedoka, kao i više izvještaja o preduzetim mjerama i radnjama. Dalje, Tužilaštvo BiH je u prilog postojanju osnovane sumnje Sudu BiH dostavilo i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta i zapisnike o izvršenom pretresu, te zapisnike o dobrovoljnoj predaji predmeta koji glase na imena apelanata.
10. Sud BiH je, dalje, naveo da iz Izvještaja SIPA-e, a prvenstveno iz rezultata posebnih istražnih radnji koje su provedene prema naredbama Suda BiH, proizlazi osnovana sumnja da je prvoapelant počinio krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH, protivzakonitog posredovanja iz člana 382. KZFBiH i primanja dara i drugih oblika koristi iz člana
380. KZFBiH, radnjama koje su činjenično pobliže opisane u rješenju suda. Osim toga, Sud BiH je u rješenju konkretizirao dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja za svako pojedinačno krivično djelo koje se prvoapelantu stavlja na teret.
11. Dalje je Sud BiH naveo da, u odnosu na drugoapelanta, osnovana sumnja da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH i primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. KZFBiH kao i krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana
389. KZFBiH proizlazi iz Izvještaja SIPA-e, zatim iz rezultata provođenja posebnih istražnih radnji
– nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i iskaza svjedoka J. D. kao i iskaza osumnjičenog M. Ć.
12. U odnosu na trećeapelanta, Sud BiH je naveo da osnovana sumnja da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. KZBiH a u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. KZFBiH, krivičnim djelima protivzakonitog posredovanja iz člana 382. KZFBiH, porezne utaje iz člana 310. KZBiH, davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 381. KZFBiH, šumske krađe iz člana 316. KZFBiH također se zasniva na istom dokaznom materijalu kao i za prvoapelanta i drugoapelanta, koji je nastao kao rezultat provođenja posebnih istražnih radnji, uključujući i zapisnike o saslušanju svjedoka. Zbog navedenih činjenica, Sud BiH je istakao da je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelanti kao pripadnici organizirane grupe ljudi počinili krivična djela kojim ih Tužilaštvo BiH tereti.
13. Sud BiH je, također, istakao da pravni standard pojma „osnovana sumnja“, na način određen članom 20. tačka 1. ZKPBiH, predstavlja viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo. Zaključak o postojanju osnovane sumnje je faktičko pitanje koje sud ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, na osnovu dobijenih dokaza i na osnovu slobodne ocjene dokaza, bez unaprijed postavljenih faktora kojim bi se kvantificirao nivo sumnje. U vezi s tim, Sud BiH je naglasio da, u ovoj fazi postupka, stepen uvjerenja koji kod suda mora postojati u odnosu na učešće apelanata u inkriminiranim radnjama sasvim sigurno je nižeg stepena u odnosu na onaj koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice i nadasve odlučivanja o krivnji. Sud BiH je istakao da trenutno nije moguće detaljno utvrditi strukturu organizacije čiji su, kako se osnovano sumnja, apelanti bili pripadnici, niti je moguće precizno utvrditi konkretne radnje pojedinih lica, te se upravo zato istraga i dalje vodi s ciljem prikupljanja ostalih bitnih dokaza i tragova za potpuno razjašnjenje konkretne krivične stvari.
14. U odnosu na posebne pritvorske razloge, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da se radi o dosta obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata velik broj osumnjičenih koji se terete za ozbiljna i teška krivična djela. Osim toga, Sud BiH je istakao da sama priroda djela kao i okolnost da se, kako se osnovano sumnja, radi o dobro organiziranoj grupi lica sa podijeljenim ulogama, koja se kontinuirano bavi nizom nezakonitih radnji, ukazuju na to da se apelanti i drugi osumnjičeni međusobno veoma dobro poznaju ili bar znaju jedni za druge kao i za potencijalne svjedoke te druga lica koja su na neki način doprinijela izvršenju inkriminiranih radnji. Također, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o velikom broju osumnjičenih, od kojih se veći broj nalazi na slobodi, te imajući u vidu karakter i težinu predmetnih krivičnih djela kao i položaj i njihove funkcije, Sud BiH je naveo da se opravdano može očekivati da bi apelanti puštanjem na slobodu stupili u kontakt sa suosumnjičenim i utjecali na njih kako bi promijenili iskaze a sve s ciljem izbjegavanja ili umanjenja krivičnopravne odgovornosti. Također, Sud BiH je naveo da smatra da bi apelanti mogli na isti način doći u posjed materijalnih dokaza koji još uvijek nisu oduzeti a za koje zasigurno znaju da postoje, te ih uništiti ili izmijeniti, koja opasnost se jedino efikasno može otkloniti mjerom pritvora. Dalje je Sud BiH naveo kao bitne i okolnosti da još uvijek nisu saslušani svi svjedoci i osumnjičeni, da nije izvršena analiza rezultata posebnih istražnih radnji koja može ukazati na nove potencijalne osumnjičene i da nisu osigurani svi materijalni dokazi bitni za konkretan postupak. Budući da Tužilaštvo BiH tek treba po prvi put da ispita velik broj svjedoka i saučesnika i da osigura dokaze bitne za ovaj postupak, imajući u vidu veoma osjetljivu fazu postupka, neophodno je da se osiguraju potrebni uvjeti za daljnje nesmetano i efikasno provođenje istrage.
15. Sud BiH je naveo da zaključak o postojanju razloga za pritvor prema apelantima iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH izvodi na osnovu činjenica i okolnosti koje u svojoj ukupnosti čine „naročite okolnosti“ čime se osnovano zaključuje da su apelanti bili umiješani u nedopušteno ponašanje. Naime, Sud BiH je istakao da nije potrebno dokazivati konkretan utjecaj na svjedoke i saučesnike od samih apelanata jer okolnost da se nalaze u pritvoru to objektivno onemogućava tako da je i sama osnovana bojazan da će se utjecaj desiti dovoljna da sud stekne uvjerenje da će apelanti boravkom na slobodi, direktno ili indirektno, kontaktirati svjedoke ili saučesnike s ciljem opstruiranja vođenja krivičnog postupka. Prema stavu Suda BiH, dovoljno je da sve okolnosti stvaraju razumnu i jasnu sumnju da može da dođe do utjecaja kao i da bi apelanti mogli imati koristi od tog utjecaja, nezavisno od toga ima li direktnih dokaza da su direktno uključeni u pokušaje vršenja utjecaja na svjedoke i saučesnike i ometanje postupka. Zbog toga je Sud BiH naveo da smatra da i dalje postoje okolnosti iz člana 132. stav 1. tačka b) za produženje pritvora prema apelantima.
16. Dalje, u pogledu posebnih razloga za pritvor, Sud BiH je naveo da je nesporno da se apelantima stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je zakonom zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen zakonom propisani objektivni uvjet za pritvor, u skladu sa članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. Sud BiH je, također, naveo da je prilikom utvrđivanja vanrednih okolnosti imao u vidu da su apelanti lica koja su najvećim dijelom „čuvari javnog reda i mira na najvišim policijskim funkcijama“, odnosno lica koja su zadužena za sprečavanje i otkrivanje kriminalnih aktivnosti i „od kojih se, u najmanju ruku, očekuje doslovno poštivanje slova zakona“. Također je Sud BiH naveo da je nužno imati u vidu i da se apelantima stavlja na teret da su zloupotrijebili veoma odgovorne funkcije, da se radi o cijelom nizu korupcijskih djela koja su kontinuirano činjena duži period. Prema zaključku Suda BiH, osnovani su navodi Tužilaštva BiH da je pažnja građana usmjerena prema policijskim strukturama i da kod njih postoji osjećaj revolta i uznemirenosti. U takvoj situaciji, puštanje na slobodu apelanata dovelo bi do stvarne prijetnje javnom redu i miru, naročito kada se ima u vidu da je predmetni slučaj medijski propraćen i da je u fokusu javnosti. Zbog toga je Sud BiH zaključio da je ispunjen i pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH.
17. Apelanti su protiv navedenog rješenja podnijeli žalbu u kojoj su, između ostalog, istakli da je prvostepeno vijeće počinilo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka koja se ogleda u kršenju odredbe člana 47. ZKPBiH. Naime, apelanti su istakli da im nisu dostavljeni dokazi na kojima se zasniva osnovana sumnja, sa akcentom na naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji. Posljedično tome, prema tvrdnjama apelanata, odbrana je uskraćena u pravu da preispita zakonitost pritvora. Dalje, apelanti su istakli da smatraju da su dokazi koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama nezakoniti dokazi (zato što su posebne istražne radnje trajale duže nego što je to zakonom propisano), pa je i sama odluka o pritvoru nezakonita.
18. Odlučujući o žalbama apelanata, Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) donijelo je Rješenje broj X-KRN-10/945 od 28. januara 2011. godine kojim su žalbe odbijene kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je, s obzirom na žalbene navode apelanata, prije svega istaklo da su posebne istražne radnje koje su za rezultat imale pribavljanje dijela dokaza na kojima se zasniva osnovana sumnja preduzete u skladu sa naredbom sudije za prethodni postupak, kako je to propisano odredbom člana 118. stav 1. ZKPBiH. Dalje je sud naveo da je odredbom člana 119. ZKPBiH propisano da će nakon preduzimanja posebnih istražnih radnji iz člana 116. ZKPBiH sudija za prethodni postupak bez odlaganja obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta o njenom preduzimanju a kako bi to lice moglo zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je mjera bila provedena. Navedena odredba, prema ocjeni Apelacionog vijeća, podrazumijeva obavještavanje lica o provedenoj posebnoj istražnoj radnji a ne dostavljanje same naredbe na osnovu koje je posebna istražna radnja provedena. Ukoliko sudija za prethodni postupak nije obavijestio [apelante] o preduzimanju posebnih istražnih radnji, to je zasigurno propust suda, koji će, ukoliko postupak dođe u fazu glavnog pretresa, pri odlučivanju o postojanju krivičnog djela i krivice apelanata ocijeniti pretresno vijeće u okviru ocjene zakonitosti dokaza. U ovoj fazi postupka, Apelaciono vijeće smatra da je preuranjeno baviti se ocjenom zakonitosti prikupljenih dokaza. Pri tome je istaknuto da se osnovana sumnja u konkretnom slučaju ne zasniva isključivo na sadržaju dokaza pribavljenih kroz vršenje posebnih istražnih radnji, nego i na izjavama ostalih osumnjičenih i saslušanih svjedoka. Svi ti dokazi u svojoj ukupnosti stvaraju uvjerenje Apelacionog vijeća da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da je time ispunjen opći uvjet za produženje pritvora, kako je to, prema stavu Apelacionog vijeća, pravilno utvrdilo i prvostepeno vijeće.
19. Dalje, u odnosu na prigovore apelanata o kršenju odredbe člana 47. ZKPBiH, Apelaciono vijeće je istaklo da je navedenom odredbom propisano da branilac ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist [apelantima], ali da se navedeno pravo braniocu može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Također, stav 2. istog člana propisuje da će tužilac uz prijedlog za određivanje ili produženje pritvora sudu dostaviti dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca. U konkretnom slučaju, u skladu sa ovlaštenjima iz člana 47. stav 2. ZKPBiH, tužilac je ocijenio da će objelodanjivanje dokaza odbrani ugroziti ciljeve istrage, pa su dokazi dostavljeni samo sudu, radi ocjene zakonitosti pritvora i radi obavještenja branilaca. Sud je ocijenio sve dostavljene dokaze na osnovu kojih je donio osporenu odluku o pritvoru. Apelaciono vijeće je, dalje, istaklo da, s druge strane, kroz izlaganje tužioca na ročištu povodom razmatranja prijedloga za određivanje i produženje pritvora, zatim kroz sadržaj samih prijedloga Tužilaštva BiH, te osporenih rješenja suda, apelanti i njihovi branioci su se upoznali, u mjeri neophodnoj za ovu fazu postupka, sa sadržajem dokaza na kojima se odluka o pritvoru zasniva, te su ih mogli i osporiti. Tome u prilog, prema navodima Apelacionog vijeća, idu i činjenice da su pojedini branioci osporavali sadržaj pojedinih dokaza Tužilaštva BiH, te je tako branilac apelanata ukazao na promjene u sadržaju iskaza koje su dali pojedini osumnjičeni. Stoga je Apelaciono vijeće istaklo da smatra da prava apelanata, garantirana odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nisu uskraćena postupanjem suda na navedeni način, nego da je, naprotiv, prvostepeno vijeće postupilo u skladu sa odredbom člana 47. stav 2. ZKPBiH.
20. Osim toga, Apelaciono vijeće je istaklo da su, suprotno navodima apelanata, u osporenom rješenju opisane djelatnosti organizirane grupe kojoj su apelanti, kako se osnovano sumnja, pripadali ali i, suprotno istaknutim prigovorima branilaca, konkretizirane radnje koje se stavljaju na teret svakome od njih. Stoga je Apelaciono vijeće navelo da su zaključci osporenog rješenja o postojanju osnovane sumnje pravilno doneseni, dok su neosnovani žalbeni prigovori apelanata kojima se osporava postojanje osnovane sumnje.
21. Dalje je Apelaciono vijeće istaklo da je ožalbenim rješenjem pravilno utvrđeno postojanje osnovane bojazni da će apelanti, ukoliko budu pušteni na slobodu, uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, kao i postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na to da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, dakle da je u odnosu na apelante i druge osumnjičene osnovano produženje pritvora i po ovom pritvorskom osnovu. Naime, osnovano se sumnja da su apelanti niz radnji zbog kojih se protiv njih vodi istraga preduzeli u okviru organizirane grupe, te da su kao članovi te grupe inkriminirane radnje preduzimali kontinuirano tokom dužeg perioda, u okviru sistema podijeljenih uloga, iz kojih okolnosti proizlazi da se međusobno dobro poznaju ili da bar znaju jedni za druge. I prema ocjeni Apelacionog vijeća, istaknute okolnosti stvaraju realnu bojazan da će apelanti, u slučaju da budu pušteni na slobodu, stupiti u kontakt sa drugim licima, saizvršiocima koji su i dalje na slobodi ili potencijalnim svjedocima, te utjecati na njih u smislu davanja iskaza koji bi umanjivali ili isključivali njihovu krivičnu odgovornost. Navedeno je da su apelanti lica koja su obavljala značajne funkcije u policiji, te kao takvi uživali autoritet među svojim podređenim ali i licima koja to nisu ali su bila svjesna njihovog položaja i ovlaštenja koja oni nose. Apelaciono vijeće je, dalje, istaklo da, iako su apelanti suspendirani sa dužnosti koje su obavljali zbog krivičnog postupka koji je u toku protiv njih, ta činjenica ne isključuje mogućnost da iskoriste kontakte, poznanstva i autoritet koji su uživali, te utjecajem na svjedoke i dojučerašnje saučesnike istragu Tužilaštva BiH odvedu u krivom smjeru. Apelaciono vijeće je istaklo da podržava stav prvostepenog vijeća iznesen u osporenom rješenju, tj. da je pritvor prema apelantima mjera koja je upravo spriječila konkretizaciju takvog utjecaja, što joj i jeste svrha, dok sve ostale okolnosti upućuju na zaključak da osnovana bojazan da bi se takav utjecaj desio egzistira na strani svih apelanata, a što je nužno spriječiti. Apelaciono vijeće je istaklo i da Tužilaštvo BiH i dalje aktivno preduzima istražne radnje koje obuhvataju i saslušanje svjedoka, ispitivanje osumnjičenih koji žele da iznesu svoju odbranu i kažu više nego što je prvobitno obuhvaćeno njihovim iskazima, osiguranje drugih dokaza koji su pribavljeni u ovom predmetu, te je, prema ocjeni Apelacionog vijeća, nužno osigurati uvjete da se započeta istraga uspješno okonča. Zbog toga je i Apelaciono vijeće zaključilo da smatra da je osnovano produženje pritvora prema apelantima iz pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH.
22. Također je Apelaciono vijeće istaklo da je pravilno utvrđenje prvostepenog vijeća i za postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih u članu 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH jer je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo sve okolnosti konkretnog slučaja, te da je postojanje vanrednih okolnosti našlo u činjenici da su apelanti u ovom predmetu najvećim dijelom čuvari javnog reda i mira na najvišim policijskim funkcijama, te da su, kako se osnovano sumnja, sami učestvovali u izvršenju predmetnih krivičnih djela, iako je njihov zadatak, imajući u vidu funkcije koje su obavljali, upravo sprečavanje i otkrivanje takvih aktivnosti drugih učinilaca. Navedeno je da činjenica da veći broj osumnjičenih u ovom predmetu dolazi iz najviših policijskih struktura od kojih se očekuje poštivanje zakona, te da su oni javno označeni kao pripadnici ove grupe koja je kontinuirano, kako se osnovano sumnja, vršila raznovrsna krivična djela, umjesto da preduzima radnje na otkrivanju počinilaca takvih djela, te unijela osjećaj nesigurnosti ali i revolta među stanovništvom u cijeloj zemlji. Sve te okolnosti bile su od utjecaja na velik interes javnosti i medija za dešavanja u konkretnom predmetu, te je navedeno da bi puštanje osumnjičenih na slobodu u ovoj fazi postupka moglo izazvati javne reakcije građana koje bi u konačnici za rezultat mogle imati i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Apelaciono vijeće je istaklo i da je razmotrilo i druge prijedloge apelanata za zamjenu mjere pritvora drugim mjerama zabrane ali da je ocjenjujući okolnosti konkretnog slučaja zaključilo da je pritvor, u ovoj fazi postupka, jedina mjera kojom se može osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 2. i 4. Evropske konvencije.
24. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije jer Sud BiH nije naveo konkretne činjenice ili okolnosti koje bi bile temelj za zaključivanje da bi apelanti puštanjem na slobodu mogli utjecati na suosumnjičene da promijene svoj iskaz. Prema navodima apelanata, iz prijedloga za produženje pritvora je vidljivo da su u Tužilaštvu BiH saslušani svi suosumnjičeni pa nije jasno ko su ti novi potencijalni saučesnici, niti su takva lica navedena u osporenom rješenju. Apelanti smatraju da to samo po sebi dovodi do zaključka da je objektivno prestala mogućnost da apelanti ometaju istragu utjecajem na ostale suosumnjičene – saučesnike. Također, apelanti su istakli da u obrazloženjima rješenja Suda BiH nije konkretno naveden ni jedan svjedok koji bi u daljnjoj fazi istrage trebalo da bude saslušan. Prema tome, objektivna je činjenica da su sva lica saslušana i da je prestao razlog iz bojazni da bi osumnjičeni mogli utjecati na svjedoke i na takav način ometati daljnju istragu. Apelanti navode da je neosnovano i mišljenje Suda BiH da bi oni mogli doći u posjed materijalnih dokaza koji još uvijek nisu izuzeti a za koje apelanti zasigurno znaju da postoje, te ih uništiti ili izmijeniti, koja se opasnost jedino može otkloniti mjerom pritvora. Za ovakav stav nisu dati nikakvi razlozi nego samo proizvoljni zaključci. Prema navodima apelanata, samo postojanje pretpostavki nije dovoljno jer moraju postojati objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan osnov za produženje pritvora iz tačke b), a takvih okolnosti i argumenata nema. Osim toga, apelanti tvrde da su obrazloženja Suda BiH, koja se odnose na postojanje razloga za produženje pritvora iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, neosnovana i paušalna. Apelanti ističu da nije dokazano da bi njihovim puštanjem na slobodu došlo do „revolta među stanovništvom u cijeloj zemlji“. Apelanti su istakli da Sud BiH nije ocijenio okolnost da su suspendirani sa svojih dužnosti do okončanja krivičnog postupka i da zbog toga objektivno više nemaju nikakav utjecaj niti bi njihovo puštanje na slobodu moglo proizvesti bilo kakvu reakciju javnosti u smislu stvarne prijetnje narušavanju javnog reda i mira.
25. U obrazloženju navoda o kršenju člana 5. stav 2. Evropske konvencije apelanti ističu da Tužilaštvo BiH u prijedlozima za određivanje i produženje pritvora a potom i Sud BiH prilikom odlučivanja o podnesenim prijedlozima nisu obavijestili apelante o „optužbama“ koje im se stavljaju na teret. Na ovaj način je, prema navodima apelanata, povrijeđeno njihovo pravo na informaciju o „svim optužbama koje se vode protiv njih“. U vezi s tim, apelanti ističu da su u prijedlozima Tužilaštva samo navedeni nazivi krivičnih djela iz Krivičnog zakona, ali nisu opisane optužbe, odnosno krivičnopravne radnje koje im se stavljaju na teret. Samo imenovanje krivičnog djela za uhapšene i pritvorene ne znači ništa ako se pri tome činjenično ne opišu radnje koje im se stavljaju na teret kao krivično djelo.
26. Dalje, apelanti navode da im je povrijeđeno pravo da osporavaju zakonitost lišenja slobode pred sudom, čime im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti su istakli da im „nije data mogućnost da se upoznaju sa dokazima“ na kojima Tužilaštvo BiH zasniva svoje prijedloge za određivanje i produženje pritvora, a Sud BiH svoja rješenja o određivanju i produženju pritvora. Na ovaj način, prema tvrdnjama apelanata, njima nije omogućeno da na valjan i zakonit način osporavaju zakonitost lišavanja slobode i određivanje pritvora. Apelanti ističu da su oni imali argumente za osnovanu sumnju da su posebne istražne radnje koje su preduzete u ovom slučaju nezakonite, ali im ništa nije dostavljeno kako bi to mogli kvalitetno osporavati. Apelanti su od Suda BiH i Tužilaštva BiH tražili na uvid sve dokaze sa kojima raspolaže Tužilaštvo BiH kao i naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, zatim od Suda BiH da im se dostave svi dokazi koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora, međutim, nije im dostavljeno ništa izuzev izvještaja i prijedloga za produženje pritvora. Takvo postupanje je, prema navodima apelanata, direktno kršenje odredbe člana 47. st. 1. i 2. ZKPBiH. Odbrani se moraju dostaviti dokazi bitni za provjeru zakonitosti pritvora. Apelanti smatraju da je neprihvatljiv stav koji je iznijet u rješenju Suda BiH od 28. januara 2011. godine da je dovoljno da tužilac takve dokaze dostavi samo sudu bez njihovog objelodanjivanja osumnjičenim. Apelanti smatraju da zakon podrazumijeva da se o bitnim dokazima za procjenu zakonitosti pritvora moraju obavijestiti branioci osumnjičenih „a to znači da se oni moraju dostaviti braniocima“. Budući da apelantima nisu dostavljeni traženi dokazi, oni smatraju da je time počinjena „drastična povreda“ odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Također, apelanti ističu da je protiv njih preduzeto više posebnih istražnih radnji prema naredbama Suda BiH (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i tajno praćenje i tehničko snimanje lica). Nakon okončanja preduzetih radnji, Sud BiH i Tužilaštvo BiH su bili dužni da apelantima dostave sve dokaze vezane za te posebne istražne radnje kako bi se one mogle osporavati. Međutim, sud apelantima nije dostavio naredbe da se o njima očituju i eventualno ih ospore.
27. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti Sudu BiH da apelantima, odnosno njihovim braniocima odmah dostavi sve dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, u smislu odredbe člana 47. stav 2. ZKPBiH. Zahtjev za privremenu mjeru apelanti su obrazložili argumentima koje su istakli u prilog tvrdnjama da im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
28. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da su Vanpretresno i Apelaciono vijeće dali jasne i razumljive razloge kojima su se rukovodili prilikom donošenja osporenih odluka. U pogledu navoda apelanata o povredi člana 5. stav 2. Evropske konvencije, Sud BiH je naveo da su apelanti, počevši od donošenja rješenja o određivanju pritvora od 13. decembra 2010. godine, obaviješteni o krivičnim djelima kojima se terete kao i o radnjama koje se svakom od njih pojedinačno stavljaju na teret. U prilog istaknutim tvrdnjama, Sud BiH je dostavio Rješenje broj X- KRN-10/945 od 13. decembra 2010. godine. Dalje je Sud BiH naveo da je iste zaključke u pogledu inkriminiranih radnji apelanata izvelo i Vanpretresno vijeće prilikom odlučivanja o produženju mjere pritvora prema apelantima, kao i Apelaciono vijeće prilikom odlučivanja o žalbama apelanata. Osim toga, Sud BiH je naveo da je, u odnosu na prigovore vezane za povredu člana 47. stav 2. ZKPBiH, tužiočeva diskreciona ocjena koje će dokaze dostaviti odbrani, imajući u vidu zaštitu istrage koja još uvijek nije okončana. Naime, evidentno je da se u konkretnom slučaju radi o dosta složenoj istrazi kojom je obuhvaćen velik broj osumnjičenih, te da istražne radnje još uvijek traju. Pri takvom stanju stvari, Tužilaštvo BiH je dostavilo Sudu BiH sve dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, o čemu je odbrana apelanata obaviještena. Također je Sud BiH naveo da je pravilno primijenjen član 47. stav 2. ZKPBiH i u odnosu na zahtjev apelanata za dostavu naredbi za provođenje posebnih istražnih radnji kao i za ostale dokaze.
29. Tužilaštvo BiH je navelo da su apelanti već prilikom prvog ispitivanja upoznati sa optužbama koje im se stavljaju na teret. Tom prilikom su obaviješteni o tome koja krivična djela im se stavljaju na teret kao i o krivičnopravnim radnjama koje čine njihova obilježja. U prilog navedenim tvrdnjama, Tužilaštvo BiH je dostavilo zapisnike o ispitivanju apelanata broj T 20 0 KT 0000 760 10 od 11. decembra 2010. godine. Osim toga, Tužilaštvo BiH je istaklo da su i ostali navodi apelanata neosnovani i da je u predmetnom postupku postupano u skladu sa članom 47. stav
2. ZKPBiH.
V.Relevantni propisi
30. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 250. st. 2. i 3.
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
31. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 47.
(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branioca.
(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudija, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i Tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branitelj, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 132.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, [...]
d) u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
[...] Član 135.
(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 24. stav (7)), po obrazloženom prijedlogu Tužitelja, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće apelacionog odjeljenja Suda. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. [...] Član 226. stav 2.
(2) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
Član 228. st. 4. i 5.
(4) Pošto se potvrde pojedine ili sve tačke optužnice, osumnjičeni dobija status optuženog. Sudija za prethodno saslušanje dostavlja optužnicu optuženom i njegovom braniocu.
(5) Sudija za prethodno saslušanje dostavit će optužnicu optuženom koji je na slobodi bez odgađanja, a ako se nalazi u pritvoru, u roku od 24 sata po potvrđivanju optužnice. Sudija za prethodno saslušanje obavijestit će optuženog da u roku od 15 dana od dana dostavljanja optužnice ima pravo na podnošenje prethodnih prigovora, da će ročište o izjašnjavanju o krivici biti zakazano odmah nakon donošenja odluke o prethodnim prigovorima, odnosno po isteku roka za ulaganje prethodnih prigovora, te da može navesti prijedloge dokaza koje namjerava izvesti na glavnom pretresu.
Član 233.
(1) Prethodnim prigovorima se:
[ ]
d) osporava zakonitost dokaza, [ ] VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj X- KRN-10/945 od 28. januara 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 4. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 7. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelanti osporavaju navedena rješenja tvrdeći da su im njima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
[...]
38. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.
2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.
[...]
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
[...]
39. U konkretnom slučaju apelanti su lica lišena slobode i nalaze se u pritvoru na osnovu odluka redovnih sudova o određivanju i produžavanju pritvora, pa se pozivaju na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 2. i
4. Evropske konvencije.
Član 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije
40. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće proizvoljno biti lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311; i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Ako nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt, čak i kada prema stanovištu suda to nije suštinski važno, to može dovesti do kršenja člana 5. stav 1 (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; i Van der Leer, presuda od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
41. U konkretnom slučaju apelanti se, između ostalog, žale da im je sud odredio i produžio pritvor iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH a da nije naveo konkretne činjenice ili okolnosti iz kojih proizlazi osnovana bojazan da bi puštanjem na slobodu mogli preduzeti radnje kojima bi Tužilaštvo bilo spriječeno da prikupi dokaze niti je konkretizirao koje naročite okolnosti ukazuju na to da bi mogli utjecati na svjedoke i saučesnike. Osim toga, ističu da nisu konkretizirani ni razlozi i indicije za to da bi puštanje na slobodu apelanata dovelo do stvarne prijetnje javnom redu i miru. Ustavni sud naglašava kako se prilikom razmatranja zakonitosti daljnjeg produžetka pritvora apelantima neće (i ne treba) ograničiti na razmatranje osnova pritvora eksplicitno navedenih u članu 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije. Kroz praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju konstantno podržava i Ustavni sud, kao razlozi za određivanje, odnosno daljnje produžavanje pritvora prihvaćeni su: a) „rizik od prikrivanja dokaza“ (vidi presudu u predmetu Wemhoff od 27. juna 1968. godine), b) „ozbiljnost prekršaja“ (vidi presudu u predmetu Kemmache od 27. novembra 1991. godine), c) „implicitna opasnost utjecaja na svjedoke“ (vidi presudu u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine), d) „opasnost od dosluha (dogovora)“ (vidi presudu u predmetu B protiv Austrije od 28. marta 1990. godine), e) „rizik od pritiska na svjedoke“ (vidi presudu u predmetu Letellier od 26. juna 1991. godine), i f) „očuvanje javnog reda“ (vidi presudu u predmetu Letellier od 26. juna 1991. godine). Ustavni sud je mišljenja kako su navedeni razlozi za postojanje pritvora u konkretnom slučaju sadržani u odredbama člana 132. stav 1. tačke
b) i d) ZKPBiH.
42. Ustavni sud podsjeća na to da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
43. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz osporenog rješenja kojim je apelantima produžen pritvor prema prijedlogu Tužilaštva BiH proizlazi da je Sud BiH o produženju pritvora apelantima odlučio nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelanti i drugi osumnjičeni kao i njihovi branioci. Sud BiH je ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja. Također, Ustavni sud zapaža da rješenje o produženju mjere pritvora apelantima sadrži obrazloženje iz kojeg proizlazi da je sud ocijenio postojeće dokaze i druge okolnosti koje, prema mišljenju suda, opravdavaju donošenje rješenja o pritvoru. Sud BiH je u svojim odlukama ukazao na to koje dokaze je ocijenio pri utvrđivanju postojanja osnovane sumnje (ovi dokazi ocijenjeni su pojedinačno i u uzajamnoj vezi), te najzad, data su jasna i precizna obrazloženja u prilog njihovom prihvatanju. Ustavni sud smatra da je u osporenom rješenju sud dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH nije u suprotnosti sa odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH.
44. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantima, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 132. stav 1. tačke b) i d). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) jer postoji osnovana bojazan da će apelanti uništiti tragove koji su važni za krivični postupak, te da postoje i osobite okolnosti koje pokazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u donesenim rješenjima naglasio kako se u konkretnom slučaju radi o dosta obimnoj i složenoj istrazi, koja obuhvata velik broj osumnjičenih (17) koji se terete za ozbiljna i teška krivična djela i u kojoj je još uvijek u toku analiza dokumentacije prikupljene provođenjem posebnih istražnih radnji. Osim toga, Sud BiH je detaljno obrazložio i razloge zbog kojih smatra da postoji osnovana bojazan za ometanje krivičnog postupka, te postojanje naročite okolnosti u konkretnom krivičnom predmetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, Sud BiH je argumentirano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelanti boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak utjecanjem na svjedoke i saučesnike, u smislu da promijene svoje iskaze ili da istragu Tužilaštva „usmjere u krivom smjeru“. U takvom zaključku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost.
45. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u osporenim odlukama, suprotno navodima apelanata, dati vrlo iscrpni i jasni razlozi koji ukazuju na to da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za produženje pritvora iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH (težina krivičnih djela, okolnost da su apelanti obavljali najviše policijske funkcije te da usljed posebnih okolnosti, koje je sud detaljno naveo, postoji prijetnja narušavanju javnog reda kao i izazivanja „uznemirenosti“ javnosti). Data obrazloženja Suda BiH Ustavni sud ne smatra proizvoljnim budući da, prema utvrđenju redovnog suda, egzistiraju vanredne okolnosti koje, u smislu relevantnih odredbi ZKPBiH, produženje pritvora čine opravdanim.
46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao argumente koji bi opravdavali tvrdnje apelanata da lišavanje slobode u konkretnom slučaju nije bilo u skladu sa „procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom“, odnosno da je ono suprotno bilo kojem standardu člana 5.1.c) Evropske konvencije.
Član 5. stav 2. Evropske konvencije
47. Apelanti ističu da ih Tužilaštvo BiH u prijedlozima za određivanje i produženje pritvora, a potom i Sud BiH prilikom odlučivanja o podnesenim prijedlozima, nisu obavijestili o optužbama koje im se stavljaju na teret, na koji način im je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije.
48. Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva da pritvoreno lice bude odmah obaviješteno „o svakoj optužbi protiv njega“. Obaveza iz člana 5. stav 2. na određeni način se podudara sa obavezom iz člana 6.3.a) Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju po cilju koji se njima želi ostvariti: dok je svrha člana 5. stav 2. da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6.3.a) Evropske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, obaveza obavještavanja uhapšenog o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije po svom obimu više ograničena (uža) nego ona iz člana 6.3.a) Evropske konvencije, pa je za njeno ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat sa razlozima i dokazima koji se tiču pritvora. Također, „[…] obavještenje o razlozima pritvaranja koje se traži po članu 5. stav 2. ne mora biti formulisano u određenom obliku […]“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182). Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Lamy protiv Belgije zaključio da u ovoj fazi postupka ne postoji obaveza da se na raspolaganje odbrani optuženog lica stavi na uvid dosje, te da nema povrede člana 5. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kad su u nalogu za hapšenje, koji je dostavljen aplikantu, navedeni ne samo razlozi za lišenje slobode već i detaljne optužbe protiv njega (presuda od 30. marta 1989. godine, serija A, broj 151, st. 31. i 32).
49. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su u osporenim rješenjima činjenično opisane radnje koje su apelanti preduzimali i iz kojih proizlaze bitna obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Dalje, Ustavni sud zapaža, na osnovu uvida u zapisnike o ispitivanju apelanata od 11. decembra 2010. godine, da su apelanti već prilikom prvog ispitivanja u Tužilaštvu BiH, na osnovu člana 78. stav 2. ZKPBiH, obaviješteni za koja krivična djela se terete. Ustavni sud primjećuje da su u navedene zapisnike uneseni činjenični opisi radnji koje su apelanti preduzimali a iz kojih proizlaze zakonska obilježja krivičnih djela za koje se apelanti terete, te njihova pravna kvalifikacija. Ustavni sud zapaža da je svaki od apelanata, u prisustvu branioca, nakon upoznavanja sa „optužbama“ za koje se tereti, izjavio da razumije za šta se sumnjiči i koji su osnovi sumnje protiv njega, te da je svaki potpisao zapisnik o (prvom) ispitivanju, bez stavljanja bilo kakvih primjedbi. Nakon toga, apelanti su upoznati sa „optužbama“ i na ročištima povodom prijedloga Tužilaštva BiH za određivanje i produženje pritvora. Prema tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata da nisu upoznati sa „optužbama“ neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 2. Evropske konvencije. Član 5. stav 4. Evropske konvencije (habeas corpus)
50. Apelanti navode da im je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer im nisu dostavljeni svi dokazi koje posjeduje Tužilaštvo BiH, odnosno dokazi koje je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog za produženje pritvora kao i naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, zbog čega nisu imali mogućnost da kvalitetno osporavaju zakonitost određivanja pritvora. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišenja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77; i Ismoilov i drugi protiv Rusije, Presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, a koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
51. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, postupak koji se vodi na osnovu člana 5. stav 4. Evropske konvencije u principu treba, u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na okolnosti istrage koja je u toku, također zadovoljavati osnovne zahtjeve pravičnog suđenja. Iako se u nacionalnom pravu ovaj zahtjev može zadovoljiti na različite načine, koji god da se način odabere potrebno je osigurati da druga stranka ima uvid u očitovanja koja su podnesena i da ima stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Brandstetter v. Austria od 28. augusta 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67; i Garcia Alva v. Germany od 13. februara 2001. godine, Presuda broj 23541/94). Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje u habeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora biti adversaran (Sanchez-Reisse protiv Švicarske [1986. god.] i Wloch protiv Poljske [2000. god.]). U tom smislu, [apelant] mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv Belgije [1989. god.]) i mora dobiti sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Niedbala protiv Poljske [2000. god.]).
52. U konkretnom slučaju, za razliku od navedenih predmeta Evropskog suda za ljudska prava u kojim je utvrđena povreda člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da su apelantima dostavljeni prijedlog Tužilaštva BiH za produženje pritvora i Izvještaj SIPA-e, odnosno svi podnesci koje je Tužilaštvo BiH uputilo Sudu BiH. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH potom održao ročište na kojem su apelanti imali mogućnost da osporavaju navode Tužilaštva BiH vezane za produženje pritvora prema apelantima, što su i učinili.
53. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 47. stav 1. ZKPBiH regulirano kao opće pravilo da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. ovog člana tužilac istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH postupio u kontekstu predmetnih odredbi ZKPBiH, te da su apelanti i njihovi branioci, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o produženju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana budući da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti osporavali sadržaj dokaza Tužilaštva koji su dostavljeni uz prijedlog (branilac apelanata je na ročištu ukazao na promjene u sadržaju iskaza koje su dali pojedini osumnjičeni). Iz navedenog proizlazi da su apelanti, u smislu navedenih stavova Evropskog suda za ljudska prava, imali uvid u očitovanja koja su podnesena i imali „stvarnu mogućnost davati primjedbe“ na navode Tužilaštva BiH vezane za donošenje odluke o produženju pritvora, te su ih u smislu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije mogli i osporiti.
54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelanti neosnovano pozivaju na to da im nije omogućen uvid u dokaze koji se odnose na produženje pritvora, budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su apelanti nesporno bili upoznati sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, a koje je u žalbenom postupku razmotrilo Apelaciono vijeće i dalo razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelanti praktično traže da im se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6. Evropske konvencije, a koji dokazi apelantima, u smislu člana 47. stav 3. ZKPBiH, trebaju biti dostupni nakon podnošenja optužnice.
55. Osim toga, u pogledu navoda apelanata da imaju saznanja o nedostacima vezanim za provođenje posebnih istražnih radnji, zbog čega traže da im se dostave naredbe Suda BiH, Ustavni sud smatra da sami po sebi to nisu argumenti koji bi ukazivali na to da su povrijeđena prava apelanata garantirana članom 5. stav 4. Naime, pitanja koja se odnose na zakonitost dokaza su pitanja koje će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle prilikom utvrđivanja eventualne krivične optužbe protiv apelanata, kako je i obrazloženo u osporenim odlukama.
56. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da rješenjem kojim je produžen pritvor apelantima nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na standarde propisane članom 5. stav 4. Evropske konvencije, jer su apelanti imali mogućnost da djelotvorno ospore stavove ili mišljenja Tužilaštva BiH koji su bitni za produženje pritvora, odnosno da su imali „uvid u očitovanja koja su podnesena i stvarnu mogućnost davati primjedbe na njih“ (vidi, mutatis mutandis, presuda u predmetu Brandstetter v. Austria od 28. augusta 1991. godine, serija A, broj 211, str. 27, stav 67; i Garcia Alva v. Germany od 13. februara 2001. godine, Presuda broj 23541/94).
57. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da rješenjem o produženju pritvora nije povrijeđeno pravo apelanata na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na ostale aspekte iz člana 5. stav 1. tačka c. Evropske konvencije, kao ni u odnosu na standarde propisane članom 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije ako je sud u postupku produžavanja pritvora prema apelantima utvrdio da i dalje postoji osnovana bojazan da će apelanti ometati istragu skrivanjem ili uništavanjem dokaza kao i da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će utjecati na svjedoke i saučesnike, te kada okolnosti pod kojima su izvršena predmetna krivična djela predstavljaju vanredne okolnosti i kada postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, ukoliko bi apelanti bili pušteni na slobodu.
59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada su apelanti prilikom prvog ispitivanja upoznati sa „optužbama“ koje im se stavljaju na teret, te kad su u prisustvu branilaca, nakon upoznavanja sa činjeničnim opisom i pravnom kvalifikacijom krivičnih djela za koja se terete, izjavili da razumiju za šta se sumnjiče i koji su osnovi sumnje protiv njih.
60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer su apelanti imali mogućnost da djelotvorno ospore stavove ili mišljenja Tužilaštva BiH koji su bitni za produženje pritvora, a iz spisa proizlazi da su i upoznati sa sadržajem svih dokaza na kojima je zasnovan prijedlog za produžavanje pritvora, s obzirom na to da su ih osporavali na ročištu za donošenje odluke o produženju pritvora. Također, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena prava apelanata garantirana članom 5. stav 4. zbog nedostavljanja naredbi o provođenju posebnih istražnih radnji radi osporavanja zakonitosti dokaza budući da su to pitanja koja će biti predmet ocjene sudova u odluci prilikom rješavanja eventualnih prigovora na optužnicu i odluke o meritumu stvari, dakle prilikom utvrđivanja eventualne krivične optužbe protiv apelanata.
61. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović