Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2025/08 (Z.M.)
Odluka donesena 07. 04. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prekid postupka
- Naknada štete
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-2025/08
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2025/08, rješavajući apelaciju Z.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Z.M.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom u Konjicu u predmetu broj 56 0 P 018300 08 P.
Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu da bez daljnjeg odgađanja nastavi i okonča postupak u predmetu broj 56 0 P 018300 08 P.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantu Z.M., u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Općinskom sudu u Konjicu i Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.M. podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora podnio je 8. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima u postupku po njegovoj tužbi od 19. aprila 1996. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 17. jula 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda zatraženo je 31. januara 2011. godine da dostavi spis.
3. Sud BiH dostavio je odgovor 29. jula 2008. godine, Općinski sud 27. novembra 2005. godine, a Pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 21. jula 2008. godine. Općinski sud je dostavio spis Ustavnom sudu 8. februara 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 22. augusta 2008. godine i 20. januara 2009. godine . III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je pred Osnovnim sudom Rama 19. aprila 1996. godine pokrenuo postupak tužbom protiv Republike Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Općine Konjic radi naknade štete zbog pritvaranja i držanja u logoru 1993. godine.
7. Osnovni sud Rama donio je Rješenje broj P 5/96 od 26. juna 1996. godine kojim se proglasio mjesno nenadležnim (rješenje je postalo pravosnažno 19. jula 1996. godine) i 27. augusta 1996. godine poslao dopis i predmet ustupio Višem sudu u Mostaru kao nadležnom na daljnji postupak. Viši sud u Mostaru je vratio 17. septembra 1996. godine spis Osnovnom sudu Rama.
8. Osnovni sud Rama poslao je 25. septembra 1996. godine spis Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom radi daljnjeg postupanja.
9. Općinski sud je sačinio službenu zabilješku u predmetu broj P.322/2001 od 20. maja 2002. godine u kojoj je navedeno da je apelant pristupio sudu, te izjavio da je pokrenuo postupak pred nadležnim institucijama radi naknade štete, a odluka nadležnih institucija može se smatrati prethodnim pitanjem u sudskom postupku. U službenoj zabilješci je navedeno da je apelant predložio sudu da predmetni spor zakaže tek nakon njegovog obavještenja, kako bi izbjegao prekid postupka.
10. Općinski sud u Konjicu donio je Rješenje broj P.322/01 od 8. novembra 2004. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje i ustupio predmet Sudu BiH kao nadležnom na daljnji postupak. U obrazloženju ovog rješenja Općinski sud se pozvao na odredbe člana 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.
11. Općinski sud u Konjicu 24. decembra 2004. godine poslao je dopis i spis Sudu BiH na dalje postupanje kao nadležnom.
12. Sud BiH je poslao apelantu dopis u predmetu broj P-63/04 od 31. marta 2006. godine kojim ga je obavijestio da mu vraća tužbu od 19. aprila 1996. godine radi ispravke, u skladu sa članom 274. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, pod prijetnjom odbačaja tužbe.
13. Apelant je dostavio Sudu BiH 18. aprila 2006. godine uređenu tužbu. Kao prvotuženog apelant je označio Bosnu i Hercegovinu, koju zastupa Pravobranilaštvo, a kao drugotuženog Federaciju Bosne i Hercegovine - Vladu BiH, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo BiH.
14. Sud BiH je dostavio tužbu na odgovor 21. aprila 2006. godine, a nakon primljenih odgovora na tužbu, zakazao i održao pripremno ročište 8. juna 2006. godine.
15. Sud BiH je zakazao i održao glavnu raspravu 5. jula 2006. godine na koju je pozvao i svjedoke. Sud BiH je zaključio glavnu raspravu i obavijestio stranke da preuzmu presudu 20. jula 2006. godine u zgradi Suda.
16. Sud BiH je donio Presudu broj P-63/04 od 19. jula 2006. godine kojom je obavezao tuženu Bosnu i Hercegovinu da apelantu isplati iznos od 12.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 488.000,00 KM u odnosu na Bosnu i Hercegovinu je odbijen. Odbijen je i apelantov zahtjev da mu Federacija BiH solidarno sa Bosnom i Hercegovinom isplati iznos od 500.000,00 KM na ime naknade štete, a apelant je obavezan da Federaciji Bosne i Hercegovine plati troškove postupka. Apelant i Bosna i Hercegovina su obavezani da snose svoje troškove.
17. Pravobranilaštvo je izjavilo žalbu protiv presude 14. augusta 2006. godine, a apelant 21. augusta 2006. godine. Predmet je dostavljen Apelacionom vijeću Suda BiH 5. septembra 2006. godine radi odlučivanja o žalbi.
18. Sud BiH je donio Rješenje broj Gž-77/06 od 14. aprila 2008. godine kojim se proglasio stvarno nenadležnim za rješavanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo prvostepenu presudu i predmet dostavio Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.
19. Spis je dostavljen Općinskom sudu 12. maja 2008. godine. Općinski sud je zakazao pripremno ročište u predmetu broj 56 0 P 018300 08 P za 23. oktobar 2008. godine, koje je odgođeno za 5. februar 2009. godine.
20. Općinski sud je donio Rješenje broj 56 0 P 018300 08 P od 13. marta 2009. godine kojim se postupak u pravnoj stvari tužitelja prekida „do donošenja odluke Ustavnog suda BiH o pitanju nadležnosti suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari“. U tački 2. dispozitiva rješenja od 13. marta 2009. godine navedeno je da će se postupak nastaviti po prijedlogu jedne od parničnih stranaka. U obrazloženju rješenja je navedeno i da je apelant tražio prekid postupka, pa je sud odlučio da postupak prekine u skladu sa članom 379. stav 1. tačka 1. ZPP (slučaj određivanja prekida postupka kada sud odluči da sam ne rješava o prethodnom pitanju). IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u momentu podnošenja apelacije osporio Rješenje Suda BiH broj Gž-777/06, kojim se Sud BiH proglasio nenadležnim za postupanje u apelantovoj pravnoj stvari, kao nezakonito, odnosno suprotno članu 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. Apelant je istakao da postupak traje neopravdano dugo (u momentu podnošenja apelacije 12 godina) i da Sud BiH pokušava da izbjegne rješavanje predmeta „dok on ne umre“. Apelant je tražio kompenzaciju zbog dužine trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je Apelaciono vijeće, prilikom odlučivanja o žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na stvarnu nadležnost Suda, utvrdilo da Sud BiH nije nadležan. S tim u vezi, Sud se pozvao na odredbe člana 14. Zakona o Sudu BiH i odredbe člana 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, kojim su utvrđeni postupci u kojima postupa Sud BiH. Prema stavu Suda BiH, za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan je Općinski sud, u skladu sa članom 27. tačka 2.a) Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine. Sud BiH navodi da je apelant pokrenuo postupak radi naknade štete koja mu je nastala odvođenjem od pripadnika Armije Republike BiH (čiji je sljednik Vojska Federacije BiH), nezakonitim hapšenjem i maltretiranjem u logoru „Musala“. Prema tome, po mišljenju Suda BiH, rješavanje o apelantovoj tužbi ne spada u nadležnost Suda BiH. Sud BiH je naveo da u cijelosti ostaje pri Rješenju broj GŽ-77/04 od 14. aprila 2008. godine, te da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
23. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je predmet dobio od Osnovnog suda Rama, te da je 2004. godine donio rješenje o nenadležnosti i ustupio predmet Sudu BiH. U momentu kada je dao odgovor na apelaciju (januara 2009. godine), Općinski sud je naveo da je zakazano pripremno ročište i da je „postupak u toku“. Prema mišljenju Općinskog suda, Sud BiH je prihvatio nadležnosti i donio presudu, te imao „mogućnost izazivanja nadležnosti ako je smatrao da je Općinski sud nadležan“. Međutim, pošto je Sud BiH donio presudu, samo Sud BiH je eventualno odgovoran za povrede koje apelant trpi.
24. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo je navelo da je apelacija nečitka, kao i da mu nije dostavljena osporena odluka uz apelaciju, zbog čega se ne može očitovati na navode. Imajući u vidu predmet spora, Ustavni sud smatra da nema potrebe za ponovno dostavljanje apelacije Pravobranilaštvu na odgovor. V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 15. (1) Poslije prijema tužbe sud ocjenjuje da li je nadležan. (2) Prilikom ocjenjivanja nadležnosti, sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su sudu poznate. (3) Ako se u toku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud. Član 17. stav 1. (1) Svaki sud tokom cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost. Član 20. (1) Nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, sud će bez odlaganja, a najkasnije u roku od tri dana, ustupiti predmet nadležnom sudu. (2) Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastavit će postupak kao da je kod njega bio pokrenut. (3) Parnične radnje nenadležnog suda, kao što su uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i drugo, nisu bez važnosti zato što ih je poduzeo nenadležan sud.
26. Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. (1) Ovim zakonom određuju se pravila postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud) u rješavanju imovinskih sporova (parnični postupak) između države Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: države) i entiteta, između države i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Distrikt), između entiteta, između entiteta i Distrikta i između institucija Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlaštenja. (2) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica tih organa i institucija. (3) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u drugim imovinskim sporovima, kad je nadležnost Suda utvrđena zakonima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom. Član 2. (1) Sud će po prijemu tužbe prvo ocijeniti da li je nadležan. (2) Prilikom ocjenjivanja nadležnosti, Sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su Sudu poznate. Član 3.
Sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost i vodi računa o svojoj stvarnoj nadležnosti. Član 4. (1) Kad Sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud, nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. (2) […] (3) Kad u toku postupka Sud utvrdi da je za rješavanje spora nadležan drugi sud u Bosni i Hercegovini, rješenjem će se oglasiti nenadležnim. VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
28. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
29. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dobio odluku o meritumu u svom predmetu zbog toga što se sudovi proglašavaju nenadležnim za postupanje, te se žali na dužinu trajanja postupka. Posljednje u nizu rješenja je rješenje Općinskog suda od 18. marta 2009. godine kojim se sud proglasio nenadležnim za postupanje „dok Ustavni sud ne riješi pitanje nadležnosti“. Dakle, uzimajući u obzir tok cjelokupnog postupka, te činjenicu da sudovi „po službenoj dužnosti“ prebacuju nadležnost sa jednog na drugi sud (ne ulazeći u sadržinu i ispravnost rješenja od 18. marta 2009. godine, te činjenicu da je apelant predložio prekid postupka do rješavanja pitanja nadležnosti), a da još nema konačne odluke o apelantovoj tužbi, i imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava BiH i člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Dopustivost ratione materiae
30. Apelant je osporio Rješenje Suda BiH broj Gž-77/04 kojim se ovaj sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u apelantovoj pravnoj stvari.
31. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
32. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenje Suda BiH kojim se Sud proglasio stvarno nenadležnim za postupanje. Dakle, apelant osporava jednu procesnu odluku u kojoj nije raspravljano o apelantovim pravima i obavezama, već isključivo o postojanju procesnih pretpostavki za vođenje postupka pred Sudom BiH.
33. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, odluke Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine, stav 41, i H. v. France od 24. oktobra 1989. godine, stav 47). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li su ishod ili «posljedica» predmetnog postupka bili odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza.
34. Ustavni sud zapaža da se rješenjem Suda BiH od 14. aprila 2008. godine (iako je prvostepena presuda ukinuta) nije odlučivalo o bilo kakvom apelantovom građanskom pravu ili obavezi, budući da se ovaj sud samo proglasio nenadležnim i ustupio predmet nadležnom sudu na postupanje. Prema tome, ishod procedure u kojoj je donesena osporena odluka nije bio odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Pitanje nadležnosti suda ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega je apelacija, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
35. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na osporeno Rješenje Suda BiH broj Gž-77/06. VII.Meritum
36. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer „sudovi ništa nisu uradili“ u njegovoj pravnoj stvari, odnosno nema konačne odluke o njegovoj tužbi što pokreće pitanje suđenja u razumnom roku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
39. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu protiv tuženih tražeći naknadu štete zbog pritvaranja i držanja u logoru, pa je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, za Ustavni sud neupitno da se radi o sporu građanskopravne prirode. Stoga su na konkretan slučaj primjenjive garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu donošenja odluke u razumnom roku.
Donošenje odluke u razumnom roku
40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Također, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
a) Period koji se uzima u obzir
42. Predmetni postupak pokrenut je 19. aprila 1996. godine i do danas nije okončan. Trenutno se nalazi na rješavanju pred Općinskim sudom, ali je rješenjem od 19. marta 2009. godine „prekinut“. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog tužbenog zahtjeva traje 15 godina i još nije donijeta meritorna odluka po apelantovoj tužbi.
b) Analiza dužine trajanja postupka
43. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Pri tome se naročito uzima u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30, i Zimmermann i Steiner od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, stav 24).
44. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.
45. Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio naknadu štete zbog pritvaranja i držanja u logoru. Međutim, s obzirom na činjenicu da se, osim Suda BiH (u prvostepenom postupku), niti jedan sud nije bavio suštinom predmeta, njegovim meritumom, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta trenutno ne može zaključiti da se radi o naročito složenom postupku.
46. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava Van Eesbeeck protiv Italije, aplikacija broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. broj 70). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant 2002. godine zatražio da sud „zastane sa postupkom“, odnosno da sačeka da apelant pokuša riješiti svoje pitanje pred drugim institucijama, a kako bi „spriječio prekid sudskog postupka“. Također, Ustavni sud primjećuje da je posljednje rješenje posljedica apelantovog prijedloga da se postupak prekine kako bi „Ustavni sud odlučio o nadležnosti suda za postupanje“, kao prethodnom pitanju, a sud je donio rješenje u skladu sa članom 379. stav 1. tačka 1. ZPP. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da nesporno postoji i određen apelantov doprinos dužini predmetnog postupka, ali smatra, imajući u vidu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena još 19. aprila 1996. godine, da ovi apelantovi prijedlozi, prvi podnesen 2002. godine, dakle, punih šest godina nakon podnošenja tužbe u konkretnoj pravnoj stvari, a drugi u martu 2009. godine, sami po sebi nisu znatnije doprinijeli dužini postupka.
47. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su se sudovi u toku postupka više puta i na više sudskih instanci (dva općinska suda, Viši sud, Sud BiH) proglašavali nenadležnim za postupanje i prebacivali pet puta nadležnost jedan drugome sa različitih nivoa a postupak još uvijek nije meritorno okončan. U vezi s tim i sa apelantovim ponašanjem, Ustavni sud podsjeća da u parnici stranke disponiraju tužbenim zahtjevom, ali sud vodi i upravlja postupkom. Osim toga, jedno od suštinskih pitanja o kojem sud pazi po službenoj dužnosti i tokom cijelog postupka jeste pitanje nadležnosti. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom Rama, ali nakon toga sudovi su sami (i nezavisno od apelantove volje) prebacivali nadležnost sa jednog na drugi sud, odnosno proglašavali se nenadležnim. Činjenica da apelant već skoro punih 15 godina ne može da dođe do konačne odluke zbog okolnosti da su se svi sudovi kod kojih se apelantov predmet do sada nalazio na rješavanju (tri instance – Općinski i Viši sud, te Sud BiH) proglašavaju nenadležnim. Stoga je za Ustavni sud, u situaciji kad se predmetni postupak i pored proteka od skoro punih 15 godina od podnošenja tužbe još uvijek praktično nalazi u početnoj fazi i neizvjesno je kad će se završiti (jer prema stavu Općinskog suda, o nadležnosti treba da odluči Ustavni sud), neupitno da je u konkretnom slučaju, gledajući u cjelini, povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje.
48. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je dužini postupka najviše doprinio Općinski sud pred kojim je predmet i najduže stajao, i to u dva navrata (1996 -2004. godine i od 2006. godine do danas), kao i zbog činjenice da je protivno odredbi ZPP prekinuo postupak. Ovo osobito imajući u vidu da je odredbama ZPP (čl. 15. do 52) propisano kako se rješava pitanje nadležnosti sudova, odnosno postupanje u slučaju sukoba nadležnosti, procedura, postupak i ko je nadležan za odlučivanje, pa se s obzirom na navedeno, pokazuje proizvoljnim zaključak Općinskog suda da Ustavni sud u ovom apelacionom postupku treba da odluči o nadležnosti redovnih sudova u konkretnom slučaju.
49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Pitanje naknade nematerijalne štete
50. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
51. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu činjenicu da se predmetni postupak, u skladu sa relevantnim odredbama važećih propisa, ne smatra hitnim, te da postupak povodom apelantove tužbe traje do donošenja odluke Ustavnog suda skoro punih petnaest godina, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, treba isplatiti iznos od 2.250,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Hercegovačko - neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja odluke nije okončan petnaest godina od dana podnošenja tužbe, a takvo neopravdano trajanje cjelokupnog postupka može se, u cijelosti, pripisati ponašanju redovnih sudova, osobito Općinskog suda, koji, i pored proteka od 15 godina, još uvijek nisu odlučili koji je od sudova uopće nadležan za postupanje po apelantovoj tužbi.
53. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 61. st. 1. i 2, i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović