Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2618/08 (S. G.)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2618/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2618/08, rješavajući apelaciju Slobodana Grubača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Grubača podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-18/08 od 7. jula 2008. godine i broj K-54/07 od 1. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Grubač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Veljko M. Čivša, advokat iz Sokoca, podnio je 28. augusta 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-18/08 od 7. jula 2008. godine i broj K-54/07 od 1. aprila 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora koja mu je izrečena osporenom presudom do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2618/08 od 28. oktobra 2008. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Suda BiH broj K-54/07 od 1. aprila 2008. godine apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u tač. 1. i 2. dispozitiva presude počinio produženo krivično djelo krivotvorenja novca iz člana 205. stav 1. u vezi sa čl. 29. i 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10; u daljnjem tekstu: KZBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom, osim apelanta i Rade Sušić (u daljnjem tekstu: R.S.), proglašen je krivim što je radnjama bliže opisanim u tački 2. dispozitiva presude počinio krivično djelo krivotvorenja novca iz člana 205. stav 1. u vezi sa članom 29. KZBiH. Dalje, presudom je određeno da se od apelanta i R.S., na osnovu člana 205. stav 5. KZBiH, oduzimaju tri krivotvorene novčanice u apoenima od po 200,00 eura, serijskih slova i brojeva kako je navedeno u dispozitivu, a na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, u daljnjem tekstu: ZKPBiH) apelant i R.S. su obavezani da naknade troškove postupka.

4. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je odluku donio nakon provođenja dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je apelant 6. decembra 2006. godine trećem licu dao novčanicu od 200 eura, a 7. decembra 2006. godine istom tom licu dvije novčanice od po 200 eura za koje je znao da su krivotvorene, s ciljem da ih stavi u opticaj. Sud BiH je u predmetnoj krivičnoj stvari zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, te da je postavljenim optužnim aktom i provedenim dokazima Tužilaštvo BiH dokazalo da su apelant i R.S., znajući da se radi o lažnim novčanicma, dakle, uz postojanje takvog psihičkog odnosa prema izvršenju djela koji se manifestuje u vidu direktnog umišljaja, stavili ih u opticaj kao prave, i to apelant davanjem lažnih novčanica trećem licu s ciljem njihovog puštanja u opticaj, a R.S. samim plaćanjem predmetne robe u prodavnici, čime su ostvarili sva kako objektivna, tako i subjektivna obilježja krivičnog djela krivotvorenja novca iz člana 205. stav 1. KZBiH. Prvostepena presuda, dalje, sadrži detaljno analizu provedenih dokaza na glavnom pretresu, uključujući i saslušanja svjedokâ P. R., K. R. i S. P., kao i svjedoka A. D. Navedeno je da se iskazi ovih svjedoka u cijelosti podudaraju, zbog čega sud nije imao razloga da sumnja u njhovu vjerodostojnost, kao i saslušanja vještaka grafologa, na osnovu kojih je sud donio odluku i apelanta proglasio krivim. Kada je u pitanju iskaz svjedoka Marka Vučurevića, Sud BiH je zaključio da se radi o iskazu koji je kontradiktoran i nelogičan, pa se stoga ne može uzeti kao vjerodostojan i u osnovi je usmjeren na izbjegavanje svjedočenja na okolnosti utvrđivanja krivične odgovornosti optuženih, a naročito apelanta.

5. Protiv navedene presude žalbu je izjavio apelant zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) sa prijedlogom da Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) žalbu uvaži, pobijanu presudu ukine i odredi održavanje glavnog pretresa.

6. Apelaciono vijeće je donijelo Presudu broj Kž-18/08 od 7. jula 2008. godine kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana, te je Presuda Suda BiH broj K-54/07 od 1. aprila 2008. godine u odnosu na apelanta potvrđena. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo da je, prije svega, neosnovana tvrdnja apelantovog branioca da su u činjeničnom opisu djela datom u dispozitivu presude navedene samo realne apelantove djelatnosti, dok je u cijelosti izostao subjektivni stav učinioca prema radnji i posljedici djela. Naime, Apelaciono vijeće je istaklo da je u dispozitivu pobijane presude jasno navedeno da je apelant u vrijeme i na mjestu, te na način kako je to opisano u dispozitivu presude počinio predmetno krivično djelo. Dalje je Apelaciono vijeće istaklo da iz navedenog opisa, a na što nesumnjivo ukazuje i daljnje odvijanje cijelog toka događaja i preduzimanja radnji u vezi sa stavljanjem u opticaj predmetnih novčanica, nedvojbeno proizlazi da je apelant znao da su novčanice krivotvorene i da ih je kao takve namjeravao pustiti u opticaj, što znači da je apelant imao jasnu predstavu o svim zakonskim obilježjima ovog krivičnog djela, onako kako su ona istaknuta u njegovom zakonskom određenju. Navedeno je da, dakle, samo apelantovo znanje i svijest o tome podrazumijevaju direktni umišljaj sa kojim oblikom vinosti je, po zaključku Apelacionog vijeća, jedino moguće i počiniti predmetno krivično djelo. S obzirom na navedeno, zaključeno je da izreka pobijane presude ne sadrži bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u smislu odredaba člana 297. stav 1. tačka k) ZKPBiH.

7. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda o nerazumljivosti presude, Apelaciono vijeće je istaklo da je ispravan i valjan stav prvostepenog suda dat u izreci pobijane presude, a koji proizlazi iz svestrane ocjene izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti i da u tom smislu presuda daje razloge u vezi sa odlučnim činjenicama. Navedeno je da bi nerazumljivost presude postojala kada bi postojale dvojbe o tome šta je sud zaključio, odnosno kada se ono što je zaključio ne bi moglo razumjeti, što, po ocjeni Apelacionog vijeća, nije slučaj kada je u pitanju pobijana presuda, jer je njena izreka jasna, a razlozi iz obrazloženja nisu joj protivrječni. Osim toga, prema ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeni sud je savjesno i svestrano ocijenio izvedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, shodno članu 281. stav 2. ZKPBiH, te u tom smislu presuda daje razloge u vezi sa odlučnim činjenicima na potpun i logičan način. Navedeno je da su u prvostepenoj presudi dati sasvim valjani i iscrpni razlozi zbog čega se određene činjenice uzimaju kao dokazane ili nedokazane, te da su na zadovoljavajući način pojašnjeni i obrazloženi iskazi svjedoka kojima je sud poklonio punu vjeru, uzimajući ih kao iskrena, objektivna i logična zapažanja.

8. Ocjenjujući ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeni sud odluku donio na osnovu dokaza koje je proveo na glavnom pretresu, pa je stoga neutemeljena i žalbena tvrdnja da se pobijana presuda zasniva na dokazima koji nisu izvedeni na glavnom pretresu, odnosno da presuda pogrešno interpretira iskaze svjedoka optužbe u odlučnim segmentima, te da je ona „donesena suprotno konceptu prava na pravično suđenje“, odnosno da je na taj način povrijeđena odredba iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Kada je u pitanju apelantov žalbeni prigovor koji se odnosi na produženo krivično djelo krivotvorenja novca (u smislu da iz izreke proizlazi da je apelant osuđen za produženo krivično djelo, a da prvostepena presuda nije navela nijednu riječ o tome), Apelaciono vijeće je istaklo da žalba pravilno ukazuje na to da prvostepena presuda u tom pogledu ne daje razloge. Međutim, Apelaciono vijeće je istaklo da navedena manjkavost nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane presude, naročito ako se ima u vidu da prvostepeni sud produženo krivično djelo u konkretnom slučaju nije ni vrednovao kao otežavajuću okolnost pri odmjeravanju kazne prvooptuženom, iako se produženo krivično djelo u tom smislu ocjenjuje pri izboru i određivanju visine kazne optuženom. Apelaciono vijeće je zaključilo da navedeni propust u pobijanoj presudi nije negativno utjecao na pravilnost presuđenja predmetnog slučaja, niti je apelanta doveo u nepovoljniji krivičnopravni položaj, pa je u tom smislu i navedeni žalbeni prigovor relativiziran i bez utemeljenja. Navedeno je da se ova argumentacija dijelom zasniva i na odredbama iz člana 54. KZBiH u kojima se produženo krivično djelo (sada, dakle, i zakonski) tretira kao jedno krivično djelo, koje je prvostepeni sud u svemu upravo tako i ocijenio, pa stoga zahtjev za iznošenje razloga u obrazloženju presude za njegovo postojanje nema istu onu vrijednost i značaj kao ranije, kada produženo krivično djelo nije bilo zakonska kategorija, tj. nije bilo u zakonu definisano.

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i stav 3.c) Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih tvrdnji apelant navodi da u činjeničnom opisu djela koje je dato u izreci nedostaje oblik apelantove vinosti, zbog čega postoji bitna povreda odredaba ZKPBiH. Također, apelant smatra da je u obrazloženju presude proizvoljno utvrđeno da je postupao sa umišljajem, a smatra i da se iz presude ne vidi sa kojim oblikom umišljaja je izvršeno krivično djelo. Dalje, apelant smatra da Sud BiH, prilikom odlučivanja, nije sa jednakom pažnjom ocijenio činjenice koje terete apelanta i one koje idu u njegovu korist, te da su iskazi svjedoka pogrešno interpretirani u odlučnim segmentima. Također, apelant osporava i primjenu odredaba koje se tiču utvrđenja suda da je počinio produženo krivično djelo, jer navodi da o tome sud nije dao bilo kakvo obrazloženje. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i u žalbenom postupku, jer Apelaciono vijeće Suda BiH nije po službenoj dužnosti razmotrilo odluku o izrečenoj sankciji koja je, kako apelant navodi, «zastrašujuće visoka». Također, apelant smatra da je izostala suštinska ocjena žalbenih navoda, što je, po njegovom mišljenju, također dovelo do bitne povrede postupka.

11. Sud BiH, u odgovoru na apelaciju, istakao je da je apelant tokom trajanja prvostepenog postupka iznosio sve činjenice koje je iznio i u apelaciji, a koje je sud ocijenio prilikom donošenja odluke. Osim toga, sud je napomenuo da je apelant ranije osuđivan i da je za krivično djelo za koje je osuđen zakonom predviđena kazna u trajanju od jedne do deset godina. Također je sud naveo da je i u obrazloženju drugostepene presude obrazloženo zašto je Apelaciono vijeće potvrdilo prvostepenu presudu, kao i da je i tom prilikom ocijenjeno sve što je apelant iznio u žalbi, a ponovio u apelaciji.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Navodi apelacije u pogledu kršenja prava na pravično suđenje odnose se na navodne bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja zbog navodne proizvoljnosti u ocjeni dokaza, kao i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

15. U vezi sa apelantovim navodima o počinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, koje se odnose na nerazumljivost presude, Ustavni sud zapaža da se apelant u vezi s tim nije konkretno pozvao na bilo koji element prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je ponudio argumente koji bi mogli pokrenuti pitanje eventualne procesne nepravičnosti u toku postupka u smislu navedenog člana. Osim toga, u vezi sa apelantovim navodima da sud nije s jednakom pažnjom ocijenio dokaze koji ga terete i dokaze koji mu idu u korist, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH prilikom odlučivanja o apelantovoj krivnji odluku donio na osnovu svih dokaza provedenih na glavnom pretresu i da je za donesenu odluku o apelantovoj krivici dao detaljno i jasno obrazloženje. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant i ne osporava da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i posredstvom branioca. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje na način kako to apelant tvrdi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa apelantovim navodima da je, zbog navodne proizvoljnosti u ocjeni dokaza, činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i materijalno pravo pogrešno primijenjeno, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama data dovoljna i jasna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant, osim već razmotrenih navoda o navodnoj procesnoj neravnopravnosti, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, u pogledu apelantovog navoda da sud nije obrazložio zašto ga je proglasio krivim za učinjeno produženo krivično djelo, Ustavni sud primjećuje da se ovi navodi odnose na pitanje primjene materijalnog prava, što, kako je već rečeno, nije pitanje koje će Ustavni sud preispitivati, a u konkretnom predmetu nema ništa što ukazuje na proizvoljnost u primjeni prava. Također, u vezi sa apelantovim navodima da je u konkretnom krivičnom postupku sud u potpunosti njegove navode ignorisao, te žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, izbjegavajući da odgovori na odlučne žalbene navode, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće odgovorilo na sve apelantove žalbene navode, te da je dalo obrazloženje zašto su oni neosnovani.

18. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3.c) Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant samo citirao navedenu odredbu i da nije obrazložio zašto smatra da mu je ona eventulno povrijeđena. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant sve vrijeme trajanja krivičnog postupka imao branitelja, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

20. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja pravnog lijeka propisanog zakonom u krivičnom postupku o kojem je odlučivao nadležni sud, te dao jasne i iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, činjenica da predmetna žalba nije rezultirala apelantovim uspjehom u krivičnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

21. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2618/08 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio