Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3306/08 («Gama-ba» d.o.o. Vitez)

Odluka donesena 07. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3306/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3306/08, rješavajući apelaciju «Gama-ba» d.o.o. Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Gama-ba” d.o.o. Vitez podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-REV-08-000573 od 31. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Pž-08-000 005 od 6. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 051-0-Ps-06-000 297 od 1. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Gama-ba» d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Anto Grabovac, podnio je 20. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-REV-08-000573 od 31. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Pž-08-

000 005 od 6. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 051-0-Ps-06-000 297 od 1. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 051-0-Ps-06-000 297 od 1. oktobra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Pž-08-000 005 od 6. marta 2008. godine, u pravnoj stvari tužitelja PD «Vlašić» d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta radi istupanja iz Društva, v.s. 143.460,00 KM, udovoljeno je tužbenom zahtjevu i utvrđeno da tužitelj kao osnivač istupa iz Društva, tako što tužitelju prestaje članstvo u Društvu, kao i sva prava koja iz članstva proizlaze. Stavom drugim presude obavezan je apelant da tužitelju isplati vrijednost udjela u iznosu od 143.460,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe, to jest 29. maja 2006. godine, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.170,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da nije sporno među parničnim strankama da su tužitelj i «Gama» d.o.o. Vitez 24. februara 2000. godine zaključili Ugovor o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću pod nazivom «Gama-ba» d.o.o. Vitez i da su osnivački ulozi osnivača, i to tužitelja u stvarima udio u iznosu od 143.460,00 DEM (16,6 %) i «Gama» d.o.o. udio u iznosu od 720.010,00 DEM (83,4 %). Predmetnim ugovorom su regulisani svi odnosi između stranaka, a time i prestanak članstva u Društvu, pa je članom 35. navedenog ugovora utvrđeno da osnivači imaju pravo zahtijevati istupanje iz Društva, kao i povrat svog osnivačkog uloga, te takav zahtjev najaviti godinu dana unaprijed. Upravo zbog ovakvog utvrđenja istupanja iz Društva, pojašnjava sud, apelant je i osporavao tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući da je njegova tužba preuranjena iz razloga što je tužitelj svoj zahtjev za istupanje iz Društva dostavio apelantu 12. maja 2006. godine, dok je tužbu za istupanje iz Društva predao sudu 29. maja 2006. godine. Međutim, sud je tumačenjem odredbe člana 340. stav 2. Zakona o privrednim društvima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03 i 68/05; u daljnjem tekstu: Zakon o privrednim društvima) utvrdio da član društva ima pravo tražiti istupanje iz društva tužbom kod suda radi istupanja neovisno o tome da li su ugovorom o osnivanju i/ili statutom društva utvrđeni uslovi, postupak i posljedice istupanja, da li je prethodno zahtjev za istupanje podnesen društvu, te da li je donesena i kakva je odluka organa društva, a da razlozi za podnošenje tužbe sudu mogu biti konkretni postupci ili propuštanja organa ili drugih članova društva koji imaju kao posljedicu da je članu društva prouzrokovana šteta. Sud je istakao da je tužitelj uspio dokazati mnogobrojnim dokazima provedenim na glavnoj raspravi da je pretrpio štetu prodajom nekretnina od apelanta, koje je kao osnivački ulog tužitelj unio u apelanta, a nakon čega je apelant zatražio kod registarskog suda smanjenje visine kapitala sa 863.470,00 KM na 10.000,00 KM, bez saglasnosti tužitelja, pa je zbog toga tužitelj zatražio povrat osnivačkog uloga u novčanom iznosu od 143.460,00 KM, kao tržišnu vrijednost uloženih nekretnina, odnosno udjela u apelantu.

4. Dalje, sud je naveo da su nakon prodaje nekretnina-imovine apelanta «Gorenju Commerce» d.o.o. Sarajevo (među kojima se nalaze i nekretnine unesene kao osnivački ulog od tužitelja kao osnivača), apelant i tužitelj svoje međusobne odnose u vezi sa istupanjem tužitelja iz apelanta i isplatom tržišne vrijednosti tužitelju u navedenom iznosu pokušali su riješiti međusobnim dogovorom, a što je vidljivo iz službene zabilješke sa sastanka održanog 29. juna 2005. godine, gdje se tačkom 3. obavezuje «Gama-ba» d.o.o. Vitez da iznos od 143.460,00 KM ili 16,6 % kapitala tužitelja u «Gama-ba» d.o.o. Vitez uplati i deponira na poseban račun kojim se neće moći raspolagati do konačnog rješenja statusa «Gama-ba» d.o.o. Vitez. U vezi s tim, sud je istakao da su navedena sredstva deponovana na poseban račun kod CBS banke d.d. Sarajevo do konačnog razrješenja pravnog statusa između osnivača-deponenata. Do razrješenja pravnog statusa između apelanta i tužitelja nije došlo međusobnim dogovorom, jer je apelant 24. maja 2006. godine, odnosno Skupština apelanta donijela odluku kojom je proglasila kao nezakonitu odluku tužitelja o istupanju iz apelanta, odnosno da udio tužitelja u visini od 16,6 % ostaje u apelantu, jer je navedenim ugovorom o kupoprodaji nekretnina izvršena prodaja imovine, a ne udjela. Navedenu odluku Skupština apelanta je donijela na temelju dopisa od 29. marta 2006. godine, upućenog od Agencije za privatizaciju Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija), u kome je konstatovano da se prodaja udjela tužitelja u apelantu u navedenom iznosu može obaviti isključivo posredstvom Agencije. Sud je, također, istakao da je tužitelj, nakon donošenja odluke Skupštine apelanta o proglašenju odluke o istupanju iz apelanta nezakonitom, preduzeo niz aktivnosti za rješavanje postupka prodaje udjela u apelantu posredstvom Agencije, tako što joj je podnio prijavu za prodaju udjela, u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća, a to sve zbog toga što se radi o državnom kapitalu. Međutim, kako Agencija nakon prijave tužitelja za prodaju udjela u apelantu nije preduzela niti jednu radnju, to je tužitelj, po mišljenju suda, osnovano tužbom zatražio istupanje iz apelanta.

5. Naime, sud je istakao da je tužitelj prilikom osnivanja apelanta kao osnivački ulog u apelanta unio stvari-nekretnine površine 6.966 m2 u vrijednosti od 143.460,00 KM, koje su upisane u zemljišne knjige. Dalje, sud je naveo da su, prema zk. ul. broj 4. k.o. Jardol, izvodu od 30. augusta 2007. godine, navedene nekretnine uknjižene kao vlasništvo «Gorenje-Commerca» d.o.o. Sarajevo sa 1/1 dijelom. Najzad, sud je ocijenio da priloženi dokazi ukazuju na činjenicu da je društvena svojina na nekretninama koje su unesene od tužitelja kao udio u apelanta brisana na osnovu rješenja Općine Vitez i upisana kao apelantovo vlasništvo, to jest društvena svojina (državna) prešla je u privatnu svojinu kao apelantovo vlasništvo, a navedene nekretnine su na osnovu pomenutog kupoprodajnog ugovora uknjižene kao vlasništvo firme «Gorenje Commerce» d.o.o. Sarajevo, pa samim tim pokušaji prodaje udjela tužitelja, kao državnog kapitala, posredstvom Agencije nisu bili mogući, niti provodivi, a nakon opisanih promjena u zemljišnim knjigama predmetnih nekretnina, jer one više nisu upisane kao društvena svojina. Sud je naveo da sa navedenim promjenama nije upoznat registar Općinskog suda, odnosno takve promjene nisu prijavljene registru Općinskog suda, što je propust i tužitelja i apelanta koji je rezultirao neprihvatanjem odluke o istupanju tužitelja iz apelanta uz nadoknadu tržišne vrijednosti udjela izraženog u novcu. Međutim, kako je nesporno utvrđeno da udjel tužitelja u apelantu više ne predstavlja društvenu svojinu, to je sud donio odluku kao u izreci, u skladu sa članom 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a na osnovu čl. 340. stav 2. i

342. Zakona o privrednim društvima.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-REV-08-000573 od 31. jula 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 006-0-Pž-08-

000 005 od 6. marta 2008. godine. U obrazloženju presude sud je naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno apelantovim navodima, pravilno odlučili kada su na ovako utvrđeno činjenično stanje koje nije dovedeno u pitanje tokom prvostepenog postupka, a ni žalbenim primjedbama, primijenili materijalno pravo, pravilno se pozivajući na odredbe čl. 340. stav 2. i 342. Zakona o privrednim društvima. Dalje, sud je ocijenio da su neosnovani revizioni navodi u pogledu povrede odredaba parničnog postupka pred prvostepenim sudom, i to čl. 53. i 67. ZPP, jer iz stanja spisa proizlazi da se apelantov punomoćnik nije protivio preciziranom tužbenom zahtjevu, već je nastavio izlagati svoje primjedbe u pogledu tužbe i navoda tužitelja, što znači da su ovi navodi samo paušalno iznijeti. Također, sud je konstatovao da je navođenje povreda iz čl. 8. i 221. ZPP paušalno izneseno, te da nije našao da je drugostepeni sud povrijedio navedene odredbe s obzirom na to da je u svojoj odluci odgovorio na relevantne prigovore iz žalbe.

7. Sud je istakao da se apelantovo pozivanje na Odluku ovog suda broj Gž-53/04 od 13. jula 2004. godine ne može vezivati za pravilnost ove presude s obzirom na to da se radi o potpuno drugoj pravnoj situaciji, odnosno, kada je apelant kao predlagač prijavio upis promjene podataka o osnivaču subjekta upisa i podataka o osnivačkom ulogu u sudski registar, navodeći da je jedan od osnivača (tužitelj) isključen iz Društva i da je njegov udio unesenog kapitala prenijet na drugog osnivača (apelanta) koji je većinski vlasnik. Sud je naveo da je tačno da se bez odluke Agencije o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar po članu 38. Zakona o privatizaciji preduzeća ne može mijenjati kapital tužitelja, te da se u konkretnom slučaju to i ne čini, već tužitelj istupanjem iz apelanta zadržava vrijednosti unijete imovine firme i radnika zaposlenih u njoj, dok je apelant navedenim kupoprodajnim ugovorom od 23. juna 2005. godine prodao nekretnine (a među njima i udio tužitelja) navedenom kupcu, garantujući u članu 8. Ugovora da su predmetne nekretnine isključivo njegova svojina i da na njima ne postoje ničija druga prava i nikakvi tereti kako uknjiženi, tako i neuknjiženi. Sud je istakao da je navedeni ugovor ovjeren i proveden u zemljišnim knjigama, pa su apelantovi navodi kako drugostepeni sud preuzima ulogu da sam utvrđuje postojanje štete za tužitelja, iako tužitelj nijednim svojim prijedlogom to nije tražio kao utvrđivanje štete, bez uporišta u izvedenim dokazima, kao i u postavljenim i preciziranim tužbenim zahtjevima.

8. Naime, tužitelj izričito traži da mu apelant na ime naknade za udjel u apelantu isplati tržišnu vrijednost udjela u navedenom iznosu, a to znači da je time ispunjen uslov iz čl. 340. stav 2. i 342. Zakona o privrednim društvima. Dakle, da tužitelju nije nanijeta šteta prodajom njegovog udjela trećem licu, a jeste, onda ne bi postojali uslovi vezani za prouzrokovanje štete jednom osnivaču društva radnjama drugog osnivača (suosnivača društva). Na kraju, sud je ocijenio da su potpuno nejasni apelantovi navodi da se ne vidi u čemu je nastala šteta tužitelju s obzirom na to da je apelant prodao imovinu koja je činila osnivački ulog tužitelja po tržišnoj vrijednosti, kada je iz materijalnih dokaza utvrđeno da je Skupština apelanta donijela odluku o isključenju tužitelja iz apelanta, kao i iz materijalnih dokaza u spisu koji se odnose na provedeni postupak oko odluke tužitelja o istupanju iz apelanta, što je sve bila posljedica donošenja odluka apelanta o smanjenju osnovnog kapitala apelanta i kupoprodaji nekretnina. Također, apelantovom odlukom od 6. jula 2007. godine data je saglasnost tužitelju da sa 8. augustom 2007. godine bez otkaznog roka istupi iz članstva i da će se tužitelju isplatiti u novčanoj protuvrijednosti uložena sredstva kao osnivački udio, koji iznosi 143.460 KM. Zbog toga je sud zaključio da su nejasni razlozi revizije, kao i apelantovo osporavanje da tužitelj istupi iz članstva, jer je u suprotnosti sa apelantovim odlukama.

9. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te onemogućavanju da u postupku izvođenja dokaza, u skladu sa načelom kontradiktornosti, izvede dokaze kojim se suprotstavlja navodima i tvrdnjama tužitelja. Apelant ističe da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pristup sudu kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje. Također, apelant smatra da su u obrazloženjima osporenih presuda dati nerazumljivi i protivrječni razlozi zbog kojih te presude predstavljaju «svojevrsni pravni nonsens». Najzad, apelant navodi da Vrhovni sud nije ocijenio svaki dokaz pojedinačno, niti ih je procjenjivao u međusobnoj vezi, što je prouzrokovalo izvođenje pogrešnih i nepravilnih zaključaka o odlučnim činjenicama od kojih je uveliko zavisio krajnji zaključak o apelantovoj obavezi da plati naknadu za istupanje, prekoračivši svoja ovlaštenja, jer je istupanje ocijenio po načelima Zakona o obligacionim odnosima umjesto po Zakonu o privrednim društvima. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, stav je apelanta, već je ta sloboda ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva, pa je, s obzirom na to, obaveza Vrhovnog suda bila da sve dokaze prihvaćene u spisu ocijeni sa istom pažnjom, te da im određuje konačnu dokaznu vrijednost uz obrazloženje zašto nekom od dokaza pridaje manju ili veću vjerodostojnost, ali to Vrhovni sud nije učinio.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koja se ogleda, između ostalog, u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te onemogućavanju da, u skladu sa načelom kontradiktornosti, izvede dokaze kojim se suprotstavlja navodima i tvrdnjama tužitelja, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović