Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1264/10 (Đ. Ć.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1264/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 1264/10 , rješavajući zahtjev Đulage Ćosića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Đulage Ćosića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Đulaga Ćosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Midhat Skenderović advokat iz Gradačca, podnio je 1. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-000 200 od 19. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-K-09-000 727 od 28. avgusta 2009. godine. Apelant je također u apelaciji postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-K-09-000 727 od 28. avgusta 2009. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. jula 2009. godine do 28. avgusta 2009. godine i obavezan da naknadi troškova postupka i paušala. Oštećena S. K. je upućena sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant 13. jula 2009. godine u Općinskom sudu u Gradačcu, u sudnici u kojoj se trebalo održati ročište za izjašnjenje o krivnji zbog krivičnog djela napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 1. KZ FBiH, odmah po ulasku u sudnicu, u svojsvu optuženog, počeo da galami, mlateći štapom oko sebe, pa kada ga je sutkinja S.K. upozorila na njegovo ponašanje, on je nastavio i dalje galamiti, te vrijeđati i prijetiti sudiji obraćajući se istoj sa riječima „četnikušo, vi ste pobili moj muslimanski narod, kurvetino, rospijo, jebem ti srpsko pokoljenje, vas Srbe sve treba pobiti, vi ste svi četnici, ja sam takvih ko tebe pobio 400, ja ću sad sabrati svoje ljude i ispaliti vam zolju ovdje u kancelariju,...“ a kad se prisutni tužilac M. Z. istom obratio nastojeći ga smiriti, on je i dalje nastavio psovati i prijetiti govoreći da su sudije i tužioci lopovi, da će sudsku zgradu dignuti u zrak, da ima kod kuće bombe i zolje, a potom je smotuljak papira koji je držao u rukama bacio prema tužiocu, nakon čega je napustio sudnicu, što je sve kod prisutnih u sudnici izazvalo uznemirenost i osjećaj straha i lične nesigurnosti.
4. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Oćinski sud je zaključio da je apelant kritične prilike, svojim grubim vrijeđanjem i naročito drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio građanski mir, te je s tim u vezi zaključio da su se u takvim radnjama apelanta stekla sva bitna, objektivna i subjektivna zakonska obilježja krivičnog djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 1. KZ FBiH.
5. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da apelant u svojoj odbrani nije osporavao navedeno ponašanje, pri tome ne sporeći da je imao nelagodna ili neprijatna osjećanja zbog takvog ponašanja. Pored toga, sud je naveo da je apelant u svojoj odbrani istakao da je on bolesna osoba sa hroničnim i trajnim postraumatskim stresnim poremećajem, koji zbog malog i neznačajnog povoda nesrazmjerno reaguje. S tim u vezi, sud je naveo da je apelant tvrdio da je kritične prilike bio iziritiran činjenicom da je na ročištu stavljen pod nadzor sudskog policajca, te činjenicom da je od njega zatraženo da odloži štaku koja mu služi kao ortopedsko pomagalo pri kretanju. Također, Općinski sud je naveo da je apelant svoju odbranu u suštini temeljio na tvrdnji da je zbog svog psihičkog zdrastvenog oboljenja kritične prilike bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti.
6. Međutim, Općinski sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju apelantova uračunljivost ne dovodi u pitanje, jer je na osnovu pismenog nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatrije dr. K. B. od 20. jula 2009. godine, te njegovog usmenog mišljenja datog na glavnom pretresu, utvrdio da je apelant težak tjelesni bolesnik sa šećernom bolešću i smetnjama srčane funkcije, a kod kojeg su prisutni i simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja. Također, sud je istakao da je na osnovu navedenog nalaza i mišljenja, a koji je sud prihvatio kao objektivan i stručan, utvrdilo da u odnosu na apelantovo zdravstveno stanje, nisu postojale okolnosti koje bi isključivale apelantovu krivičnu odgovornost za predmetno krivično djelo. Nadalje, utvrđujući da iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da je uračunljivost apelanta u vrijeme izršenja predmetnog krivičnog djela bila smanjena ali ne bitno, Općinski sud je primjenom odredaba člana 49. KZ FBiH, apelanta proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora odmjerenu prema težini krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 003-0-Kž-000 200 od 19. februara 2010. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepena presuda utemeljena na nezakonitom dokazu, jer se odluka suda o apelantovoj uračunljivosti u vrijeme izvršenja djela, zasniva na nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra dr. K.B. koji je ranije vršio preglede apelanta. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da navedeni vještak nije u svom nalazu niti na glavnom pretresu svjedočio o apelantovom zdravstvenom stanju u vrijeme kada je kao liječnik vršio pregled apelanta, te je nasuprot apelantovoj tvrdnji, sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za izuzeće navedenog vještaka u smislu odredbe člana 112. stav 2. u vezi sa članom 96. tačka c) ZKP FBiH. Također, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan ni apelantov prigovor koji se tiče bitnih povreda odredaba krivičnog zakona, jer se i po mišljenju tog suda u apelantovim radnjama stiču sva obilježja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, utvrđujući pritom da i obrazloženje pobijane prvostepene presude sadrži razloge i u pogledu činjenica odlučnih za pravilnu primjenu odredaba krivičnog zakona.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da u toku postupka nije imao pravično suđenje budući da je u postupku učestvovao vještak neuropsihijatar d.r. K.B, koji po njegovom mišljenju u smislu odredbe člana 112. stav 2. u vezi sa članom 96. tačka c) ZKP FBiH nije mogao biti određen za vještaka jer je ranije kao liječnik vršio preglede apelanta. S obzirom na to apelant smatra da su osporene presude utemeljene na nezakonitom dokazu, jer je uračunljivost apelanta u predmetnom postupku utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja navedenog vještaka koji je „bio apelantov liječnik pa je podatke tog liječenja naveo u svom nalazu“. Stoga je apelant predložio da Ustavni sud donese odluku „kojom će utvrditi kršenje apelantovog navedenog prava, ukine osporene presude, te saglasno takvom utvrđenju, odredi da se glavni pretres održi pred Kantonalnim sudom.“ Apelant zahtijeva donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio odlaganje izvršenja kazne zatvora prema pravosnažnoj presudi. Zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant nije posebno obrazložio.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija FBiH ("Službeni novine FBiH" br. 44/98, 42/99 i 12/09) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 27-31.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema navedenim zakonskim odredbama.
12. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizilazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje na koje je u apelaciji ukazao, a koje pravo se tiče merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija FBiH, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović