Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1695/09 (B. R., iz Trna, Ž. K., iz Krupe na Vrbasu, V. P., iz Omarske)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1695/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 1695/09, rješavajući apelacije Bojana Račića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Bojana Račića, Željka Kutića, Vinka Prpoša, Nikole Baroša, Mire Vukoje, Predraga Bijeljanića, Tomislava Predojevića, Nebojše Miljkovića, Novice Lukića, Milana Malbašića, Dragana Žunića, Radiše Reljića, Damjana Sukare, Danila Maleševića, Radomira Ivezića, Gorana Milanovića, Stojana Đuričića, Ljubinka Tepavčevića, Dragana Tepavčevića, Zdravka Avrama, Ognjena Tomića, Branislava Kukolja, Branislava Dvisca, Bore Vučenovića, Duška Srdića, Vladimira Antića, Vladimira Novakovića, Đorđa Terzića, Slobodana Čovića, Srđana Jankovića, Aleksandra Mirića, Vukote Kukića, Saše Burića, Miloša Prošića, Miroslava Subotića, Živorada Raševića, Predraga Partala, Gorana Ilića, Dalibora Lugonje, Tomislava Šušilovića, Aleksandra Kozomare, Vladimira Peševića, Duška Milakovića, Milana Bilbije, Radeta Rodića, Tihomira Kojičića, Branka Govedarice, Tihomira Zorčića, Miće Milanovića, Gorana Jokića, Siniše Bulovana, Radoslava Tomaševića, Željka Kovačevića, Jove Ćurića, Marka Janjića, Branka Banovića, Bojana Bajića, Mladena Ilića, Milutina Kneževića, Gojka Mijatovića, Mirka Madžara, Zorana Miladinovića, Dragoljuba Perića, Veselka Đukića, Zorana Radovanovića i Srđana Despenića podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-84/08 od 27. marta 2009. godine, Gž-175/09 od 15. maja 2010. godine, Gž-

171/09 od 21. maja 2010. godine, Gž-173/09 od 20. maja 2010. godine, Gž-10/10 od 21. maja 2010. godine, Gž-158/09 od 18. maja 2010. godine, Gž-134/09 od 17. maja 2010. godine, Gž-174/09 od 18. maja 2010. godine, Gž-8/10 od 11. juna 2010. godine, Gž-136/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-133/09 od 21. aprila 2010. godine, Gž-

147/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-155/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-102/10 od 11. oktobra 2010. godine, Gž-159/09 od 21. aprila 2010. godine, Gž-124/10 od 4. novembra 2010. godine, Gž-

139/10 od 3. novembra 2010. godine, Gž-142/10 od 7. decembra 2010. godine i Gž-169/10 od 23. decembra 2010. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Bojan Račić, iz Trna, Željko Kutić, iz Krupe na Vrbasu, Vinko Prpoš, iz Omarske, Nikola Baroš, iz Banje Luke, Miro Vukoje, iz Bileće, Predrag Bijeljanić, iz Rogatice, Tomislava Predojevića, iz Banje Luke, Nebojša Miljković, iz Gradiške, Novica Lukić, iz Gradiške, Milan Malbašić, iz Prijedora, Dragan Žunić, iz Prijedora, Radiša Reljić, iz Šekovića, Damjan Sukara, iz Banje Luke, Danilo Malešević, iz Bijeljine, Radomir Ivezić, iz Bileće, Goran Milanović, iz Šekovića, Stojan Đuričić, iz Srpca, Ljubinko Tepavčević, iz Trebinja, Dragan Tepavčević, iz Trebinja, Zdravko Avram, iz Bileće, Ognjen Tomić, iz Banje Luke, Branislav Kukolj, iz Banje Luke, Branislav Dvizac, iz Ribnika, Boro Vučenović, iz Banje Luke, Duško Srdić, iz Prijedora, Vladimir Antić, iz Istočne Ilidže, Vladimir Novaković, iz Rudog, Đorđe Terzić, iz Rudog, Slobodan Čović, iz Banje Luke, Srđan Janković, iz Bileće, Aleksandar Mirić, iz Banje Luke, Vukota Kukić, iz Banje Luke, Saša Burić, iz Gradiške, Miloš Prošić, iz Dobrljina, Miroslav Subotić, iz Nove Topole, Živorad Rašević, iz Bijeljine,

Predrag Partal, iz Laktaša, Goran Ilić, iz Srpca, Dalibor Lugonja, iz Banje Luke, Tomislav Šušilović , iz Banje Luke, Aleksandar Kozomara, iz Gradiške, Vladimir Pešević, iz Prijedora, Duško Milaković, iz Banje Luke, Milan Bilbija, iz Ljubije, Rade Rodić, iz Banje Luke, Tihomir Kojičić, iz Trebinja, Branko Govedarica, iz Bijeljine, Tihomir Zorčić, Banje Luke, Mićo Milanović, iz Brestovčine, Goran Jokić, Gradiške, Siniša Bulovan, iz Banje Luke, Radoslav Tomašević, iz Trebinja, Željko Kovačević, iz Banje Luke, Jovo Ćurić, iz Trebinja, Marko Janjić, iz Banje Luke, Branko Banović, iz Banje Luke, Bojan Bajić, iz Teslića, Mladen Ilić, iz Bratunca, Milutin Knežević, iz Prijedora, Gojko Mijatović, iz Prijedora, Mirko Madžar, iz Prijedora, Zoran Miladinović, iz Prijedora, Dragoljub Perić, iz Banje Luke, Veselko Đukić, iz Dervente, Zoran Radovanović, iz Zalužana, i Srđan Despenić, iz Banje Luke, (u daljnjem tekstu: apelanti). Sve apelanta, osim apelanta Tomislava Predojevića, zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke. Apelanta Tomislava Predojevića zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva. Apelanti su podnijeli u periodu od 29. maja 2009. godine do 28. februara 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Gž-84/08 od 27. marta 2009. godine, Gž-175/09 od 15. maja 2010. godine, Gž-171/09 od 21. maja 2010. godine, Gž-173/09 od 20. maja 2010. godine, Gž-10/10 od 21. maja 2010. godine, Gž-158/09 od 18. maja 2010. godine, Gž-134/09 od 17. maja 2010. godine, Gž-174/09 od 18. maja 2010. godine, Gž-8/10 od 11. juna 2010. godine, Gž-136/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-133/09 od 21. aprila 2010. godine, Gž-147/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-155/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-102/10 od 11. oktobra 2010. godine, Gž-159/09 od 21. aprila 2010. godine, Gž-124/10 od 4. novembra 2010. godine, Gž-139/10 od 3. novembra 2010. godine, Gž-142/10 od 7. decembra 2010. godine i Gž-169/10 od 23. decembra 2010. godine.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 1695/09, AP 2568/10, AP 3090/10, AP 3117/10, AP 3118/10, AP 3119/10, AP 3120/10, AP 3373/10, AP 3374/10, AP 5210/10, AP 5211/10, AP 5215/10, AP 5216/10, AP 5669/10, AP 11/11, AP 105/11, AP 434/11, AP 677/11 i AP 766/11 Dakle, ukupno je podneseno 19 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1695/09.

3. Ustavni sud je odlukama o dopustivosti br. AP 1893/10 od 29. juna 2010. godine, AP 1904/10 od 29. juna 2010. godine, AP 1897/10 od 29. juna 2010. godine, AP 1902/10 od 29. juna 2010. godine, AP 1895/10 od 29. juna 2010. godine, odbacio kao preuranjene apelacije podnesene od istih apelanata protiv osporenih drugostepenih presuda Suda BiH, s obzirom da je bio u toku postupak po reviziji protiv navedenih presuda pred Sudom BiH. Ustavni sud je u navedenim odlukama apelante uputio da, nakon donošenja odluka o revizijama, bez obzira na vrstu i razloge tih odluka, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelacije u kojima su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije navesti i odluke Ustavnog suda kojima su njihove apelacije odbačene kao preuranjene.

4. U apelacijama AP 5210/10, AP 5211/10, AP 5215/10, AP 5216/10 i AP 11/11 su kao osporene odluke označena rješenja Suda BiH br. Rev-22/10 od 27. septembra 2010. godine, Rev-43/10 od 5. oktobra 2010. godine, Rev-23/10 od 4. oktobra 2010. godine, Rev-21/10 od 27. septembra 2010. godine i Rev-45/10 od 5. oktobra 2010. godine, kojima su kao nedopuštene odbačene revizije apelanata podnesene protiv presuda Suda BiH br. Gž-136/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-133/09 od 21. aprila 2010. godine, Gž-147/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-155/09 od 3. februara 2010. godine i Gž-159/09 od 21. aprila 2010. godine.

5. Apelanti su profesionalna vojna lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSBiH), koji su do 1. januara 2006. godine bili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS). Apelanti su podnijeli tužbe Sudu BiH protiv Bosne i Hercegovine-Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće, regres i topli obrok) za period od 1. januara 2006. godine do 1. marta 2007. godine, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama. U tužbama je navedeno da su apelanti do stupanja na snagu Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 88/05 i 94/05: u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) i Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 88/05; 53/07 i 59/09; u daljnjem tekstu: Zakon o službi) bili u službi Vojske Republike Srpske, a da su prelaskom službu u OSBiH 1. januara 2006. godine, u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa, stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na pripadnike OSBiH, koji su ranije bili pripadnici Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: VFBiH). Ta neravnopravnost se, prema mišljenju apelanata, ogledala u manje isplaćenim plaćama i ostalim naknadama iz radnog odnosa u spornom periodu, pa su zato apelanti podnijeli predmetne tužbe, tražeći od suda da naredi tuženom da im isplati iznose navedene u tužbama na ime razlike plaće i ostalih naknada.

6. Odlučujući o tužbama apelanata, Sud BiH u prvostepenom vijeću je, u periodu od 26. septembra 2008. godine do 22. oktobra 2010. godine, donio presude kojima su kao neosnovani odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata. U obrazloženjima prvostepenih presuda je navedeno da je nesporno da su apelanti bili pripadnici VRS do 1. januara 2006. godine i da su, shodno odredbama člana 184. stav 1. Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. br. 88/05; 53/07 i 59/09; u daljnjem tekstu: Zakon o službi), preuzeti na službu u OSBiH i da im za sporni period obračun i isplata plaća, zajedno sa pripadajućim naknadama, vršena po Pravilniku o platama u VRS kao zatečenom propisu. Dalje je navedeno da je, također, nesporna činjenica da su apelanti ostvarivali manju plaću za sporni period od pripadnika OSBiH, preuzetih iz Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VFBiH) istog zvanja i istog radnog mjesta. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je stavom 1. člana 184. Zakona o službi propisano da lica na službi u entiteskim vojskama sa 1. januarom 2006. godine postaju lica na službi u OSBiH, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine, a da je u članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješevanja stanja u službi po ovom zakonu. Nadalje, odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani propisano da se službenici i zaposlenici preuzeti entiteskih ministarstava odbrane sa danom 1. januara 2006. godine postaju državni službenici i zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok Ministar odbrane Bosne i Hercegovine ne donese odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine nakon procesa izbora kako to predviđe odredba člana 64. istog zakona. Primjenom citiranih zakonskih odredbi, prvostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da tuženi nema obavezu da apelantima isplati tražene iznose na ime razlike predmetnih potraživanja, kao i da tuženi nije imao diskriminatoriski odnos prema apelantima. U prilog ovakvom stavu, prvostepeno vijeće Suda BiH se pozvalo na odluku Ustavnog suda U-18/06 od 23. novembra 2007. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno, odlučeno je kao u dispozitivima prvostepenih presuda.

7. Osporenim presudama Suda BiH, navedenim u dispozitivu ove odluke, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata podnesene protiv prvostepenih presuda iz prethodnog stava. U obrazloženju osporenih presuda je navedeno da sve istaknute činjenične i pravne razloge iz prvostepenih presuda prihvata i drugostepeni sud, jer imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima, ocijenjenim na način iz odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP) i primijenjenim odredbama čl. 184. st.1. i 2. i 185. stav 1. Zakona o službi i člana 62. stav 5. Zakona o odbrani. Također, Sud BiH u drugostepenom vijeću je istakao da je pravilno prvostepeni sud postupio kada nije prihvatio kao osnovan prigovor apelanata da je postupanje tuženog bilo diskriminatorskog karaktera, u kom smislu je svoja obrazloženja prvostepeni sud potkrijepio i naprijed citiranom odlukom Ustavnog suda U-

18/06 od 23. novembra 2007. godine. Shodno navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu osporenih presuda primjenom odredbi člana 193. ZPP.

8. Rješenjima Suda BiH u revizijskom vijeću br. Rev-19/09 od 7. septembra 2009. godine, Rev-

22/10 od 27. septembra 2010. godine, Rev-43/10 od 5. oktobra 2010. godine, Rev-23/10 od 4. oktobra 2010. godine, Rev-21/10 od 27. septembra 2010. godine i Rev-45/10 od 5. oktobra 2010. godine, te presuda Suda BiH odbačene su kao nedopuštene revizije apelanata (AP 1695/09, AP 5210/10, AP 5211/10, AP 5215/10, AP 5216/10 i AP 11/11) izjavljene protiv presuda drugostepenog vijeća Suda BiH br. Gž-84/08 od 27. marta 2009. godine, Gž-136/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-133/09 od 21. aprila 2010. godine, Gž-147/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-155/09 od 3. februara 2010. godine i Gž-159/09 od 21. aprila 2010. godine. U obrazloženju rješenja, Sud BiH je naveo da revizije apelanata nisu dopuštene, budući da vrijednost pobijanog dijela pravosnažnih presuda ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, u smislu odredbi člana 204. stav 2. ZPP, nego je u odnosu na svakog apelanta pojedinačno manji od tog iznosa. Također, Sud BiH je ocijenio da odlučivanje o revizijama u konkretnim predmetima nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbi člana 204. stav 3. ZPP, te je odlučio kao u dispozitivima rješenja.

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelanti su se pozvali i na član

1. Protokola broj 12 Evropske konvencije, kao i član 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povreda navedenih prava se prema apelantima ogleda u činjenici da su oni u spornom periodu, tj. od 1. januara 2006. godine do 1. marta 2007. godine, bili u neravnopravnom položaju u odnosu na pripadnike OSBiH, koji su prije 1. januara 2006. godine bili pripadnici VFBiH u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa jer su za isti rad plaćeni manje od od pripadnika OSBiH, preuzetih iz VFBiH istog zvanja i istog radnog mjesta zbog toga što im je za sporni period obračun i isplata plaća, zajedno sa pripadajućim naknadama, vršena po Pravilniku o platama u VRS kao zatečenom propisu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud zapaža da je apelant Bojan Račić (AP 1695/09) naveo u apelaciji da je protiv osporene drugostepene presude Suda BiH broj Gž-84/08 od 27. marta 2009. godine izjavio reviziju. Apelant je, u međuvremenu, dopisom obavijestio Ustavni sud da je rješenjem Suda BiH u revizijskom vijeću broj Rev-19/09 od 7. septembra 2009. godine njegova revizija odbačena kao nedopuštena. U konkretnom slučaju, revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, pa slijedi da je konačna odluka u ovom predmetu osporena presuda Suda BiH broj Gž-

84/08 od 27. marta 2009. godine.

12. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je u predmetima br. AP 5210/10, AP 5211/10, AP 5215/10, AP 5216/10 i AP 11/11 revizija također bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjima Suda BiH u revizijskom vijeću br. Rev-19/09 od 7. septembra 2009. godine, Rev-22/10 od 27. septembra 2010. godine, Rev-43/10 od 5. oktobra 2010. godine, Rev-23/10 od 4. oktobra 2010. godine, Rev-21/10 od 27. septembra 2010. godine i Rev-45/10 od 5. oktobra 2010. godine, pa su konačne odluke u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presude drugostepenog vijeća Suda BiH br. Gž-84/08 od 27. marta 2009. godine, Gž-136/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-133/09 od 21. aprila 2010. godine, Gž-147/09 od 3. februara 2010. godine, Gž-155/09 od 3. februara 2010. godine i Gž-159/09 od 21. aprila 2010. godine.

13. U odnosu na navode apelacije koji se tiču navodno diskriminatorne primjene materijalnog prava od strane Suda BiH, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presude Suda BiH, kojima su odbijeni kao neosnovani njihovi tužbeni zahtjevi da im tuženi, na ime potraživanja iz radnog odnosa (razlike plaće, toplog obroka i regresa), isplati iznose navedene u predmetnim tužbama. U konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda se ogleda u primjeni materijalnog prava od strane Suda BiH na način koji je po mišljenju apelanata doveo do neravnopravnog tretmana apelanata, kao bivših pripadnika VRS, u odnosu na pripadnike OSBiH, koji su ranije bili pripadnici VFBiH u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa u spornom periodu.

15. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj U-18/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 23. novembra 2007. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u predmetnoj Odluci, Ustavni sud je po zahtjevu Petra Kunića i dr. ispitivao usklađenost člana 62. stav 5. Zakona o odbrani sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Podnosioci zahtjeva su istakli da [s]matraju da član 62. stav 5. Zakona o odbrani nije u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, jer su njegove odredbe diskriminirajuće, s obzirom na to da državni službenici, ranije zaposleni u entitetskom Ministarstvu odbrane Republike Srpske, koji su postali zaposlenici u Ministarstvu odbrane, imaju manju plaću i naknade od ostalih državnih službenika zaposlenih u Ministarstvu odbrane. Prema navedenom, zahtjev pokreće pitanje kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana

7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da, državni službenici, koji prema osporenim odredbama člana 62. stav 5. Zakona o odbrani zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, nemaju zakonom konstituirano pravo na plaću i naknade veće od onih koje su imali prema ranijim entitetskim propisima i čija isplata osporenim zakonom nije dovedena u pitanje. Isto tako, oni nisu mogli imati nikakvo «legitimno očekivanje» da će u prelaznom periodu do konačne odluke o njihovom statusu njihove plaće i naknade biti povećane jer to ne predviđa niti jedna zakonska odredba. Stoga je u citiranoj odluci zaključeno da razlika u plaćama i naknadama u prelaznom periodu između državnih službenika bivših entitetskih ministarstava odbrane kojima nije trajno riješen status u Ministarstvu odbrane i plaća i naknada državnih službenika kojima je odlukom ministra odbrane konačno riješen status, ne predstavlja «imovinu» u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Ustavni sud primijećuje da su zaključci Ustavnog suda iz naprijed citirane Odluke broj U-

18/06 od 23. novembra 2007. godine primijenjivi i u konkretnim slučajevima apelanata, imajući u vidu da je odredba člana 62. stav 5. Zakona o odbrani, zajedno sa odredbom čl. 184. i 185. Zakona o službi, predstavljala pravni osnov za donošenje osporenih presuda kojima su odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnim parničnim postupcima. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apalanata u parničnim postupcima ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

18. Dalje, apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud ponovo ukazuje da je u svojoj odluci broj U 18/06 od 23. novembra 2007. godine zaključio da zakonske odredbe primjenjene u konkretnom slučaju, a koje upućuju na primjenu zatečenih propisa za obračun novčanih potraživanja iz radnog odnosa, po svojoj pravnoj prirodi nisu diskriminirajuće. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da sporne odredbe Zakona o odbrani ne zadiru u stečeno pravo državnih službenika, već upravo opravdano garantiraju ostvarivanje tih prava u stečenom obimu u smislu zadržavanja istih plaća i naknada državnih službenika dok ministar odbrane ne donese konačnu odluku o njihovom statusu. Iz navedenih razloga Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporene odredbe člana 62. stav 5. Zakona o odbrani nisu diskriminirajuće, te da ne postoji kršenje člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, niti prava državnih službenika na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud smatra da se razlozi iz navedene odluke u cjelosti odnose i na konkretan slučaj.

19. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju njihovih prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1695/09 (B. R., iz Trna, Ž. K., iz Krupe… | Sudska praksa | Aktio