Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2384/08 (M. Č.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Služnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 10
- Zakon o vanparničnom postupku · čl. 61
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-2384/08
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2384/08, rješavajući apelaciju Mehmeda Čelebića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Mehmeda Čelebića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-530/05 od 19. maja 2008. godine.
U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati Mehmedu Čelebiću ukupan iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mehmeda Čelebića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-530/05 od 19. maja 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u “Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mehmed Čelebić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 1. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-530/05 od 19. maja 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Huseina Mujakića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Smaila Karajića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 6. augusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo 17. februara 2011. godine dostavljanje spisa broj P. 75/02 na uvid.
3. Općinski sud i drugotuženi odgovore na apelaciju su dostavili 18. augusta 2008. godine, a Kantonalni sud 22. augusta 2008. godine. Općinski sud je dostavio traženi spis na uvid 28. februara 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i drugotuženog dostavljeni su apelantu 7. oktobra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 9. novembra 1998. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi utvrđenja postojanja prava služnosti puta.
7. Općinski sud je zakazao i održao ročišta 3. jula 2000. godine, 11. septembra 2000. godine, te uviđaj na licu mjesta 10. oktobra 2000. godine. Općinski sud je zakazao i održao, te zaključio glavnu raspravu 14. novembra 2000. godine.
8. Općinski sud je Presudom broj P-392/08 od 14. novembra 2000. godine utvrdio da je zajednički prilazni put za apelanta i prvotuženog dio parcele k.č. broj 2282/2, dužine 22 m, a širine 3,3 m, koji je bliže označen u dispozitivu presude. Ujedno je utvrđeno da je apelant stekao dosjelošću pravo služnosti ovog puta slijedom čega je prvotuženi dužan izdati ispravu prikladnu za upis apelanta kao suvlasnika sa ½ dijela ovog puta da bi se u katastarskom operatu upisao kao zajednički put, ili će u suprotnom takvu ispravu zamijeniti presuda.
9. Prvotuženi je 4. decembra 2000. godine protiv prvostepene presude izjavio žalbu. Općinski sud je povodom izjavljene žalbe dostavio kompletan spis Kantonalnom sudu 17. januara 2001. godine.
10. Kantonalni sud je dopisom od 14. juna 2001. godine cio spis vratio Općinskom sudu, navodeći da je potrebno postupiti u smislu čl. 340. do 342. Zakona o parničnom postupku i dostaviti žalbu na odgovor apelantu.
11. Općinski sud je dostavio apelantu žalbu na odgovor 3. jula 2001. godine a cio spis Kantonalnom sudu na odlučivanje o žalbi 4. jula 2001. godine.
12. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-608/01 od 26. novembra 2001. godine žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
13. Općinski sud je 13. marta 2002. godine dostavio rješenje Kantonalnog suda parničnim strankama a ročište zakazao i održao 1. oktobra 2002. godine.
14. Ročište zakazano za 14. novembar 2002. godine odgođeno je jer opunomoćenik drugotuženog nije mogao da se izjasni na precizirani tužbeni zahtjev koji mu je u pisanoj formi apelantov opunomoćenik uručio na ročištu.
15. Ročište zakazano za 11. decembar 2002. godine odgođeno je na neodređeno vrijeme zbog zahtjeva za izuzeće uređujućeg sudije koji je podnio prvotuženi.
16. Predsjednik Općinskog suda je Rješenjem broj SU-39/03 od 6. februara 2003. godine odbio kao neosnovan zahtjev za izuzeće sudije.
17. Pripremno ročište zakazano za 19. mart 2003. godine nije održano jer opunomoćenik prvotuženog nije bio uredno obaviješten.
18. Pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu održano je 9. maja 2003. godine, kada je glavna rasprava i zaključena.
19. Presudom Općinskog suda broj P:75/02 od 9. maja 2003. godine utvrđeno je postojanje prava služnosti prolaza i prijevoza motornim vozilima preko nekretnine prvotuženog bliže označene u dispozitivu presude u korist apelantove nekretnine bliže označene u dispozitivu presude. Pravo služnosti apelant je stekao dosjelošću, pa je prvotuženi dužan priznati i izdati ispravu prikladnu da se apelantu uknjiži pravo služnosti u zemljišnim i katastarskim knjigama, jer će se u protivnom upis izvršiti na osnovu presude. Tuženi su dužni okaniti se svakog daljnjeg ometanja apelanta i svakidašnje korisnike njegove kuće i zemljišta i prava služnosti prelaza i prijevoza motornim vozilima, te nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 765,00 KM.
20. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je apelant posjednik i vlasnik nekretnina označenih kao k.č. broj 2282/1, koje se odnose na kuću i dvorište, površine 303 m2 a koje je apelant kupio 9. septembra 1997. godine od Fatime Karajić na osnovu čega je apelant upisan u pl. broj 316/04 k.o. Trnovo. Uviđajem na licu mjesta, u prisustvu vještaka geometra, Općinski sud je utvrdio da apelant ima jedini prilaz svojoj šupi i garaži putem koji je na skici lica mjesta označen u dužini od 28 m2 a u širini od 3,30 m2 koji pripada k.č. broj 2282/2 upisanoj u pl. broj 1107/01 k.o. Trnovo (po starom premjeru k.č. broj 1931/24, upisana u zk.ul. broj 1664 k.o. Velika Kladuša) a koji je upisan na ime prvotuženog. Općinski sud je dalje istakao da je utvrđeno da se predmetni put veže na magistralni put Velika Kladuša-Cazin, da je to jedini izlaz apelantu na magistralni put, da apelant drugog puta nema, te da su se predmetnim putem koristili i prethodni vlasnici više od 20 godina nesmetano. Općinski sud je na osnovu ocjene provedenih dokaza zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu čl. 55, 57. i 60. Zakona o vlasničkopravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasničkopravnim odnosima).
21. Tuženi su protiv prvostepene presude izjavili 13. augusta 2003. godine žalbu. Općinski sud je žalbu dostavio apelantu na odgovor, a cio spis na odlučivanje o žalbi Kantonalnom sudu 23. septembra 2003. godine.
22. Kantonalni sud je cio spis vratio Općinskom sudu 28. novembra 2003. godine da otkloni propust s obzirom na to da na dostavnicama za opunomoćenike stranaka nema naznake koja im se presuda dostavlja.
23. Općinski sud je 7. januara 2004. godine pozvao opunomoćenike stranaka da se izjasne o prijemu prvostepene presude. Tuženi su 9. januara 2004. godine obavijestili sud o prijemu prvostepene presude a apelantov opunomoćenik 22. januara 2004. godine.
24. Općinski sud je cio spis ponovo dostavio Kantonalnom sudu na rješavanje o žalbi 29. januara 2004. godine.
25. Kantonalni sud je 4. marta 2005. godine cio spis vratio Općinskom sudu uz napomenu da je potrebno pozvati drugotuženog da se izjasni da li je žalbu podnio i u ime prvotuženog, te da žalbu potpiše.
26. Nakon što je Općinski sud postupio po nalogu Kantonalnog suda, cio spis je ponovo dostavljen Kantonalnom sudu na rješavanje o žalbi 10. jula 2005. godine.
27. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-530/05 od 19. maja 2008. godine žalbu uvažio, osporenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
28. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni razlozi tuženih da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i to čl. 55, 59, 60. i 61. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 55. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojim je propisano da je stvarna služnost pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika ( poslužno dobro), ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini. Članom 61. stav 1. istog zakona propisano je da vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje stvarne služnosti. Kantonalni sud je dalje naveo da je u toku prvostepenog postupka iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant posjednik sa dijelom 1/1 nekretnina označenih kao k.č. broj 2282/1 koje se odnose na kuću od 56 m2 i dvorište površine od 303 m2 koje je kupio od Fatime Karajić, sačinivši pri tome kupoprodajni ugovor 9. septembra 1997. godine na osnovu kojeg je upisan u posjedovni list broj 316/04 k.o. Trnovo kao posjednik sa dijelom 1/1. Uvidom u zemljišne knjige, kako je dalje istakao Kantonalni sud, utvrđeno je da je apelant upisan i kao suvlasnik na ovim nekretninama sa 1/24 dijela, i to na k.č. broj 1931/20, kuća i dvorište površine 359 m2 upisane u zk.ul. broj 1664 k.o. Velika Kladuša. Kantonalni sud je istakao da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je prvotuženi posjednik sa dijelom 1/1 nekretnina označenih kao k.č. broj 2282/2 upisanih u posjedovni list broj 1107/01 k.o. Trnovo po novom premjeru a iz zemljišnoknjižnog izvoda za ovu parcelu (koja je po starom premjeru označena kao k.č. broj 1931/24 upisana u zk.ul. broj 1664 k.o. Velika Kladuša) proizlazi da je prvotuženi suvlasnik sa dijelom 1/24. Kantonalni sud je zaključio da su apelant i prvotuženi suvlasnici nekretnina koje su označene kao povlasno i poslužno dobro sa dijelom 1/24, a iz provedenog dokaza uvidom u zemljišnoknjižni izvod za te nekretnine proizlazi da nije izvršena fizička dioba na osnovu čl. 161. i 167. Zakona o vanparničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vanparničnom postupku). Kantonalni sud je zaključio da se ne može ustanovljavati služnost puta za apelanta preko nekretnina koje su njegovo suvlasništvo s obzirom na to da je služnost stvarno pravo na tuđoj stvari. Prvostepeni sud je pravilno utvrdio činjenično stanje koje se tiče posjeda i suvlasništva nekretnina apelanta i prvotuženog, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 55. i 61. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima) kada je donio presudu kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je Kantonalni sud navedena prava povrijedio pogrešnom primjenom materijalnog prava, jer su predmetne nekretnine podijeljene i nisu u suvlasništvu, a to što su on, prvotuženi i još deset lica upisani u «B» listu u jednom zemljišnoknjižnom izvodu predstavlja samo formalno upisano vlasništvo. Apelant je naveo da upravo zbog toga što su parcele međusobno podijeljene i svaka stranka ima pravo „sadržaja vlasništva“ ( što predstavlja zaseban posjed nekretnina, pravo zasebnog korištenja i pravo raspolaganja) utvrđenje prava služnosti prolaza i prijevoza preko dijela nekretnina prvotuženog u korist njegovih nekretnina može se upisati i u katastarskim i u zemljišnim knjigama. Ako bi se ostalo kod pravnog stava Kantonalnog suda, ostao bi bez mogućnosti da ostvari pravo služnosti dijelom parcele prvotuženog koji u naravi predstavlja put kojim se dolazi do garaže. Apelant dalje navodi da je povrijeđeno i njegovo pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je od podnošenja tužbe do donošenja pravomoćne presude prošlo više od devet godina, te potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM zbog neopravdano dugog trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
30. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju predložio da Ustavni sud u cijelosti prihvati razloge date u obrazloženju presude i da apelaciju odbije kao neosnovanu.
31. Općinski sud je naveo da je poslije podnošenja tužbe, 9. novembra 1998. godine, kontinuirano zakazivao ročišta i da je prvostepena presuda donesena 14. novembra 2000. godine nakon čega je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi, ukinuo presudu i predmet vratio na ponovni postupak 26. februara 2002. godine. Općinski sud je dalje istakao da je u ponovnom postupku kontinuirano održavao ročišta i presudu donio 9. maja 2003. godine, te da je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer nije povrijedio apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku.
32. U odgovoru na apelaciju prvotuženi je istakao da je drugostepeni sud brižljivom ocjenom dokaza izvedenih u prvostepenom postupku donio zakonitu odluku, a apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje smatra paušalnim i neosnovanim. Apelant nije dokazao svoje tvrdnje a imao je mogućnost da iznosi činjenice i predlaže dokaze. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
33. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 10.
Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
.
34. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 11.
Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.
Član 217. st. 3. i 4.
Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
35. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 55.
Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.
Član 61. stav 1.
Vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje stvarne služnosti.
36. U Zakonu o vanparničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase.
Član 161.
U postupku diobe stvari i nekretnina u suvlasništvu sud odlučuje o diobi tih stvari i nekretnina.
Član 167.
Rješenje o diobi sadrži predmet, uslove i način diobe, podatke o fizičkim dijelovima stvari i pravima koja su pripadala pojedinom suvlasniku, kao i prava i obaveze suvlasnika utvrđeno diobom.
Rješenjem o diobi sud će odlučiti i o načinu ostvarivanja služnosti i drugih stvarnih prava na dijelovima stvari koja je fizički podijeljena između suvlasnika.
VI. Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-530/05 od 19. maja 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2008. godine a apelacija je podnesena 1. augusta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
40. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
42. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na «suđenje u razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Relevantni principi
44. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju i važnosti koje konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
45. Apelant je pokrenuo postupak 9. novembra 1998. godine, koji je pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda od 19. maja 2008. godine. Dakle, postupak je trajao devet godina šest mjeseci i deset dana Analiza dužine trajanja postupka
46. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, dakle, dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kojem je sud trebalo da utvrdi da li je osnovan apelantov tužbeni zahtjev da se za potrebe njegove nekretnine (povlasna nekretnina) ustanovi stvarna služnost prolaza i prijevoza na nekretninu prvotuženog (poslužna nekretnina) prema Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Ustavni sud smatra da se predmetni spor, prema svojoj suštini i dokazima koje je trebalo izvesti, ne može smatrati osobito složenim.
47. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini predmetnog postupka.
48. Vezano za ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je zaprimio apelantovu tužbu 9. novembra 1998. godine, prvo ročište zakazao nakon jedne godine i sedam mjeseci (3. jula 2000. godine) nakon čega je u relativno kratkim vremenskim razmacima zakazivao ročišta i presudu donio 14. novembra 2000. godine. Ustavni sud, također, zapaža da je, nakon što je prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak (26. novembra 2001. godine), Općinski sud postupao neažurno i prvo ročište zakazao nakon godinu dana (1. oktobra 2002. godine) poslije čega je procesne radnje iz svoje nadležnosti preduzimao, u primjerenim rokovima zakazivao ročišta u vremenskim razmacima od mjesec dana i presudu donio 9. maja 2003. godine, dakle, nakon jedne godine pet mjeseci i 13 dana. Ustavni sud, također, zapaža da je, zbog propusta Općinskog suda, Kantonalni sud u tri navrata cio spis vraćao Općinskom sudu da ispravi očigledne procesne greške i upotpuni spis, što je dodatno utjecalo na dužinu postupka.
49. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, rješavajući o žalbama tuženih izjavljenim protiv presude od 14. novembra 2000. godine (nakon što je prvostepeni sud ispravio grešku i dostavio žalbe na odgovor) u relativno kratkom vremenskom periodu (četiri mjeseca i 22 dana) rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi izjavljenoj protiv presude od 9. maja 2003. godine, nakon više od jedne godine predmet uzeo u rad i utvrdio da postoje procesne smetnje, te predmet u dva navrata vraćao prvostepenom sudu na dopunu (na dostavnicama nije bilo naznačeno koja se presuda strankama dostavlja i drugotuženi nije potpisao žalbu). Nakon što je Općinski sud postupio po nalogu i spis ponovo dostavio na odlučivanje o žalbama, Kantonalni sud je konačnu odluku o žalbama donio nakon dvije godine i deset mjeseci, što samo po sebi nije nerazumno dug period, ali Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, s obzirom na činjenicu da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 9. novembra 1998. godine, morao iskazati veći stepen ažurnosti pri razmatranju izjavljenih žalbi.
50. Konačno, ocjenjujući postupak u cjelini, vodeći računa o ispitanim kriterijima, te činjenici da redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu ponudili ništa na osnovu čega bi se moglo naći opravdanje za ovako dugo trajanje postupka, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka od devet godina šest mjeseci i deset dana ne zadovoljava zahtjev «razumnosti», za šta su odgovorni redovni sudovi, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
51. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u slučajevima kada se utvrdi kršenje prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
52. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, budući da se ne radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantovoj tužbi trajao devet godina šest mjeseci i deset dana, apelantu se određuje naknada u visini od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke s obzirom na to da se postupak vodio pred organima koji se finansiraju iz budžeta tog kantona.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
53. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
54. Razmatrajući apelantove navode u ovom dijelu, Ustavni sud nalazi da je redovni sud za svoju odluku, nasuprot apelantovim navodima, dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u bilo kojem segmentu predmetnog postupka. Naime, u predmetnom postupku je nesporno utvrđeno da su apelant i prvotuženi suvlasnici nekretnina koje su označene kao povlasno i poslužno dobro sa dijelom 1/24, te da nikada nije izvršena fizička dioba ovih nekretnina u smislu člana 161. Zakona o vanparničnom postupku i člana 167. istog zakona prema kojem sud rješenjem o diobi odlučuje i o načinu ostvarivanja služnosti i drugih stvarnih prava na dijelovima stvari koja je fizički podijeljena među suvlasnicima. Parnični sud svojom odlukom ne može ustanovljavati služnost puta za apelanta preko nekretnina koje su njegovo suvlasništvo s obzirom na to da je služnost stvarno pravo na tuđoj stvari (član 55. Zakona o vlasničkopravnim odnosima). U navedenom Ustavni sud ne vidi ništa proizvoljno od redovnog suda, te smatra da obrazloženje redovnog suda zadovoljava standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
55. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
56. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, te pošto uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na kršenje ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji se, po mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati osobito složenim, trajao devet godina šest mjeseci i 10 dana za šta se odgovornost u cijelosti može pripisati redovnim sudovima.
58. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije došlo do povrede apelantovog prava. Naime, u obrazloženju osporene presude ne postoji ništa što bi ukazivalo da je sud svoju odluku donio uz povredu pravila postupka, ili da je proizvoljno primijenio materijalno pravo, a u obrazloženju odluke za svoje stavove o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dao je detaljne, jasne i logične razloge.
59. Na osnovu člana 61. st. 1,2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović